Kako je to odgajati djecu u Hrvatskoj ako niste klasičan primjer nuklearne obitelji – mama, tata, dvoje djece (po mogućnosti jedna curica i jedan dečko..)? I što ako se onaj trenutak samospoznaje i autanja dogodi kad ste već u klasičnom braku ili zajednici i konačno odlučite da tako više ne možete živjeti?

Sve to je prošla i preživjela, danas svojim obiteljskim životom zadovoljna 48-godišnja Dubravka B. Ovo je njezina priča.

Dubravka se prije punih 15 godina odlučila na veliko "preslagivanje" vlastitog života. U to je vrijeme živjela u braku s muškarcem s kojim je imala dvije djevojčice, Petru koja je tad imala sedam, i Miu staru pet godina. Odlučila se na rastavu. I život s novom partnericom.

Autanje u školi

"Tada smo živjeli u Vinkovcima, otišla sam od bivšeg, a Petra je krenula u prvi razred, dok je Mia još bila u vrtiću. Znali su cijeli Vinkovci, no do škole ta informacija nije doprla, pa je to prošlo bezbolno", prisjeća se Dubravka početka svog drugačijeg novog života.
Nakon nekoliko godina došlo je vrijeme za još promjena u njihovom životu, preseljenje i zajednički život s Dubravkinom tadašnjom partnericom. Kako je to prošlo?

"Drugo polugodište Mijinog prvog razreda preselile smo se napokon u Zagreb. I nakon godine dana smo nas tri i moja djevojka Antonija, počele živjeti u zajedničkom kućanstvu. Mislim da je susjedima bilo lagano konfuzno tko je tu tko, jer među nama je 11 godina razlike pa su neki mislili da smo sestrične".

Petra je u prvom tjednu na satu engleskog kad su trebali ispričati nešto o svojoj obitelji, rekla da živi s mamom, njezinom curom, sestrom i psom

Susjedima nisu "crtale" detalje o njihovoj drugačijoj obitelji s dvije mame, jednostavno su živjele svoj život.

"Čim je započeo svakodnevan život u kojem je bilo očigledno da nas posjećuju samo žene, tu i tamo koji muškarac, majstori i dimnjačar, nije bilo sumnje da smo gej. Nikada nijedna neugodna situacija iz te činjenice nije proizašla".

Školski dani njezinih kćeri prošli su kako kaže "bez ikakvih problema, nitko od nas tri nije imao konfliktnih situacija".
"U školi je što se tiče autanja, mlađa kćerka Mia bila brza. Ona je u 6. ili 7. razredu rekla svojim frendicama iz razreda. I dobila je vrlo pozitivnu tinejdžersku reakciju. Starija Petra nije željela da se to zna, ona je rekla u osmom razredu samo uskom krugu prijateljica. I sve su reakcije bile pozitivne".

Funkcioniranje obitelji bez ikakve zakonske zaštite

Ni učitelji i profesori nisu vidjeli nikakvih problema ili nešto čudno zbog toga što djevojčice imaju "dvije mame". Zanimalo nas je kako je bilo s informacijama, roditeljskim sastancima?

"Operativno je to izgledalo tako da je Antonija odlazila pred cure u školu kad ja nisam mogla, a na roditeljske i informacije sam uvijek ja išla. Nitko me nikada ništa nije pitao, ali sam ja jednom prilikom razrednici rekla da postoji mogućnost da ponekad na informacije dođe moja prijateljica. Ona nije ništa pitala, tako da ja nisam ni naglašavala njezin status", kaže Dubravka.

Mi smo možda malo alternativnija obitelj, no susrećemo se s problemima i životom kao i svaka druga obitelj

S liječnicima je bilo i dobrih i manje dobrih iskustava. No treba uzeti u obzir kako su u vrijeme školskih dana Dubravkinih kćeri istospolne obitelji s djecom bile prava rijetkost, a nikakva zakonska regulativa nije rješavala njihov status ili im barem olakšavala život.

"Pedijatrica je bila smiješna žena. Mi smo ti dolazile u kojekakvim kombinacijama kod nje. Tako da je ona odlučila, sama sa sobom, da je Antonija neka teta", smije se Dubravka. Ispričala nam je i o jednoj situaciji u kojoj se evidentno pokazuje koliko je teško kao lezbijski par funkcionirati bez ikakvih zakonskih okvira.

Nismo marile za to što drugi misle. Postavljale smo stvari na pravo mjesto bez straha ili isprike što smo gej

"Imale smo problem jednom prilikom, kad je bilo u pitanju Petrino zdravlje, a ja sam bila izvan Hrvatske. Antonija ju je usred noći dovela na Rebro no liječnici nisu pristali napraviti zahvat dok ne potpiše netko od rodbine, jer... tko je ona?! U pola tri ujutro je otišla po moju mamu i onda je ona potpisala pristanak na operativni zahvat".

"Živim s mamom, njezinom curom, sestrom i psom"

I Petra i Mia pohađale su istu zagrebačku gimnaziju, a Dubravka i njihove srednjoškolske dane pamti po dobrome.

"Obje su išle u istu srednju školu, 16. gimnaziju, a Petra je u prvom tjednu na satu engleskog kad su trebali ispričati nešto o svojoj obitelji, rekla da živi s mamom, njezinom curom, sestrom i psom. I to je bilo super cool. Klinci su bili puni pitanja..Sjećam se da se to zaista proširilo munjevito, jer smo nakon tjedan dana imali prvi roditeljski. I nakon što je me razrednica prozvala, sedam-osam glava se okrenulo u mom smjeru! Da vide to one... kako lezba izgleda uživo" uz smijeh se prisjeća Dubravka.

Kad je nakon dvije godine i Mia krenula u srednju školu došla je na već "pripremljeni" teren , jer svi su profesori već znali. Dubravka se prisjeća i nekih smiješnih i simpatičnih situacija.

Imale smo problem jednom prilikom, kad je bilo u pitanju Petrino zdravlje, a ja sam bila izvan Hrvatske. Antonija ju je usred noći dovela na Rebro no liječnici nisu pristali napraviti zahvat dok ne potpiše netko od rodbine, jer... tko je ona?!

"Mia je na satu etike, prilikom neke rasprave o alternativnim obiteljima izjavila da joj je mama gej. I curama je to bilo super egzotično, pa su neko vrijeme jako pažljivo gledale u mom smjeru. Intenzitet kojim moja Mia brani ljudska prava i zalaže se za istospolne obitelji, doveo ju je u poziciju da je jednom od profesora morala objasniti da nije ona lezbijka, nego njezina mama", sa smiješkom će Dubravka.

Kaže kako im ljudi kojima su se okružile nikada nisu davali povoda za ikakve neugodnosti po pitanju njihove drugačije obitelji. Bilo je naravno i izuzetaka.

"Bilo je bedaka, ne iz njezinog razreda, koji su Miu etiketirali lezbijkom. Angažirale su se i povodom referenduma za brak, kad su organizirali tribinu u Booksi na kojoj se pričalo o istospolnim zajednicama, ljudskim pravima".

Sve teške i potencijalno opasne situacije nikad nisu bile razlog da niječem sebe i svoje odluke i put

Zanimalo nas je što Dubravka procjenjuje presudnim za to što je bez gotovo ikakvih problema u školi i s okolinom odgojila djecu, u vremenu kad je istospolna obitelj s djecom predstavljala gotovo pa egzotiku?

Smatra da je sve prošlo tako "glatko" zbog više razloga: "Njihove osobnosti, međusobne komunikacije, naše iskrenosti i učenja iz primjera. Kad si u tom 'điru', onda i privlačiš i okružuješ se takvim ljudima"

U svakom slučaju, što se nje tiče, "moralo je biti tako i nikako drugačije".

"Jednostavno te život, situacija i ljudi navedu na to da samo živiš i ideš dalje. Tako da i sve te teške i potencijalno opasne situacije nisu nikad bile razlog da mijenjaš ili niječeš sebe i svoje odluke i put. Naravno da su djeca u tu situaciju upala mojim 'posredovanjem', no onda sam, kao i danas, znala da će one imati priliku biti sretne osobe, samo ako im i mama tako živi i čini takve odabire. Kad sad gledam na sve to, moralo je biti tako i nikako drugačije. Nismo marile za to što drugi misle. Postavljale smo stvari na pravo mjesto bez straha ili isprike što smo gej", iskreno će Dubravka.

Onda sam, kao i danas, znala da će moje kćeri imati priliku biti sretne osobe samo ako im i mama tako živi i čini takve odabire. Kad sad gledam na sve to, moralo je biti tako i nikako drugačije

Dubravkina je priča puna pozitivnih poruka, ali ona nema neku posebnu za sve koji su u sličnoj situaciji. Jer jedina prava poruka je – ljubav.

"Nemam ciljane poruke za gej obitelji, nisam ni inače sklona diferenciranju. Mi smo možda malo alternativnija obitelj, no susrećemo se s problemima i životom kao i svaka druga obitelj. Uz malo više 'začina'. Volite se i volite svoje male ljude, slušajte što vam govore", poručila je završno Dubravka.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.