Pet godina u životu petero prijatelja, četiri lezbijke i jedne transrodne osobe, njihove ljubavne veze, brodolomi, posao, obitelji, aktivizam – sve to sažeto je u dokumentarcu "Još jednom" koji je u srijedu premijerno prikazan na ZagrebDoxu.

Tim povodom porazgovarali smo s redateljima Anom Opalić i Noah Pintarićem koji su za crol.hr govorili o nadahnuću, zahtjevnosti zadatka, pripremanju rodbine na medijsku pompu,...

Čini mi se da je ovo događaj sezone za gej zajednicu. Kako se snalazite s medijima? Poklanjaju li Vam dovoljno pažnje?
– Ana: Da. Previše nego što znamo ishendlati. (smijeh) Svi su jako ugodni, dosta su dobre reakcije na film.

Krenimo od početka. Kako ste dobili inspiraciju?
– Ana: Na ZagrebDoxu 2007. ekipa nas frendica gledala je film Jennifer Fox "Flying confessions of a free woman". To je dokumentarni serijal koji se bavi pozicijom žene u različitim kulturama. Prije svega je autobiografski. Bile smo sve oduševljene filmom, s jednom sitnom zamjerkom, a to je da među svim tim ženama, kojih u filmu ima puno, nema ni jedne lezbijke. Onda je pao komentar - trebali bi mi snimiti takav film o nama. Mi smo to mrtve ozbiljne odlučile i krenule snimati. U prvobitnoj ekipi bili smo Noah Pintarić, Gabrijela Ivanov, Dana Budisavljević i ja. Nakon mjesec-dva-tri ta se ekipa nekako raspala. Dana je krenula raditi nešto svoje, mi smo nastavili dalje. Priključile su se Ivana Kovačić, Mima Simić i Helena Janečić. Imali smo ups and downs, krize, ali smo svejedno gurali dalje. Što je bilo više materijala, to je nama bilo jasnije što zapravo radimo, da bismo 2010. Ili 2011., kad smo skužili da imamo dovoljno materijala, kontaktirali producenticu Dijanu Mlađenović. Pogledala je sirovi materijal, jako joj se svidio, vjerovala je da ima potencijala i poslali smo prijavnicu na HAVC. Jasna Žmak je radila dramaturgiju i pomogla nam je napisati treatment. To je prošlo i službeno smo dobili novce da taj film završimo.

Jeste li, dok ste snimali film, ipak možda uspjeli pogledati neki dokumentarac sličan onome što ste htjeli napraviti?
– Noah: Zapravo i ne. Godišnje gledamo jako puno dokumentaraca kad pripremamo Vox Feminae festival, uglavnom su to feminističke i LGBT teme. U inozemnoj produkciji bilo je intimističkih dokumentaraca, ali baš u ovoj formi, s ovoliko dugo snimanja, ovako puno likova, nije bilo.

Jeste li od početka planirali da snimanje traje toliko dugo?
– Ana: Bilo je jasno, ako ćemo pratit određenu grupu ljudi, trebat ćemo dat vremena da se nešto stvarno i dogodi. Da, u filmu se nešto mora i događati. (smijeh). Sjećam se, negdje u drugoj godini snimanja Ivka je svečano zaključila da se primičemo kraju snimanja, a ja sam rekao "Kakav kraj, tek smo počeli, nije se još ništa ni zakuhalo!" Bilo je to 2008. I onda je trajalo još pet godina.

Je li se vašim prijateljicama bilo teško naviknuti na kameru, obzirom na to da nisu glumice ili javne osobe?
– Ana: Svi su ekshibicionisti. (smijeh). Nisu profići, ali nisu daleko. Mima se bavi filmom, Ivana je spisateljica koja je bila članica Bura benda, jako je vješta na pozornici, prikazala se kao vrhunska queer osoba u filmu Dane Budisavljević "Bura bend u Ljubljani". Helena je isto stage person…

Je li netko htio odustati po putu, je li bilo svađa, napetosti?
– Ana: Nije. Mislim da je najteže bilo Noi jer je imao cijeli taj issue s identitetom. Možda mu je bio na trenutke pressing, možda mu je bilo podrška, ne znam. On je bio možda u najvećoj dilemi. Morao je donijeti dramatičnu konkretnu odluku, da li ići na operaciju, da li ulaziti u tranziciju…..On će to najbolje reći za sebe.
– Noah: Da kažem to što si ti zapravo rekla već (smijeh). Ne mogu reći da je bilo opterećenje ili pritisak. Film je zapravo bio kao sastavni dio mog života. Nisam gledao na film kao da…ne znam kako bih se izrazio… dao mi je da mogu sebe vidjet, film je bio kao zrcalo. Super je što ću za par godina to opet moći vidjeti.
– Ana: Ono što sam ja skužila pri snimanju filma jest kako je prosvjetljavajuće snimati se i poslije to gledati. U principu bih svakom preporučila da to pokuša. Dosta se suočiš sa sobom. Skužila sam koliko smo mi zapravo prečesto nesvjesni sebe i svog ponašanja. S tim više što smo mi ovo snimali maksimalno neopterećeni kamerom. Ja sam uvijek imala neku malu kamericu koja je bila diskretna, nije dominirala, često bi ljudi i zaboravili na kameru. Tim više smo bili opušteniji, prirodniji.
– Noah: Bilo je kao da smo razgovarali s tobom.
– Ana: Stvarno smo bili iskreni. Poslije skužiš sve te dijelove sebe kojih si nesvjestan. Vidiš bit sebe. Vidiš se u nekoj punijoj slici nego što se inače doživljavaš.

Je li netko od likova stavio veto na neki materijal?
– Ana: Da. Recimo, nijedna od mojih djevojaka nije filmu. Nisu mogle/htjele biti u filmu iz različitih razloga. Određene ljude jednostavno nismo mogli pokazati jer nisu se svi htjeli javno autati, prikazati svoju intimu … u Kaptol Centru. (smijeh)

Glavna tema filma je ljubav.
– Noah: Kroz tu ljubav isplivavaju razne stvari. Razne vanjske stvari se ogledaju u našem odnosu.
– Ana: Problematika naših ljubavnih odnosa također govori indirektno o društvu u kojem živimo i koliko nas okolina u biti koči…..naše doživljavanje nas samih i naših odnosa.

Kako ste iz obilja materijala izabrali što ćete prikazati u filmu?
– Noah: Jako teško (smijeh). Bilo je nekih momenata u montaži kad nam je bilo užasno teško se odreći nekih stvari. Nešto smo htjeli ostaviti, ali nakon dvije verzije filma ideš taj materijal čistiti… ali i dan danas žao mi je zbog nekih scena.
– Ana: Da, i ja ne mogu neki materijal prežaliti. U montaži je bilo od euforije do potpunog očaja. Baš je bilo dramatično. Teško se bilo distancirati. Nama su svi likovi dragi, meni je to sve simpa, sve je duhovito, ali moraš se staviti u poziciju vanjskog promatrača koji nas ne poznaje i sve mu objasniti, da svakom gledatelju bude jasno.

Je li vam netko pomagao u pročišćavanju materijala?
– Ana: Manje-više smo radili sami, ali dragocjena osoba u tom procesu je bila naša dramaturginja Jasna Žmak, koja je bila taj neki objektivan pogled. Bila je reality check. Imala je jako konstruktivne komentare, pomagala je da i mi osvijestimo neke stvari koje treba dodatno pojasniti.
– Noah: Znala je reći "ovo ispada iz dramaturgije, ovome tu nije mjesto"….

Prije festivala prikazali ste film svojim "glavnim glumicama". Kako su reagirale?
– Noah: Super su reakcije. Jako su zadovoljne i jako su emotivno reagirale. Toga nas je bilo najviše i strah.
– Ana: Imali smo užasnu tremu prije prikazivanja. Bilo je, ako prođemo to, onda smo sve prošli.
– Noah: Festival, whatever. (smijeh)
– Ana: Kad smo na kraju dobili spontani pljesak, pao nam je kamen sa srca.

Jeste li morali koga upozoravati ili pripremati prije premijere filma?
– Ana: Moja sadašnja partnerica je rekla mami: "Znaš, Ana je napravila taj jedan film i sad će se to malo vrtiti po televiziji…. Mama je pitala: "Kakav film, jel' pornić?!" "Mama, šta ti je, to je dokumentarac", rekla je. Kako ju je upozoravala, mislila je da je to nešto grozno. Ona je pitala: "Jesi ti u filmu?". Kad je odgovorila da nije, mami je laknulo. (smijeh)

Jedna reakcija koju sam čula na ovaj film bila je "Uvijek isti ljudi. Ova već iskače iz paštete!"
– Noah: Bilo bi super da još više osoba radi nešto slično.
– Ana: Pa ne znam ljudi, ajde dajte i vi radite nešto da ne moramo samo mi. (smijeh)

Daljnji planovi za film?
– Noah: Prvo ćemo proći dokumentarne festivale, a probat ćemo i na međunarodnim LGBT festivalima.

Vjerujem da će vladati veliko zanimanje za film. Možda da ga zapržite i počnete prodavati?
– Ana: Ne smijemo po ugovoru. A meni ne radi pržilica. Distribucija je posao producentice. Nadam se da će se prodavati. Znam da se Danin film prodaje, pa ne vidim zašto ne bi i mi. Imat ćemo lijepi cover. Ne vidim razloga da se ne prodaje DVD.

Je li u planu dulja, redateljska verzija?
– Ana: Bila je ideja da se napravi nešto od izbačenih scena, što bi bilo zabavno, ako ćemo imati vremena. Kao neki bonus za DVD.

Jeste li već krenuli na novi projekt?
– Noah: Jesmo, ali ne smijemo vam ništa reći.