U posljednje vrijeme sve češće se ulovim kako razmišljam o odlasku iz Hrvatske. Ne turistički, ne na tjedan dana kako bih uživao u besposličarenju, upoznavanju novih mjesta i ljudi. Ne, otići zauvijek, pod motom "Zbogom, Kikindo, na k* te nabijem". Iz destinacije u koju se vraćam nakon godišnjeg odmora, Hrvatsku pretvoriti u destinaciju iz koje odlazim nakon godišnjeg odmora.

Pretvoriti je u destinaciju koja će me vidjeti nekoliko puta godišnje isključivo radi posjete roditeljima i nekolicini dragih ljudi koji mi doista nešto znače u životu. Ostali ionako više nisu u Hrvatskoj, tako da je potpuno svejedno.

Je li "žrtvovanje za opće dobro" puko pišanje uz vjetar?

Vjerojatno me više od petnest godina prati razmišljanje o odlasku van. Ne o vlastitom odlasku, nego općenito o razlozima za i protiv. Generalno, suprotstavljena su dva argumenta. Prvi bih mogao nazvati kolektivističkim, drugi bih nazvao individualističkim. Kolektivistički argument zagovara ostanak. Osobno žrtvovanje radi kolektiva. Lošije danas za bolje sutra. Istina, odu li svi oni koji su u stanju Hrvatsku učiniti ugodnijim mjestom za život svim njezinim stanovnicima, do promjene neće doći.

Tko će donijeti promjenu, ako svi ti ljudi odu? Argumentira se na način da ne treba gledati sebično. Da treba, na neki način, vlastiti život žrtvovati radi budućih generacija i radi općeg dobra. Da treba težiti idealima, velikim stvarima i romantiziranoj verziji junaštva, gdje žrtvovan vlastiti život nije ništa naspram pokazane ljudske veličine, altruizma i časti.

Razlog za odlazak bi bio potpuno jednak mojem razlogu izlaska iz ormara. Vrlo jednostavno, nije mi se više dalo. Dosadilo mi je. Dopizdilo mi je radi drugih pokušavati biti ono što nisam

Individualistički argument, s druge strane, zagovara odlazak. Govori da individualni život nije vrijedan žrtvovanja imaginarnom kolektivu. Pogotovo kad je toliko upitno hoće li žrtva doista i donijeti neku dobrobit svima. Ili će više nalikovati pišanju u vjetar. Individualistički argument govori da treba misliti na vlastitu sreću i na to da vlastiti život trebamo učiniti boljim.

Ako mislimo da će nam život biti bolji negdje drugdje, onda trebamo ići za tim. Da treba zaboraviti ideale, megalomanske i mesijanske ideje o vlastitoj žrtvi i spašavanju cijelog svijeta. Ili, u ovom slučaju, jedne omanje europske države. Za pravog Mesiju tako nešto ne bi trebao biti problem.

Dosadilo mi je radi drugih pokušavati biti ono što nisam

Dugo sam bio na strani kolektivističkog argumenta. Nisam ga zagovarao kao argument koji svi drugi moraju prihvatiti. Ali sam ga prihvaćao kao argument za vlastiti ostanak. I kao objašnjenje zašto nikad nisam ozbiljno razmišljao o odlasku, kamoli da bih poduzeo i prvi konkretan korak. Ili, drugim riječima, nikad mi nije bilo toliko loše da bih morao otići.

Uz malo vlastitog znanja i pameti, malo sreće i malo privilegiranosti, uspio sam doći do toga da u posljednjih deset godina, cijeli radni staž, radim u struci. Dapače, da sam u struci počeo raditi još kao apsolvent. Još k tome u firmi iz snova, za moje tadašnje pojmove. Uspio sam doći do toga da u tih deset godina dana nisam bio bez posla protiv svoje volje.

Ako mislimo da će nam život biti bolji negdje drugdje, onda trebamo ići za tim. Da treba zaboraviti ideale, megalomanske i mesijanske ideje o vlastitoj žrtvi i spašavanju cijelog svijeta. Ili, u ovom slučaju, jedne omanje europske države.

Da, čak sam si mogao priuštiti da namjerno između dva posla napravim više od godinu dana pauze. Uspio sam doći do toga da sam posao uspio promijeniti baš svaki put kad mi je došlo da promijenim posao. I, naravno, da ta promjena bude nabolje. U situaciji u kojoj ljudi masovno bježe van zato što ne mogu naći nikakav posao, kamoli u struci, da ne govorimo o tome da još bude i dostojno plaćen. Hajde, ne budalite! Bio bih lud kad bih rekao da mi je loše u životu i da moram otići negdje van.

Ne moram. Ali mogu, ako želim. Zapravo, razlog za odlazak bi bio potpuno jednak mojem razlogu izlaska iz ormara. Vrlo jednostavno, nije mi se više dalo. Dosadilo mi je. Dopizdilo mi je radi drugih pokušavati biti ono što nisam.

U ormarima se lavanda istroši, pa moljci krenu napadati

Kad razmislim, razmišljanja o odlasku ili neodlasku iz Hrvatske podsjećaju me na moja nekadašnja razmišljanja o izlasku ili neizlasku iz Hrvatske. Ormara, pardon.

Kao što rekoh, iz ormara nisam morao izaći. Bilo mi je sasvim ugodno i lijepo. Kao što mi je i sada sasvim ugodno i lijepo, imam dobar posao, bavim se mnogim stvarima u kojima uživam i živim relativno lagodnim životom. I u ormaru mi je bilo jednako. Imao sam dečka, nitko me nije napadao zato što sam peder, nitko me nije vrijeđao zbog toga. Za jednog pedera, sasvim ugodan život. Međutim, dosadilo mi je skrivati i taj dio sebe.

Nisam znao što me čeka kad izađem iz ormara. Ali sam nekako osjećao da, bez obzira na posljedice, to moram napraviti. Jebiga, koliko god velik ormar bio, s vremenom postane zagušljivo u njemu. A i lavanda se istroši, pa moljci krenu napadati. Dosada i lijenost definitivno privlače moljce. A iz dosade i lijenosti rade se fantastične stvari. Čovjeku postane dosadno u tako skučenom prostoru. I iz lijenosti mu se ne da više održavati iluziju.

Razmišljanja o neodlasku u inozemstvo i o neizlasku iz ormara dijele čak i istu argumentaciju. Kolektivističku, naravno. Ne bismo trebali pobjeći van zato što trebamo misliti na neki viši cilj. Na neke nadolazeće generacije. Ili na živuće generacije

Naravno, nisam znao što me čeka kad izađem iz ormara. Kao što ne znam niti što me čeka ako odlučim odseliti u inozemstvo. Sve je to rizik. Možda doživim potpuno olakšanje, a možda mi oteža život do nezamislivih razmjera. I svi oni koji su odselili u inozemstvo nisu znali što ih čeka.

Neki su otišli i doživjeli rasterećenje kakvo nisu mogli niti zamisliti. Niti su bili svjesni da ikakvo opterećenje osjećaju dok nisu izašli iz ormara. Pardon, dok nisu odselili u inozemstvo. Drugi su odselili i zaključili da im je grozno. I vrlo brzo su se vratili. Ili su ostali vani cijeli ostatak života i cijeli taj ostatak života žalili što su ikad otišli van iz Hrvatske... hoću reći, ormara.

Razmišljanja o neodlasku u inozemstvo i o neizlasku iz ormara dijele čak i istu argumentaciju

Čini mi se da to ima veze s razlozima odlaska i očekivanjima. Onaj tko smatra da je ovdje sve najgore na svijetu, a da je bilo gdje drugdje sve najbolje na svijetu te samo treba otići van i sve će biti savršeno, taj će vjerojatno ostati razočaran. Ostati razočaran ili se vratiti razočaran. Onaj tko shvati da nigdje nije idealno, teško da će se razočarati. Ako razumije da ga, ako i ode tamo gdje je bolje, svejedno čeka puno borbe, rizika, nesigurnosti i neočekivanih stvari.

Ali da mu možda to "tamo gdje je bolje", unatoč borbi koja se podrazumijeva, ipak pruža više mogućnosti da bude ono što želi biti. Više mogućnosti i potencijala da ostvari svoje želje. Jednako će se razočarani vratiti u ormar oni koji misle da su tim izlaskom riješili sve i da će odjednom sve biti savršeno. Da se neće morati boriti s homofobnim reakcijama okoline, da će biti potpuno prihvaćeni i da će ih svi dočekivati širom raširenih ruku.

Nisam znao što me čeka kad izađem iz ormara. Ali sam nekako osjećao da, bez obzira na posljedice, to moram napraviti. Jebiga, koliko god velik ormar bio, s vremenom postane zagušljivo u njemu. A i lavanda se istroši, pa moljci krenu napadati. Dosada i lijenost definitivno privlače moljce

Da se neće morati iz dana u dan, pa makar i na sitnicama, iznova emancipirati i dokazivati. I iznova izlaziti iz ormara. I iznova se boriti za svoje privilegije. Takvi će se, vjerojatno, razočarani pokušati vratiti u ormar. Ili će ostatak života žaliti što su izašli iz ormara. Oni koji prihvate, odmah ili putem, da izlazak iz ormara ne rješava ništa sam po sebi, vjerojatno se neće razočarani pokušavati vratiti u ormar. Niti će sekunde žaliti što su izašli iz ormara. Zato što im, čak i uz te negativnosti, život izvan ormara ipak pruža više mogućnosti da budu ono što žele.

Razmišljanja o neodlasku u inozemstvo i o neizlasku iz ormara dijele čak i istu argumentaciju. Kolektivističku, naravno. Ne bismo trebali pobjeći van zato što trebamo misliti na neki viši cilj. Na neke nadolazeće generacije. Ili na živuće generacije. Razmišljat ćemo kako ostavljamo roditelje same. Je li u redu da im tako vraćamo za sve što su napravili za nas? Razmišljat ćemo kako ostavljamo prijatelje.

Podređivanje vlastitih želja tuđima

O tome je li doista trčanje za nekim osobnim snovima, možda nerealnim i nedostižnim, vrijedno da se rasturi nekoliko divnih prijateljstava. Razmišljamo i o tome kako će reagirati roditelji i prijatelji kad čuju to što im želimo reći.

Razmišljamo o tome koliko će im to boli nanijeti, hoće li na naše riječi reagirati odobravajuće ili neće. O istim stvarima se razmišlja prije izlaska iz ormara. Je li u redu da roditeljima tako vraćamo za sve što su napravili za nas? Sigurni smo u to da će biti razočarani kad pred njih istrčimo iz ormara. Bit će razočarani, neće to moći podnijeti, sigurni smo u to. Zato je i bolje da to ne napravimo. Što kad sve to kažemo prijateljima?

Ako i odem, volio bih se onda vratiti i vidjeti ovdje puno više pedera koji su prelijeni da održavaju iluziju i koji su sebična đubrad što življenje vlastitog života stavlja ispred življenja tuđih

Razmišljamo o tome je li doista trčanje za nekim osobnim snovima, možda nerealnim i nedostižnim, vrijedno da se rasturi nekoliko divnih prijateljstava. Snovima poput onih da slobodno možeš biti i peder. Razmišljamo o tome da će biti sretni kad im kažemo sve i da to nikako neće utjecati na prijateljstvo. Razmišljamo o tome da neće biti sretni kad im sve kažemo i da će ta glupa želja da budemo slobodni uništiti divno prijateljstvo.

Nit koja povezuje sva ova razmišljanja jest podređivanje vlastitih želja tuđima. Zamišljenim tuđim željama. Stavljanje drugih ispred sebe i suluda zamisao da tek zadovoljavanjem drugih i njihovih očekivanja imamo pravo zadovoljiti vlastita očekivanja i želje. Svodi se na podređivanje vlastitog života tuđima.

Izlazak iz ormara samo je prvi ali nužan korak koji je potrebno napraviti da uopće dođem u priliku biti ono što jesam

Istina je da je izlazak iz ormara stvar osobne odluke i osobnih razloga. Na temelju njih svatko za sebe odlučuje hoće li izaći iz ormara ili ostati u njemu. Isto kao što svatko za sebe odlučuje hoće li odseliti iz Hrvatske ili ostati u njoj. Ono što sigurno znam jest to da izlazak iz ormara za mene, a možda za još ponekog, znači osjećaj rasterećenja od tereta za kojeg nisam niti bio svjestan da postoji.

Znači shvaćanje da je taj izlazak iz ormara samo prvi, ali nužan, korak koji je potrebno napraviti da uopće dođem u priliku biti ono što jesam. U konačnici, izlazak iz ormara znači prestanak podređivanja vlastitog života tuđim životima. Postavljanja samog sebe kao drugotnog, kako je to popularno reći ovih dana.

Nit koja povezuje sva ova razmišljanja jest podređivanje vlastitih želja tuđima. Zamišljenim tuđim željama

Za izlazak iz ormara mogu reći te stvari zato što sam ih prošao. Oni koji nisu, mogu to samo zamišljati i o svemu razmišljati. Kao što ja razmišljam o tome što bi mi mogao donijeti odlazak u inozemstvo. Iz pederskog ormara sam izašao zato što mi se više nije dalo tamo biti. Bio sam prelijen da održavam iluziju. Hoću li iz ormara sazdanog od tvrde i nepoderive hrvatske hrastovine izaći zato što mi se tamo više nije dalo biti?

I zato što sam prelijen da nastavim održavati iluziju? I zato što sam sebično đubre koje življenje vlastitog života stavlja ispred življenja tuđih života? Možda hoću, možda neću. Ako i hoću, možda ću se vratiti potpuno razočaran. Ako se to i dogodi, volio bih se onda vratiti i vidjeti ovdje puno više pedera koji su prelijeni da održavaju iluziju i koji su sebična đubrad što življenje vlastitog života stavlja ispred življenja tuđih.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.