U vrijeme pred referendum o ustavnoj definiciji braka kao isključive zajednice muškarca i žene na zagrebačkoj LGBT sceni krenule su kružiti glasine o tome kako se među istaknutim članovima tada tek građanske inicijative "U ime obitelji" nalaze i homoseksualci. Takve priče, doduše, kruže i o raznim javnim ličnostima, te su u slučaju nekih vjerojatno istina, a u slučaju drugih vjerojatno nisu.

Priča o jednom istaknutom obiteljašu je došla i do mene, te mi je u konspirativno-zluradom tomu priopćeno kako je taj i taj prije koju godinu tražio anonimni online seks. Donositelju ove vijesti sam rekao da može s tom pričom izaći u medije ako hoće, na što sam dobio odgovor kako bih to trebao napraviti ja. To naravno nisam učinio, prvenstveno jer mi je cijela stvar izgledala kao da idem namjerno, da prostite, ugaziti u govno, a uostalom nisam imao takvih online iskustava s nekime iz UIO ili njihovih podržavatelja.

Mehlmanov poučak

No, da u ovom slučaju ima i homoseksualne vatre tamo gdje ima i tračerskog dima potvrdila je u više izjava i čelnica inicijative U ime obitelji, Željka Markić, koja je u medijima izjavljivala da njezina inicijativa ima i homoseksualne podržavatelje i aktiviste. U redu, ako laže pederski trač, onda sigurno ne laže jedna smjerna i poštena katolkinja poput Markić, jer bi time kršila osmu zapovijed, što znači da je posve opravdano zaključiti kako među aktivistima UIO ima i homoseksualaca.

Pitanje je - kako se postaviti prema toj činjenici? Pada mi na pamet nekoliko opcija.

Prva je zaključiti kako je riječ o domaćim izdajnicima, čije djelovanje nanosi ogromnu štetu LGBT građanima RH i borbi za LGBT ravnopravnost. Iz toga bi onda slijedilo da se prema tim homoseksualcima treba odnositi nemilosrdno, autati ih u javnosti ako za to ima dokaza i prilike, prokazati njihovo licemjerje i patološku autohomofobiju, javno ih osramotiti i diskreditirati. Iako se slažem da djelovanje tih nesretnika itekako šteti postizanju LGBT ravnopravnosti i premda sam prije bio odlučan zagovornik baš takve opcije, u međuvremenu mislim da stvari nisu tako jednostavne.

Uostalom, oni koriste sve heteroseksualne privilegije društva u kojem živimo, što im je valjda dovoljna naknada za izdaju samih sebe. Sami pali, sami se ubili. Potpuno razumijem poziciju svake emancipirane LGBT osobe koja petljanje s autohomofobima osjeća kao inficiranje najgorim mukama iz vlastite prošlosti

Indikativan je tu primjer Kena Mehlmana, čovjeka koji je vodio kampanju za reizbor Georgea W. Busha 2004. godine i koji je osmislio političku strategiju po kojoj se evangeličke glasače dovlačilo na predsjedničke izbore tako što se isti dan glasovalo i o zabrani gej brakova. Strategija je uspjela, kolosalno nesposobni Bush dobio je još jedan mandat, a mnoge savezne države su izglasale i zabranu bračne jednakosti. Nekoliko godina kasnije Mehlman se autao, javno pokajao i čak uspješno angažirao kako bi poništio posljedice svojeg homofobnog političkog djelovanja. Iako se ne mogu osloboditi negativnog dojma o tom čovjeku, činjenica je da je Mehlman prošao određeni emancipacijski proces i postao, koliko-toliko, bolja i sretnija osoba time što je prihvatio svoju homoseksualnost. Ipak je bolje biti Ken Mehlman nego Roy Cohn, zar ne?

Nježne duše koje su društvena homofobija i katolička ideologija pretvorila u očajne poricatelje samih sebe

Zato je druga opcija, baš u duhu kršćanske ljubavi prema bližnjem svom ili pak LGBT solidarnosti, pokušati pomoći homoseksualnim podržavateljima i aktivistima UIO da se oslobode te strašne autohomofobije koja ih iznutra izjeda i pretvara u gorljive borce protiv LGBT prava.

Jer zamislite koliki je to strah i očaj u pitanju, koliko su to u međuvremenu možda i izopačene psihologije, ti jadni ljudi koji se mole da im Isus odnese homoseksualnost koja im prožima cijelo biće, ti nesretnici koji su možda odrastali u strogim, religioznim obiteljima i od malih nogu slušali da je ono što su oni suštinsko moralno zlo, najgori grijeh, Sodoma i Gomora, ljudski otpad, najveća sramota, sotonska opačina itd.

Iako se slažem da djelovanje tih nesretnika itekako šteti postizanju LGBT ravnopravnosti i premda sam prije bio odlučan zagovornik baš takve opcije, u međuvremenu mislim da stvari nisu tako jednostavne

Većini LGBT osoba poznat je onaj strašan osjećaj panike kada prvi put pomisle da bi mogli biti neheteroseksualni, koji mnogi onda nadvladaju, ali neki s njim žive cijeli život i dopuštaju da ih iznutra glođe dok ne ostanu tek ljuštura ljudi kakvi su nekoć bili. Možda su nekad i sakupili hrabrosti za socijalni kontakt s drugim LGBT ljudima ali je to prvo iskustvo bilo traumatično, jer su možda naletjeli na neke od onih ljigavaca kojih nedvojbeno ima u LGBT zajednici. Možda su nekad i nekome bližnjem rekli o tome što osjećaju pa ih je dočekala reakcija nasilja i osude, te su kondicionirani da svoju homoseksualnost potiskuju, da se samozavaravaju, da lažu, da trpe, da se odreknu seksa ili bičuju jer je homoseksualni grijeh prožeo čitavo njihovo biće i ne popušta. Kako ih ne sažalijevati?

Oni su žrtve koje su odrastanjem u heteropatrijarhalnom društvu postale počinitelji, te samo prenose dalje nasilje koje se nad njima činilo i čini dalje. Stoga mi se čini da je i pametnije i bolje u odnosu prema tim ubogim ljudima prekinuti niz nasilja i na njih ne reagirati s oštrom osudom ili podsmijehom, nego im ponuditi priliku za oslobađanje

Ipak tu nije riječ o nekim brutalnim agresivcima, poput autohomofoba među navijačima, koji prijete samoj fizičkoj egzistenciji LGBT osoba, nego o zapravo nježnim dušama koje je društvena homofobija i katolička ideologija pretvorila u rastrzane paranoike, očajne poricatelje samih sebe, koji su sami sebe osudili na doživotni ormar, patnju i stid.

Kad žrtve postanu počinitelji

Činjenica jest da su homoseksualci koji podržavaju UIO ljudi koji nanose direktnu štetu LGBT građanima i građankama Hrvatske, uključujući i njih same; dapače, sebi nanose najveću, dvostruku štetu! Oni su žrtve koje su odrastanjem u heteropatrijarhalnom društvu postale počinitelji, te samo prenose dalje nasilje koje se nad njima činilo i čini dalje. Stoga mi se čini da je i pametnije i bolje u odnosu prema tim ubogim ljudima prekinuti niz nasilja i na njih ne reagirati s oštrom osudom ili podsmijehom, nego im ponuditi priliku za oslobađanje.

Pokazati im da ne mora tako biti, da ne moraju lagati o sebi i sebe i sve druge, da ne trebaju nijekati svoju žudnju prema istom spolu nego u njoj uživati, da i njihova ljubav može vrijediti jednako ako je ne prestanu poricati ili iz sebe uzaludno istjerivati. Ako im itko u tome može pomoći, onda su to pripadnici/e LGBT zajednice koji su aut i oslobođeni od autohomofobije, jer i mi smo nekad imali takve osjećaje poput njih, dok nismo – kako bi to formulirala Željka Markić – "odlučili živjeti homoseksualnim životnim stilom" tj. emancipirati se.

Većini LGBT osoba poznat je onaj strašan osjećaj panike kada prvi put pomisle da bi mogli biti neheteroseksualni, koji mnogi onda nadvladaju, ali neki s njim žive cijeli život i dopuštaju da ih iznutra glođe dok ne ostanu tek ljuštura ljudi kakvi su nekoć bili

Treća opcija bi bila jednostavno ih ignorirati kao autohomofobne homoseksualce i promatrati kao homofobne heteroseksualce, što i sami žele biti, odnosno poštovati njihovo pravo na samodefiniranje identiteta, iako je očito da su pod utjecajem psihopatologije internalizirane homofobije. Uostalom, oni koriste sve heteroseksualne privilegije društva u kojem živimo, što im je valjda dovoljna naknada za izdaju samih sebe. Sami pali, sami se ubili. Potpuno razumijem poziciju svake emancipirane LGBT osobe koja petljanje s autohomofobima osjeća kao inficiranje najgorim mukama iz vlastite prošlosti, te jednostavno ne želi s time imati više ikakvog posla. Kad smo aut, po defoltu se moramo suočavati s raznim heteroseksualnim homofobima u brojnim životnim situacijama, pa tko bi se još bavio i autohomofobima? Život je jedan, autohomofoba je previše.

Teško je ponuditi jednoznačan odgovor i jedan jedini ispravan način u suočavanju sa činjenicom da među obiteljašima ima i homoseksalaca (i lezbijki, da dodam u zagradi u skladu s paradigmom lezbijske nevidljivosti; još jedna tema o kojoj itekako vrijedi razgovarati u LGBT zajednici!), ali je baš zato potrebno o tome razgovarati. Baš zato jer je tema škakljiva, jer je teška, jer izaziva i burne emocije, jer postoji više pravih odgovora ili nijedan.

Zato završavam s naslovnim pitanjem ovog teksta – kako pomoći homoseksualcima koji podržavaju UIO?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.