Prirodno je ljudima, kao društvenim bićima, da teže povezivanju s drugim ljudima. Prvenstveno s onima s kojima imaju nešto zajedničko: glazbeni ukus, književni ukus, ljubav prema umjetnosti, alkoholu, sportu. Ista seksualna orijentacija? Zašto ne.

Odvajanje LGBT populacije u posebne klubove bila je nužnost, a ne želja. Jedino logično rješenje u svijetu gdje je homoseksualnost doslovno ilegalna ili neprihvatljiva. Gdje je, u pravilu, priznavanje i pokazivanje homoseksualnosti značilo stigmatizaciju i segregaciju u svakom mogućem smislu. Gdje je, na kraju krajeva, ljude njihova homoseksualnost činila neravnopravnima, priznavali oni sebi i drugima svoju seksualnu orijentaciju.

Kad si getoiziran, stvaranjem vlastitog geta unutar geta, getoizacija postaje prihvatljiva. Kako nisu bili prihvaćeni drugdje, LGBT zajednica (zajednica u najlabavijem mogućem smislu) stvorila je mjesta gdje će biti prihvaćena. Jer će biti među svojima. Što je i bila osnovna svrha gej klubova. Mjesto gdje će svi "čudnih" seksualnih orijentacija moći slobodno biti to što jesu.

Glas o gej klubovima širio se usmenom predajom

Zbog zajedničke seksualne orijentacije sigurno će imati i mnogo istih problema. Moći će se slobodno nabacivati jedni drugima ili se grliti s partner(ic)om, poprilično sigurni da ih zbog toga neće prebiti horda krkana. Sve to uz, vrlo moguće, jednaku muziku, jednako pivo i jednako (ne)uredan sanitarni čvor, kao i u bilo kojem drugom klubu u istom gradu. Sve je isto, osim što klub nosi predznak "gej".

Još jedna razlika u odnosu na "normalne" klubove je bilo to što su gej klubovi bili, zapravo, poprilično nepoznati osim onima kojima su bili namijenjeni. Glas o njima širio se usmenom predajom, čuvajući svoje postojanje od neželjenih očiju i ušiju. Premda su mnogi znali za njih, bili su gotovo nevidljivi. Jednako kao i njihova klijentela. Klubovi u ormaru. Na kraju krajeva, takva mjesta okupljanja su i dala poticaj formiranju LGBT zajednice, razmjeni mišljenja o pravima, načinima njihovog ostvarivanja i slično. Dakle, prvo se, neformalno, ujedinjavala LGBT supkultura, koja je kasnije eksplodirala i aktivizmom se počela pomalo prelijevati iz podzemlja na površinu.

Kad si getoiziran, stvaranjem vlastitog geta unutar geta, getoizacija postaje prihvatljiva. Kako nisu bili prihvaćeni drugdje, LGBT zajednica (zajednica u najlabavijem mogućem smislu) stvorila je mjesta gdje će biti prihvaćena. Jer će biti među svojima. Što je i bila osnovna svrha gej klubova. Mjesto gdje će svi "čudnih" seksualnih orijentacija moći slobodno biti to što jesu

Da fokus okrenem prema Hrvatskoj, odnosno prema Zagrebu. Kao što sam naveo i u prošloj kolumni, čini se da je LGBT zajednica generalno kaskala za aktivističkim dijelom. Tu definitivno mogu ubrojiti i sebe, dugo vremena nesvjestan zbivanja oko sebe koja su i meni, bio svjestan toga ili ne, pomogla u emancipaciji kao pedera. Aktivističkim smjerom izgradnje LGBT scene čini se da se htjelo izbjeći zamku "redoslijeda stvari", koja se događa u zemljama koje imaju puno dulju tradiciju borbe za LGBT prava. Pa se tim pristupom upravo i htjelo izdići LGBT kulturu iz mračnih, nevidljivih rupa u mainstream, organizirajući scenu na lokacijama koje su većini ljudi poznate, bili dio LGBT populacije ili ne.

Premda su mnogi znali za njih, bili su gotovo nevidljivi. Jednako kao i njihova klijentela. Klubovi u ormaru. Na kraju krajeva, takva mjesta okupljanja su i dala poticaj formiranju LGBT zajednice, razmjeni mišljenja o pravima, načinima njihovog ostvarivanja i slično. Dakle, prvo se, neformalno, ujedinjavala LGBT supkultura, koja je kasnije eksplodirala i aktivizmom se počela pomalo prelijevati iz podzemlja na površinu

Stvarno, kad bolje promislim, doista se htjelo postići sve suprotno od očekivanog. I kad se pogleda glazbena ponuda i kad se pogledaju lokacije održavanja. Godine 2009. krenulo se s Partycipacijom, tada održanom u klubu Gjuro 2. Mjesto poznato kao gej klub? Teško. Nakon nekog vremena, događaj se preselio u Mediku. Mjesto poznato kao gej klub? Jednako teško. Najbliže što se može doći tome jest da je gej-friendly. Gdje se u zadnje vrijeme održava Partycipacija? Močvara. Mjesto poznato kao gej klub? Ne bih baš rekao, barem ne po nekoj uvriježenoj definiciji.

Klubovi u ormaru

Zbeletron i Krüzer, također događaji van standardnih i "službenih" gej klubova u Zagrebu. Pa na kraju krajeva, mogu se još jednom prisjetiti gdje sam se prvi put ozbiljno susreo s nekim LGBT kulturnim događajem. Bilo je to u B.P. Clubu 2006. godine, nastup Le Zbora u sklopu festivala Queer Zagreb. Lokacija na kojoj sam nekoliko godina unatrag slušao vrhunske hrvatske i strane jazz izvođače. Taj klub je bio svakakav, ali definitivno nije nosio predznak "gej". Ili možda jest, samo toga tada nisam bio svjestan?

Zajedničko svim tim događajima je upravo uključivost ponudom, a ne nužno predznakom kojim se naglašava kojoj populaciji je događaj namijenjen.

I mislim da je to put kojim treba nastaviti. A kad razmišljam o mjestima koja se definiraju kao gej klubovi, ne mogu izbjeći pitanje imaju li takvi klubovi danas kod nas smisla. Klupska gej scena se u Zagrebu donekle razvila tek relativno nedavno. U vremenu kad vani neki autori (primjerice, Andrew Sullivan u "The End of Gay Culture") argumentiraju da prijeti skoro nestajanje gej kulture kakvu danas znamo, uključujući i sve manji značaj gej klubova, mi tek otkrivamo cupkanje u klubu koji ima predznak "gej". Danas, kad stvari i u Hrvatskoj funkcioniraju puno drugačije nego prije 50 godina, izolacija u sigurne zona je zastarjela i suvišna stvar. Postavlja se pitanje, od koga se još uvijek štitimo i skrivamo? Getoiziranje je nekad bilo prisilno, a čini se da se danas getoiziramo dobrovoljno.

Gledajući širu sliku, smatram da danas, naglašavam danas, ne postoji gotovo nikakav razlog da gej klubovi postoje. Dapače, smatram da su čak i djelomično štetni.

Pogledajmo, recimo, aktualnu zagrebačku scenu. Postoje dva gej kluba. Barem koliko ja znam. Jedan je Hot Pot, drugi je Rush. Možda je znakovito, ali oba kluba, premda je lokacija (bila) u centru (govorim o Rushu na staroj lokaciji) i direktno se u njih upada(lo) s ulice, gotovo su nevidljivi. Dapače, prolazeći puno puta tim ulicama i kraj klubova, prije nego sam znao da se uopće tamo nalaze, nisam shvatio da na tim lokacijama uopće postoji bilo kakav klub. Kamoli pederski. O Rushu na novoj lokaciji da ne pričamo. Poanta je da u zagrebačke gej klubove ne možeš slučajno nabasati. Klubovi u ormaru.

Sigurno okruženje koristi samo za vježbu, ali život se većim dijelom odvija izvan njega

Tu nalazim jednu od dvije glavne svrhe koju gej klubovi u Hrvatskoj ispunjavaju. Prva je da pruže sigurnu zonu za ormaruše. Da barem na jednom mjestu barem jedan dan u tjednu mogu biti ono što jesu. Međutim, biti svoj među svojima i nije baš neko postignuće. Druga svrha klubova može biti pružanje ponude "mrijestilišta". Gdje oni željni one-night standa ili nečeg dugotrajnijeg imaju priliku s puno manje pokušaja i pogrešaka nego negdje drugdje uhvatiti "lovinu".

I jedno i drugo je potpuno legitimno, koliko god ne bilo moj izbor. Ako nečiji jest, to je potpuno individualna stvar. Dapače, zašto ne bi postojalo i mjesto u kojem se netko po prvi put može stisnuti uz nekog koga snimi na šanku i prvi put iskusi taj osjećaj, pa makar i u sigurnom okruženju. Međutim, sigurno okruženje koristi samo za vježbu, ali život se većim dijelom odvija izvan njega. Usput, ispričavam se svima onima koji odlaze u jedan od ta dva kluba iz nekog trećeg ili četvrtog razloga.

Klupska gej scena se u Zagrebu donekle razvila tek relativno nedavno. U vremenu kad vani neki autori (primjerice, Andrew Sullivan u "The End of Gay Culture") argumentiraju da prijeti skoro nestajanje gej kulture kakvu danas znamo, uključujući i sve manji značaj gej klubova, mi tek otkrivamo cupkanje u klubu koji ima predznak "gej"

Ali oni ionako znaju da bi se jednako zabavili gdje god da odaberu izaći tu večer. Jer, doista, kad se maknu ove dvije svrhe gej klubova, ostaje samo najobičniji klub kao i svaki drugi. Ni po čemu poseban.

I tu leži ključ zašto će, ako već nisu, gej klubovi postati suvišni. Predznak "gej" više neće biti dovoljan za privlačenje klijentele. Premda emancipacija pedera u Hrvatskoj ne ide brzinom kakvu bih možda priželjkivao, svejedno je vidljiva. Dodajmo tome zakonske okvire koji pružaju vrlo dobar temelj za ravnopravnost. Uz to, sve je veća senzibiliziranost i "naviknutost" opće javnosti na pedere. Pa još na sve to, današnja visoka individualizacija, gdje postaje sve jasnije da zajednička "crtica", poput seksualne orijentacije, obično nije dovoljna za osjećaj povezanosti s nekim. Doista, zašto bi i bila?

Biti peder samo u pederskim klubovima svjestan je odabir getoizacije

I, doista, kad se isključi ona druga svrha gej klubova, koju bi uopće poantu imao gej klub za emancipirane pedere? Ne moraju dolaziti u klub da bi se u okruženju drugih ljubili s dečkom na plesnom podiju. To mogu napraviti bilo gdje i zato su slobodni odabrati neki klub za izlazak zato što im se tamo sviđa. Ne zato što je pederski klub. Također, mogu se nabacivati drugima gdje god žele, bez straha da će netko pomisliti da su pederi. Ruku na srce, to je ipak glavni razlog odlaska u pederske klubove. Ne da bismo bili sigurniji da su drugi pederi. To je samo isprika. Nego da bismo sebe zaštitili od mogućnosti da netko nepoželjan sazna da smo pederi.

Danas je smiješno naglašavati da neki novi auto dolazi sa sigurnosnim pojasevima. Jer je to standardna oprema. Mislim da je krajnji cilj da i pederi u svakom klubu u kojem to požele budu "standardna oprema". Jednostavno postojanje "friendly" mjesta, bez ikakvog predznaka

Kad se sve to makne, ostaje klasično biranje klubova, po jednakim kriterijima. Lokacija, radno vrijeme, vrsta glazbe, atmosfera, broj ljudi, ponuda pića, cijene. Kako već svatko od nas bira, u skladu sa svojim prioritetima. S daljnjom emancipacijom LGBT populacije, sve većem broju ljudi će biti nebitnije je li neki klub pederski ili nije.

Rekao sam da smatram gej klubove danas djelomično i štetnima. Zašto? Zato što su oni nastali kao reakcija na getoizaciju. Danas biti peder samo u pederskim klubovima svjestan je odabir getoizacije. A to doista nije poanta ravnopravnosti za kakvu se, valjda, borimo. Ravnopravan ne znači imati mogućnost biti ono što jesi u posebno namijenjenim prostorima. Poanta je od svakog kluba i kafića u kojem se nađemo pokušati napraviti pedersko mjesto. Bolje rečeno i pedersko mjesto. Da, to je ono što se naziva gej-friendly mjestom.

Mjesto mirnog i ravnopravnog suživota hetero i LGBT populacije. Međutim, dok god će se neki klub morati tako deklarirati, to će biti mali, možda beznačajni, podsjetnik da još uvijek nismo ravnopravni. Isticati da je nešto "LGBT friendly" pokazatelj je da to nije uobičajeno, pa je potrebno istaknuti kao "posebnu ponudu". Danas je smiješno naglašavati da neki novi auto dolazi sa sigurnosnim pojasevima. Jer je to standardna oprema. Mislim da je krajnji cilj da i pederi u svakom klubu u kojem to požele budu "standardna oprema". Jednostavno postojanje "friendly" mjesta, bez ikakvog predznaka.

Doista, ne bi čovjek rekao da i odabir mjesta gdje ćemo popiti pivo može biti aktivistički čin!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.