Čeznja
Čeznja
Srele smo se u dodiru tame. mjeseceve zrake padale su ti na dlan. ja sam te promatrala krajičkom oka,dok se čudis noći. Ti jesi i bila si sjena mog života. i danas dok lutam ulicama straha, zagrljena sa žudnjom, sjecam se tebe... Sjecam se jedne sreće od koje sam pobjegla,a za kojom ceznem. Kad bih mogla da te nadem ponovno, pustila te ne bih da mi te noć ukrade. Prigrlila bih te sebi,i rekla ti tiho da sam te cijeli zivot trazila, da sam zivjela samo za tebe,da su moje oci gledale samo da tebe vide..da su moje ruke trazile samo tebe da dodiruju. I čitavo vrijeme koje je proslo u naručju druge, ceznja za tobom nikad nestala nije. Još te tražim,još te gledam kad nitko ne cuje. Izgovaram tiho tvoje ime u noći,da te oživim...da te vidim..
...................
Dolina mojih riječi otapa se u rijeku..kad trebala sam te..kad željela sam te..nema više,gotovo je... Ovo su zadnji trzajevi,zadnji uzdasi. Ljubav sto je ona? Jeli to nesto sto samo jednom doživimo,ili se ponavlja više puta u životu. Ne znam,ali znam da jednom osjetiš da je to ono pravo,drugo je sve farsa,laž koju vučemo za sobom u svakoj prošloj vezi. Uigrali smo se u tu ulogu i dobri smo igrači,zar nije tako? Ponekad mislim bolje je biti sam,imaš svu slobodu razmišljanja,a s druge strane sebičnost u meni raste,pa poželim nekog. Sve je to samo igra života,igra nas samih. Pa mi smo ti koji odlučujemo.pa zašto onda ne bi izabrali da smo sretni. Zašto se vučemo sa starim navikama iz dana u dan. Idemo sami sebi na živce boječi se svega što nas okružuje. Prepuštam se svemu što me okružuje,dosta je bilo skrivanja od same sebe,želim stvoriti nešto lijepo,nešto posebno. Želim se uzdignuti iznad kaosa i pogledati ga u oči. Trebalo je dugo,ali evo me sad, tipkam u mraku sobe i stvaram nešto novo, nešto bolje. Samim time več sam daleko odmakla...