HRFF 2016

Image

Marija, a s njom i žensko lice Crkve, izgubilo se i gurnuto je u podzemlje u prvim danima kršćanstva, kad je religija postajala sve raširenija, državno sankcionirana, propisana i materijalno isplativa, i kad su kontrolu nad Crkvom u potpunosti preuzeli muškarc; žene su postale druge, različite i opasne.

Ovu kolumnu posvećujem iznimnoj uršulinki, časnoj sestri koja me odgojila i formirala. 

U skladu s godišnjim dobom, svjetlucavim zagađenjem iznad naših gradova i sela na svim dostupnim ulicama i nesretnim borovima i jelama, božićnim sajmovima koji se gade čak i Radio Sljemenu, hrpetinama e-mailova s borovim grančicama i patetičnim snjegovićima, te s predviđenih osam milijuna kuna koji se troše u Hrvatskoj u ime predstojećih blagdana uz sveopću radost multinacionalnih kompanija, mislila sam nas vratiti na historijske događaje od prije više od dvije tisuće godina koji su nas doveli do mirisa cimeta i jingle bellsa iz svakog prokletog dućana. A prije dvije tisuće godina, prema egzegezi feminističkih teologinja, jedna je neudana Židovka rodila muško čedo u trenutku kad je rimski imperator odlučio provesti popis stanovništva. Pa je morala u posljednjim trenucima trudnoće putovati na magarcu. Neudobno i naporno, ali što se može: i tada je vlast imala posljednju i vrhovnu riječ u odlučivanju gdje i kako će ljudi putovati, i gdje će žene rađati. Prema Bibliji, žena je rodila u štali, jer nije bilo mjesta u svratištu. Ništa neobično za to doba.

Nakon što su dijete obišli pastiri (naravno, kad su vraćali stoku u štalu) i tri mudraca koja su hodala po ondašnjem svijetu prateći Hailleyev komet, žena, njen postariji zaručnik tesar i muško čedo, i opet su na magarcu, izbjegli u Egipat da se spase od napornog kralja Palestine koji je povjerovao proročanstvu mudraca hodajućih za Kometom, te se odlučio riješiti muškog čeda koje može biti prijetnja njegovu tronu. Izbjeglištvo sa zaručnikom tesarom u Egiptu ne opisuje se u Bibliji, ali možemo zamisliti da ni tada nije bilo ništa ugodnije od ovih današnjih izbjeglištava. Drugi jezik, drugi običaji, marginalizacija, svakodnevno preživljavanje. Ništa od toga ne spominje se u Bibliji.  O ženi se opet govori u trenutku kad traži svog izgubljenog dvanćstgodišnjeg sina koji je odlučio propovijedati u Hramu bez obavještavanja roditelja, spominje ju se na svadbi kad se brine o vinu, opisuje ju se kada joj umire sin. Očito je sa, zaručnikom, imala težak život u Palestini, pod rimskom okupacijom , vjerojatno dodatnom djecom, i sinom prvijencem koji hoda po zemlji, govori o vjeri, životu vječnom, i proglašava se Bogom. A onda ga, na kraju, raspnu. I kako je onda od te žene, koja je bila snažna i samosvjesna (jer je odgojila takvog sina), koja je preživjela sve ondašnje predrasude prema rađanju izvan braka, koja je doživjela i smaknuće sina, nastala patetična slika Majke Božje? Gdje se u naslagama tradicije izgubila iz oficijelno sankcioniranih spisa i pretvorila u srcedrapateljne kipove, svete sličice, kraljice i zagovornice Hrvata, Mađara i Austrijanaca? Kako je postala smjerna djevica koja sjedi do nogu svoga sina? U kojoj je to permutaciji čudnih muških fantazija postala samo i jedino ucviljena majka bez svoje osobnosti, i simbol ženske patnje koju moraju nasljedovati sve žene?  Marija, a s njom i žensko lice Crkve, izgubilo se i gurnuto je u podzemlje u prvim danima kršćanstva, kad je religija postajala sve raširenija, državno sankcionirana, propisana i materijalno isplativa, kad su kontrolu nad Crkvom u potpunosti preuzeli muškarci odgajani na starogrčkom ženomrzačkom duhu i frustrirani svojom seksualnošću. Žene su postale druge, različite i opasne. Pa je u Bibliji, sv. Pavlu koji je prosvjetljenje doživio u epileptičkom napadu na putu za Damask, dodana glosa da žene trebaju šutjeti u Crkvi. Mada su brojni teolozi i teologinje osporili njezinu izvornost, u Bibliji je glosa i dalje zadržana, jer je to tradicija Crkve. S vremenom je, naravno, tradicija pretvorena u službeni i obavezujući Nauk, a žene su tonule sve dublje i dublje. Sudeći prema novim poslanicama trenutnog pape, tamo će još dugo i ostati. 

 
Stoga, žene (i muškarci), ako imate potrebu za duhovnim vodstvom i osnaženjem, okrenite se izvornoj Izrćlki koja je rodila sina bez braka, koja je bila izbjeglica, koja je bila snažna i samosvojna. Vjerovali ili ne, ispod naslaga tradicije, može se još uvijek pronaći živa slika iznimne žene. I da, sretni vam predstojeći blagdani.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.