Manje – više svi znaju da je homoseksualnost skinuta s popisa duševnih poremećaja American Psychiatric Associationa još davnih godina.

E, sad, neki misle da se to desilo zbog pedersko-američke zavjere koja prijeti ovladati i našom poštenom kršćanskom mladeži, dok drugi to ipak povezuju s psihološkim istraživanjima koja su bacila novo svjetlo na tu problematiku. Kukcoljupca Kinsleya već znate iz prvog teksta rubrike ''Za neznalice'', vrijeme je da upoznate i samozatajnu Evelyn Hooker.

Hooker je predavala psihologiju na Kalifornijskom sveučilištu. Jedan od njezinih agilnijih studenata bio je gej. Kako su sve više surađivali, tako je ona upoznavala njegove prijatelje, često istog seksualnog usmjerenja. Uskoro je primijetila da se oni ne uklapaju u stereotipe: nisu promiskuitetni, dapače, neki od njih su bili u dugim, stabilnim vezama, nisu neurotični, ne boje se žena i tako to. I unatoč tome što bi prema svim pravilima trebali biti psihički poremećeni, nisu.

Svjesni kako su promijenili njezinu percepciju homoseksualaca, ali i da većina ljudi nije tako osviještena, njezini su joj gej frendovi predložili da se pozabavi njima i s profesionalnog stajališta i baci malo svjetla na psihološke teorije koje im, u najmanju ruku, nisu išle u prilog.

 
I tako se Evelyn prihvatila velikog istraživanja. Evo što je sve smislila izvesti:

1. provesti određene psihološke testove na skupini homoseksualnih i na skupini heteroseksualnih muškaraca – grupe su se sastojale od trideset ispitanika, svaki je muškarac homoseksualne skupine dobio svoj ''par'' u heteroseksualnoj, koji mu je odgovarao godinama i kvocijentom inteligencije

2. zatražiti od stručnjaka da protumače testove ne znajući za spolno usmjerenje ispitanika

3. zatražiti te iste stručnjake da ocijene psihičko zdravlje ispitanika opet ne znajući njihovo spolno usmjerenje

4. završni trik: zatražiti već totalno iscrpljene stručnjake da prema rezultatima testova odrede tko je homoseksualan, a tko heteroseksualan

Za testiranje su korištena dva testa koja pružaju uvid u osobnost ispitanika. Prvi je Rorschachov test, znate već, mrlje od tinte i tako to. Stvar je u tome da su dotične mrlje prilično apstraktne i imaju više mogućnosti tumačenja, stoga značenja koja ispitanik izvlači iz njih pružaju uvid u njegovo mišljenje o svijetu (na primjer, depresivna će osoba u slikama vidjeti uvele biljke, mrtvace i slične depra stvarčice). Drugi test, Thematic Apperseption Test, djeluje na sličan način. Opet se iz apstraktnih slika dobivaju saznanja o ispitaniku, samo što se od ispitanika očekuje da sastavi priču o situaciji koja je na slici prikazana.

Na temelju Rorschachovog testa i TAT-a vrednuje se stupanj psihološke prilagodbe pojedinca svijetu i vlastitoj ulozi u njemu. Prevladavajuće teorije ukazivale su da će se u testovima homoseksualnih muškaraca naći dokazi psihičke poremećenosti (na primjer, neprijateljstvo prema ženama, seksualna konfuzija...) i da će ti znakovi olakšati prepoznavanje homoseksualaca. Trojica su psihologa, u to vrijeme najvećih stručnjaka za interpretaciju rezultata tih testova, procijenila ispitanike. Stupnjevi prilagodbe nisu pokazali znatne razlike među homoseksualnom i heteroseksualnom skupinom.

Određujući na temelju testova spolno određenje u združenim parovima (isto godište, isti IQ), stručnjaci su pogađali u oko 50% slučajeva. Ne treba dodatno objašnjavati, pri takvoj vrsti izbora (između dvije izjednačene opcije) taj postotak znači da je riječ o čistoj slučajnosti.

Evo, tako je dokazano da homoseksualnost ne postoji kao samostalni duševni poremećaj i da spolni obrasci ponašanja očigledno imaju manji utjecaj na osobnost i razvoj pojedinca. Naša se junakinja nastavila baviti gej i lezbijskim zajednicama, tvrdeći među prvima da je većina neprilagodbi kod njih zapravo rezultat neprijateljskog odnosa društva prema njima. Naravno, nemojmo se zavaravati, Hookeričini su radovi čitavo vrijeme lagano gurani pod tepih. No, u trenutku kad ih se moglo iskoristiti, bili su snažan argument pristalicama brisanja homoseksualnosti s popisa duševnih bolesti.