- Autor/ica Tihomir Babić
-
Objavljeno: 23. studenog 2016.
Zaredalo je nekoliko ubojstava ili pokušaja ubojstava žena za koja su redom osumnjičeni bivši, sadašnji ili nesuđeni budući supruzi. Sve pod parolom "bit ćeš moja ili ničija". S jedne strane imamo očito razmišljanje o vlasništvu nad drugom osobom. Ili, da ne budem preopćenit, vlasništvo nad ženom. Vlasništvo nad njezinim odlukama, njezinim željama, njezinim tijelom i, konačno, njezinim životom.
Onaj koji ti može činiti što god poželi, neovisno o tvojim željama, time postaje i tvoj vlasnik. Neadekvatnim preventivnim i represivnim djelovanjem društvo takvima vrlo jednostavno izdaje vlasnički list.
S druge strane, slučajevi o kojima govorim najčešće se opisuju kao zločini iz strasti, ljubavne tragedije, nesretne ljubavi. Ili nekom sličnom frazom koju niti Meg Ryan u svojoj najljigavijoj romantičnoj komediji ne bi bila u stanju izgovoriti prije nego što temeljito na usta ispusti dušu u obližnju limenu kantu.
Metak u čelo iz ljubavi
Sasvim opravdano je, povodom tih događaja, došla reakcija iz Feminističkog kolektiva fAKTIV. Između ostalog, medijima pišu da "kad kao razlog nasilja navodite 'bračnu svađu' ili pišete o 'tragičnom kraju jedne ljubavi', zapravo govorite da se uopće ne radi o nasilju, nego o nečemu što se može staviti u kategoriju ljubavi te da oba aktera snose odgovornost. To nije istina. U slučajevima silovanja ne koristite riječi 'seks', "obljubio' i sl., jer te riječi impliciraju pristanak. 'Zločin iz strasti' je isto tako neprihvatljiva sintagma. Ne implicirajte kako postoje situacije u kojima muškarci imaju pravo reagirati nasilno – time se solidarizirate s nasilnikom."
Dakle, u ovim slučajevima možemo zaključiti da je netko nekoga strasno zaklao. Ili nekome iz ljubavi sprašio metak u čelo. I ja bih bio nesretan da dobijem metak u čelo, kako neće ljubav biti nesretna?
Možemo svaku zakonsku neravnopravnost žena izbrisati, ali bojim se da ćemo riješiti samo jedan dio problema. Riješit će se onaj dio problema koji nekoga pretvara u nečije vlasništvo. Međutim, nećemo riješiti problem da netko drugu osobu doživljava kao svoje vlasništvo. Tu je osobni doživljaj nadmoćniji od stvarnog stanja
Spojivši to dvoje dolazimo do toga da vlasništvo nad nekim dolazi iz ljubavi. I da je ljubav jednaka vlasništvu.
Upravo to da je netko vlasnik drugog čovjeka ili ima dojam da je njegov vlasnik, najosnovniji je dokaz o neravnopravnosti. Budući da je vlasništvo ekonomski koncept, onda se postiže i ekonomskim sredstvima.
Recimo, za Friedricha Engelsa stvari stoje ovako: "U velikoj većini slučajeva danas,(...), muž je obvezan zarađivati za život i uzdržavati svoju obitelj, što ga samo po sebi postavlja u poziciju nadmoći, bez ikakve potrebe za posebnim zakonskim pravima i privilegijima. Unutar obitelji, on je buržoazija, dok žena predstavlja proletarijat. U industrijskom svijetu, specifične značajke ekonomske potlačenosti proletarijata najjasnije vidljive su tek nakon ukidanja svih zakonskih privilegija kapitalističke klase te uspostavljanja zakonske ravnopravnosti obiju klasa.
Demokratska republika ne dokida suprotstavljenost ovih dviju klasa; nasuprot tome, ona omogućava bojno polje za tu borbu. Na isti način, specifične značajke nadmoći muža nad ženom u modernoj obitelji, potreba za stvaranjem prave društvene jednakosti među njima, te način za njezino postizanje, bit će jasno vidljive tek kada će oboje imati potpunu zakonsku jednakost u pravima. Tada će biti jasno da je prvi uvjet oslobođenja žene vratiti cijeli ženski rod u industriju, a to, zauzvrat, zahtijeva ukidanje monogamne obitelji kao ekonomske jedinice društva."
Dojam vlasništva i opravdavanje nasilja
Bavio se čovjek vlasništvom, pa se neizbježno dotaknuo i prava žena. Za one koji su se prepali, ukidanje monogamne obitelji neće voditi potpunom razvratu, nego baš suprotno. Barem prema Engelsu. Ako će se odnos bazirati samo na seksu i ljubavi, a ne više na vlasništvu i nasljeđivanju, monogamija će doći prirodno i bez prisile.
Premda je dugotrajna borba za žensku ravnopravnost značajno umanjila neravnopravnost žena u odnosu na muškarce, a time i mogućnost za stvarnim vlasništvom nad ženom, pa bi i slučajevi "dobrovoljne monogamije" trebali biti sve češći, čini se da je dojam vlasništva nad drugom osobom i dalje snažan.
Nije niti čudo da takav dojam postoji u društvu u kojem se nalaženje "doživotne ljubavi" postavlja kao životni cilj i kao razlika između ispunjenog i ispraznog života. Nije čudno u društvu u kojem je sreća sudbinski vezana uz bivanje u vezi, a sve van toga znači tugu i nesreću
Tome u prilog idu i rezultati istraživanja "Prevencija nasilja u vezama mladih" Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Prema tim rezultatima, 20% mladih ima iskustvo nasilja u vezama. Dvadeset posto! Isti postotak mladih je priznao da su sami bili nasilni u vezi. Dvadeset posto! Od ispitanih, trećina njih opravdava nasilje. Nisu nužno bili nasilni, ali ne vide u tome ništa pogrešno. Potencijalno će i oni biti nasilni, ako im se ukaže prilika. Zašto ne bi bili? Nasilje je potpuno opravdano.
Kao što je svrha svakog privatnog dobra da služi isključivo nama i ispunjava isključivo naše potrebe, tako se predstavlja da i ljubav ima tu svrhu. Svrhu da služi nama. Budući da se ona materijalizira kroz osobu s kojom smo u vezi, samim time i ta osoba postaje naše privatno dobro koje treba služiti isključivo nama i treba ispunjavati isključivo naše potrebe
I možemo svaku zakonsku neravnopravnost žena izbrisati, ali bojim se da ćemo riješiti samo jedan dio problema. Riješit će se onaj dio problema koji nekoga pretvara u nečije vlasništvo. Međutim, nećemo riješiti problem da netko drugu osobu doživljava kao svoje vlasništvo. Tu je osobni doživljaj nadmoćniji od stvarnog stanja. Dokidanjem stvarnog vlasništva nad nekim nećemo dokinuti dojam o vlasništvu nad nekim. Stvarno vlasništvo nije uzrok dojma o vlasništvu nad nekim. Ono je posljedica dojma o vlasništvu nad nekim.
"Doživotna ljubav" kao razlika između ispunjenog i ispraznog života
Jer, iste stvari se događaju i u vezama između dviju žena. Budući da su žene, jednako su neravnopravne pred zakonom. Isto je i u vezama između dvaju muškaraca. Koji su jednako ravnopravni. U pravilu, među istospolnim parovima rijetko ima djece (ili puno rjeđe nego u "miješanim" brakovima), dakle dokida se problematika neravnopravnosti radi nasljeđivanja na potomke. Jer potomaka, u pravilu, nema.
Također, riječ je o vezi/braku dviju osoba istog spola, stoga je nemoguće tvrditi da je netko zakonski u podređenom položaju s obzirom na spol. I unatoč tome, problematika ostaje ista: dojam o vlasništvu nad nekim, premda to vlasništvo realno ne postoji.
Nije niti čudo da takav dojam postoji u društvu u kojem se nalaženje "doživotne ljubavi" postavlja kao životni cilj i kao razlika između ispunjenog i ispraznog života. Nije čudno u društvu u kojem je sreća sudbinski vezana uz bivanje u vezi, a sve van toga znači tugu i nesreću. Nije čudno u društvu u kojemu "moramo" imati dečka ili curu. Nije čudno u društvu u kojem se ljubav traži. U društvu u kojem trebamo nekog tko će nas voljeti. Umjesto da želimo nekog koga ćemo voljeti.
U ovim slučajevima možemo zaključiti da je netko nekoga strasno zaklao. Ili nekome iz ljubavi sprašio metak u čelo
Kao što je svrha svakog privatnog dobra da služi isključivo nama i ispunjava isključivo naše potrebe, tako se predstavlja da i ljubav ima tu svrhu. Svrhu da služi nama. Budući da se ona materijalizira kroz osobu s kojom smo u vezi, samim time i ta osoba postaje naše privatno dobro koje treba služiti isključivo nama i treba ispunjavati isključivo naše potrebe.
Iz toga sve proizlazi. Zakoni mogu sankcionirati i umanjiti manifestiranje ideje koja je mnogima u glavi. Ali neće promijeniti ideju koja je mnogima u glavi. Ili umanjiti broj onih koji imaju takve ideje. A kako promijeniti tu ideju u tuđoj glavi? Izravno, nikako. Promjenu ideje moguće je napraviti samo u vlastitoj glavi. I time pokazati drugima da je moguće i drugačije. Na njima je onda da to prihvate ili odbace. Ako odbace, svejedno ste barem sebe pridobili na svoju stranu. To je, istina, samo jedna osoba. Ali, bolje jedna nego niti jedna.
Ili da jednostavno zabranimo filmove Meg Ryan? Možda je to lakše. Možda je ona kriva za sve.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.