Nabrojala si jako puno vlastitih pretpostavki praktički postavljajući retoričko pitanje. U krajnjoj liniji, možda pravo pitanje nije koja je svrha već da li postoji. Ako postoji, možemo pričati o svrsi, ako ne postoji ne. Naravno, mi smo stale na samom postojanju gdje ti veliš da to ne postoji, jer se iskustva razlikuju, nisu plauzibilna, da je išta što postoji stvarno, postojalo bi identično u svakom kutku svijeta itd.. Sve nabrojano su tvoje pretpostavke koje proizlaze iz onog kako ti definiraš ono što ti je smisleno.ariadne je napisao/la:
E sad, ako ćemo stavit to sve u stranu i pretpostavit postojanje nečeg nadnaravnog što se ne uklapa niti u jednu postojeću definiciju, pitanje je što ostaje? Koja je poanta vjerovanja u nešto nadnaravno čija je jedina svrha postojanje? Ne možeš ga spoznati ni na koji način, ne možeš mu vidjeti djelovanje, ni ne znaš djeluje li uopće niti kako, ne možeš ga definirati, ne daje odgovore ni na što, niti te išta pita, nema nikakve interakcije, al ono, totalno postoji. Kako? Zašto? Možda negdje postoji nešto što postoji. Osim što zvuči idiotno, također je irelevantno.
Kvaka je u tome da stvarnost ne mora odgovarati onom što ti (ili ja) držiš smislenim ili racionalnim.
Ono što je bitno je da postoji velik broj ljudi, posrednih i neposrednih svjedočanstava, čak i bivanja, onog što ne drže ovozemaljskim iskustvom.
Ti ljudi dokazano ( ) nisu (ili nisu svi) pod utjecajem halucinacija, uništenog mozga itd. itd, dakle koncizni i svjesni onog što pričaju. Od kad ljudska vrsta postoji, u bilo kojem kutku fizičkog svijeta, postoji povijest takvih svjedočanstava (ovdje se čisto referiram na tvoje da ako postoji kakva konzistentnost, postojala bi jedna religija jer je očito da konzistentnost u vidu duhovnih sadražaja postoji).
No, fizičkih dokaza na način na koji ćeš dokazati da dvije molekule spajanjem tvore treću, nema.
Over&out; fun je, al vrtimo se u krug.