Koji je uzrok seksualne privlačnosti prema vlastitom spolu? Među znanstvenicima ne postoji konsenzus niti je pronađen jedinstveni dokaz određenog uzroka. Ali, zasad se naslućuje da postoji nekoliko uzroka, odnosno njihova kombinacija. Riječ je o kombinaciji genetskih, hormonalnih i socioloških utjecaja. Tako kaže naša najdraža online enciklopedija.

O seksualnosti i neprihvaćanju raspravlja se na svim razinama. Od najobičnijih kafanskih rasprava, sve do onih na najvišoj znanstvenoj i stručnoj razini. Razumljiva je i čovjeku prirodna potreba da razumije pojave oko sebe, njihove uzroke i smisao. Na kraju krajeva, da tim saznanjima bolje razumije i sebe. Pa tako i u raspravama o seksualnosti, njezin uzrok postaje jedan od argumenata zašto osobe drugačije seksualnosti od većine bi ili ne bi trebalo prihvatiti kao jednako vrijedne.

Homofobni stavovi zadržavaju se samo na elementu seksualnosti

Zajedničko svim teorijama o uzroku homoseksualnosti jest da niti jedna ne zagovara stav kako je to stvar svjesnog odabira. Smatram da pronalazak nekog definitivnog uzroka homoseksualnosti neće niti pomoći niti odmoći u prihvaćanju drugačijih od sebe. Volio bih saznati zašto sam drugačiji. Dobro je da je i to predmet istraživanja znanstvenika. Ali, uzrok moje različitosti zapravo nije uzrok moje (ne)prihvaćenosti kao pedera. Posljedica moje različitosti je uzrok (ne)prihvaćenosti kao pedera. A ta posljedica moje različitosti sam upravo ja. Takav kakav jesam, zbog čega god jesam takav. Saznanje o uzrocima neće nikako utjecati na moj život, na tuđe prihvaćanje ili na prihvaćanje samog sebe. Zadovoljilo bi me čisto u svrhu znatiželje. Ništa više od toga. Zato bih uzroke homoseksualnosti ostavio znanstvenicima. U borbi za prihvaćanje i za slobodno življenje vlastitog života, puno smo bitniji mi sami, kao posljedice te različitosti.

A što ako nije riječ samo o seksualnosti? Ako je riječ o nečemu puno dubljem, a to je odnos s drugom osobom, emocije, ljubav? U prilog tome govori da mnogi i nemaju veliku potrebu izaći iz ormara dok god nisu u vezi

Homoseksualnost, kao i sve seksualnosti, ima, paradoksalno, nesreću da u sebi sadrži riječ "seksualnost". Naravno, opisuje određeni oblik seksualnog ponašanja. Međutim, homofobni stavovi se i zadržavaju samo na tom elementu. Na seksualnosti. Pokušaj obezvrjeđivanja svake druge seksualnosti, osim heteroseksualne, razmišljanjem da tu doista i jest riječ samo o tome koji spol nas seksualno privlači. Naravno, tada i postaje razumljivo da "gej agenda" čini sve da se ne pronađe način kako izliječiti pedere. Iz obijesti ne želimo da nas se vrati na pravi put. Da nas se popravi i da riješimo takvu banalnost kao što je seksualnost.

Pomalo me asocira na Iliju Čvorovića: "Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se. Ako se ne sete, nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim. Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put." Osobno, da je riječ samo o seksualnosti i da postoji stvaran način promjene seksualnosti, vjerojatno bih i pristao. Kao što me moja homoseksualnost ne čini boljim niti lošijim, ne bi me činila niti heteroseksualnost. U tom smislu je potpuno svejedno. Da doista jest riječ samo o seksualnosti!

"Da ti sad ponudim liječenje od homoseksualnosti, bi li pristao?"

A što ako nije riječ samo o seksualnosti? Ako je riječ o nečemu puno dubljem, a to je odnos s drugom osobom, emocije, ljubav? U prilog tome govori da mnogi i nemaju veliku potrebu izaći iz ormara dok god nisu u vezi. Kad nađu nekoga, onda se stavovi često i brzo mijenjaju. I premda roditelji i prijatelji to shvaćaju kao "priznanje" vlastite homoseksualnosti, ta osoba ne izlazi iz ormara kao peder nego kao zaljubljena osoba u vezi. I prvenstveno tu svoju sreću želi podijeliti s drugima. Seksualnost tu postaje popratna stvar.

Kad sam roditeljima rekao da sam peder, rekao sam im to na način da imam dečka. Nakon nekoliko poduljih razgovora s njima, došli su na ideju da me vode psihologu. U startu sam to rezolutno odbio. Nisu razumjeli zašto odbijam. Objasnio sam im, za početak, da, ako misle da će me time "izliječiti", svaku nadu mogu ostaviti kod kuće. Jer seksualna orijentacija nije nešto što se liječi. A čak i da uvaženi doktor to i pokuša, vrlo lako bi mogao za to odgovarati pred zakonom. Razočarano su me pitali ne želim li ja zapravo niti iskoristiti mogućnost da prestanem biti homoseksualac.

Kad sam roditeljima rekao da sam peder, rekao sam im to na način da imam dečka. Nakon nekoliko poduljih razgovora s njima, došli su na ideju da me vode psihologu

Moje odlučno "Da, ne želim!", dalo im je povoda za još jedno zašto. Na neki način, odgovor na to pitanje već sam napisao u ovom tekstu. Objasnio sam im da, kad bi se seksualnost i mogla promijeniti, na to bih pristao da nisam u vezi. Međutim, u vezi sam, i više nije riječ samo o seksualnosti i, banalno, na koga mi se diže. Ako će me to "liječenje" pretvoriti u heteroseksualca, a time neću osjećati više nikakvu privlačnost prema svom dečku, onda se svjesno ne želim liječiti od pederluka. Zašto? Zato što ga volim. Dečka, ne pederluk.

Na kraju sam pristao na odlazak kod odličnog psihologa i psihoterapeuta. Pristao sam iz taktičkih razloga, jer u toj fazi moji pokušaji da im objasnim sebe doista nisu nailazili na pretjerano plodno tlo. Smatrao sam da će moja pojašnjenja postati uvaženija ako im, tako sam pretpostavio, slične stvari koje sam govorio kaže stručna osoba. Naravno, pretpostavio sam da oni i dalje misle da će mi to pomoći da se "izliječim". Jedno od prvih pitanja koje je psiholog postavio, bilo je: "Evo, Tihomire, da ti sad ponudim liječenje od homoseksualnosti, bi li pristao na to? Bi li želio promijeniti svoju seksualnost?". Odgovorio sam da ne bih.

Možda netko misli da će biti prihvaćeniji ako se dokaže da je uzrok homoseksualnost genetski

Tada se znakovito okrenuo prema mojoj mami i rekao: "Vidite, gospođo, ovo pitanje uvijek postavim na početku. Odgovor je gotovo uvijek isti." Da se ne bi pogrešno shvatilo, naravno da to nije bila ozbiljna ponuda za liječenje. To je, indirektno, bila poruka mojoj mami da nitko to ne želi i da se tu nema što liječiti. A ta njegova poruka je postala puno očitija iz smjera kojim je išao naš razgovor u sljedećih nekoliko seansi. Nije pomagao meni, nego mami. Da prihvati da je sa mnom sve u redu. I, u konačnici, rezultiralo je boljim odnosom između mene i roditelja no ikad prije.

Kad "izliječimo" jedan dio sebe (u prijevodu, prilagodimo se zahtjevu većine), naći ćemo neki drugi dio koji je potrebno izliječiti. Kad je dovoljno? Kad je dosta? Odgovor je, nikad

Što ovaj primjer pokazuje? Vjerojatno svašta, i ovisno o tome kako se gleda na to iskustvo. Meni pokazuje to da ne trebamo od drugih tražiti nešto što nismo spremni sami sebi dati. A to je prihvaćanje. Da, na to da me roditelji prihvate takvim kakav jesam, sigurno je utjecalo i tih nekoliko razgovora s psihologom. Sigurno je utjecao i protok vremena, kao i određeni mentalni napor koji su roditelji uložili u to da si poslože kockice u glavi. Sve to bi bilo uzaludno da se nisam prihvaćao i volio onakvim kakav jesam. Da nisam bio zadovoljan samim sobom. Mogao sam odgovoriti i da želim promijeniti seksualnost. Vjerojatno bi taj odgovor skrenuo te seanse u neki drugi smjer. Vjerojatno bi i rezultiralo istim ishodom, prihvaćanjem roditelja. Ali bi sigurno bilo mukotrpnije i dugotrajnije, jer bih prvo ja morao naučiti prihvatiti samog sebe, da bi to mogli napraviti drugi.

I zbog toga odgovor na pitanje koji je uzrok homoseksualnosti nikako ne utječe na prihvaćanje onoga što jesmo. Smatram da je to otprilike bitno kao saznavanje razloga zašto se neki ljudi rode ljevoruki, duhovitiji ili s više glazbenog talenta od drugih. Možda netko i gaji iluziju da će biti prihvaćeniji ako se dokaže da je homoseksualnost genetski uzrokovana i da nema "lijeka" za to. Misleći da će time dokazati homofobima da je homoseksualnost potpuno prirodna stvar.

To se neće dogoditi, jer se ljudi koji diskriminiraju na temelju toga sigurno ne vode znanstvenim načelima i istraživanjima. Vode se svojom ideologijom i mržnjom, u kojoj je znanost priznata samo kad podržava njihove, unaprijed određene, stavove. Kad se dogodi suprotno, znanost više ne vrijedi zbog svemoćnog i sveprisutnog gej lobija. Koji naravno, utječe na znanstvena istraživanja i frizira zaključke.

Ako ne prihvatimo sami sebe, ne možemo to očekivati ni od drugih

Nažalost, vjerojatno neki na otkrivanje uzroka homoseksualnosti gledaju kao pomoć da bi sami sebe prihvatili. Ako je to već nešto na što nemaju utjecaja i za što nema lijeka, pa nemaju drugog izbora nego da se prihvate. Ili, ako postoji lijek, da im da nadu da se mogu izliječiti i time postati prihvaćeniji.

Problem je puno dublji. Kad "izliječimo" jedan dio sebe (u prijevodu, prilagodimo se zahtjevu većine), naći ćemo neki drugi dio koji je potrebno izliječiti. Kad je dovoljno? Kad je dosta? Odgovor je, nikad. Nikad nećemo u baš svakom smislu zadovoljiti većinu. Nitko to nije u stanju. Ako i jest, onda je vrlo vjerojatno duboko nesretna osoba.

Što onda preostaje? Preostaje to da, umjesto uzrocima, vrijednost osobnog postojanja argumentiramo posljedicom svega što nas je učinilo takvim kakvi jesmo. Kao što sam već rekao, mi smo ta posljedica. Naše područje zanimanja ne bi trebalo biti pitanje zašto smo takvi kakvi jesmo, nešto na što više sigurno ne možemo utjecati, ako smo ikad i mogli. Područje zanimanja bi trebalo biti ono na što možemo utjecati, a to je promjena sebe. Promjena sebe na način da se prihvatimo. Za prihvaćanje drugih u pravilu je potrebna, barem mala, promjena i samog sebe. Ako to možemo činiti za druge, trebali bismo moći to napraviti i za sebe. Hoće li to uvijek rezultirati time da nas baš svi prihvate? Sigurno ne. A da nas barem neki prihvate? Niti tada ne baš uvijek. Ali, u tom slučaju, sigurno ćemo imati barem jednu osobu više na svojoj strani. Sebe. Bez toga nam je uzaludan deklarativan zahtjev da zaslužujemo prihvaćanje i poštovanje.

Siguran sam da čovječanstvo nikad neće naći lijek za život potrošen na sukob sa samim sobom. To je neizlječiva bolest

Spas u obliku (samo)prihvaćanja sigurno neće doći izvana. Izgledno je da u iščekivanju pomoći izvana možemo izgubiti cijeli život, ne uvidjevši da nam je pomoć pod nosom. I još, na kraju, dočekati definitivnu znanstvenu potvrdu za to. Vrlo vjerojatno u obliku otkrivanja uzroka homoseksualnosti i, još jednom, potvrde da lijeka nema zato što se nema što niti liječiti. Možda me iznenade. Možda će naći lijek za promjenu seksualnosti. Razvoj znanosti je nepredvidiv i tu uvijek ostavljam mogućnost za nova otkrića. Ali, siguran sam da čovječanstvo nikad neće naći lijek za život potrošen na sukob sa samim sobom. To je neizlječiva bolest.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.