Hiden_soul je napisao/la:Lijenost je bolest, govorila je moja baka. I lijenost se, kao i svaka druga bolest, mora lijeciti, govorila je doticna. Mislim, vjerojatno to jos uvijek i govori ali vise to ne moram slusati.
(ne, nije se odselila na bolje mjesto i tamo drzi predavanja, vec sam se ja odselila 200 kilometara dalje na fakultet).
Sto se mene tice, ja bolujem od razlicitih bolesti. Od hedonizma, recimo. Nekog oblika koji se prenosi na druge. Tj. bude njima na grbacu
No sve radikalne i malo manje radikalne (ali obecavajuce) metode lijecenja te lijenosti nisu pokazale nimalo uspjeha sa mnom.
Danas sam pak dosla do zakljucka da je previse lijenosti ipak stetno. Zapravo moze biti pogubno, ako u svojoj blizoj okolini imas nekog istog takvog... I lijenost jedino moze izlijeciti lijenost. Onako, iz lijenosti napravis dva koraka vise, da ih kasnije ne bi morala napravit cetiri, kad se stvari zakompliciraju. Vrijedna lekcija u mom mladom zivotu nije mogla proci bez blamaze...
Iako vec danima trebamo maramice u stanu, Zita je danas odlucila dofurat mi maramice, ubruse i druga kojekakva papirna cuda i dati mi ih sve u vrecici kad me dode pokupit. Nazvala me par minuta prije i rekla da mi treba to dati, pa da dodem to skupit dole i vratit u stan, pa da onda mozemo ici dalje. Iako zivim na prvom katu zgrade, i iako cak imam i lift u zgradi tako da ne bih trebala napraviti niti tih 7 stepenica, rekla sam joj da mi vrecicu baci na balkon, da je ulovim, da se ne bih trebala vracati u stan.
Trebala sam znati da je Zitino umijece bacanja stvari u vis ekvivalentno mom umijecu skoka u vis. Ona je zacudo pristala na to (valjda najvise iz straha da cu reci da ona donese vrecicu gore).
Zahvatom, kao da baca kladivo a ne vrecicu punu papira, Zitin prvi pokusaj bacanja vrecice nije uspio doci cak niti do mog balkona. Iako sam mlatarala rucicama po zraku iscekivajuc da sve ulovim, vrecica se skrsila ispod mog balkona, u improvizirani vrt moje nadrkane stare susjede.
Jos tad sam rekla Ziti da cu sici po papire ipak, ne usudujuci se riskirati da se negdje ispod pojavi spomenuta susjeda, koja mi na "dobar dan" gotovo odgovara sa "jebem ti mater". Nisam smjela niti zamisliti sto bi tek uspjela jebati da vidi Zitu kako joj spretno poput slonica u tvornici porculana skakuce oko njegovanih biljki, oko kojih strazari cak i u 11 navecer.
No prije nego sam se stigla snaci, ona je vec bila u susjedinom vrtu i ponovno vezala vrecicu spremnu da mi je opet pokusa dobacit. U medjuvremenu sam ustanovila da se u vrecici nalaze i toalet-papiri pa mi je postalo jos neugodnije sto to tako leti po zraku i zahvaljivala se bogu sto u prizemnom stanu ne zivi nitko i sto je neradni dan tako da u poslovnom prostoru ispod ne gledaju letece role rozog toalet-papira kako lete gore-dole.
Ovaj put nije niti uspjela bacit vrecicu, jer joj je ponovno ispala jos dok ju je drzala. Po kisi koja je padala, mislila sam da taj toalet papir mozemo eventualno iskoristit za sve druge svrhe osim one jedine koju on ima. Ni taj pokusaj nije bio previse obecavajuci, ali nisam stigla opet niti izraziti misljenje, a vrecica je ponovno letjela prema meni.
Medjutim, ovaj put je ponovno nisam stigla uloviti. A nije ni Zita. Jer nije niti stigla do zemlje. Naime, zavrsila je na klimi ugradenoj na nekih metar i pol ispod mog balkona.
To je bilo prenisko da ja uspijem dosegnuti, a za Zitu previsoko da ona to pokusa skinuti. Vrecica je pukla i rozi toalet papir je tako upadao u oci na bijelom klima uredaju. Konzum je bar imao besplatnu reklamu, jer je sve to skupa bilo u vrecici iz Konzuma.
Pukla sam se smijati, svjesna da obje izgledamo kao zenska verzija crtica "A je to!". I pocela sam razmisljati koliko bismo manje vremena izgubile da sam jednostavno sisla po to. Bez blata u susjedinom vrtu ispred zgrade, bez klima uredaja i citave blamaze. Ali ne...
Zita, koja uvijek ima najbolje ideje je pokusavala doskociti problemu i pocela se osvrtati oko sebe. Ja sam slutila problem.
Pokusala je prvo stati na neku susjedinu korpu za cvijece, ali je i to bilo prekratko da bi dosegnula. Onda je uocila neko bure nalik buretu za kiseljenje zelja, na koje bi se mogla popeti, ali je bure bilo privezano za drvo u vrtu. I bolje je tako, mozda, jer ne zelim zamisljati koliko bi se mogla suzdrzavati od smijeha da je vidim kako mi, do pasa propala u bacvu punu kiselog zelja, govori da cu bit kraca za glavu ako se nasmijem.
Pokunjena i pokisla, ipak se nije predavala.
Dok sam se ja osvrtala oko sebe na balkonu, pronasla je neku letvu ali je zakljucila da bi joj to bilo pretesko da s tim mase, i posto nema kvalifikacije za olimpijske igre i bacanje koplja u dalj, rekla je da ja pronadjem neki stap u stanu.
To je bila super ideja. Stap od 3 metra u stanu gdje su mi zidovi jedva visoki dva i pol metra. I ne znam za sto bi sluzio takav stap u stanu na 1. katu, sve i da ga imam. Da sam Blanka Vlasic, mozda bi se nesto takvo i naslo. Ovako sam morala biti kreativna jer joj se nisam usudila pojavit na balkonu i priopciti kako nemamo nesto takvo.
Ja u stanu, naravno, ne samo da nemam toliko dugacak, vec nemam nikakav stap. Zita je imala ideju da odvali lajsnu u stanu, ali na svu srecu nismo dosli do potrebe demoliranja stana za toalet papir. Dok je ocajavala u vrtu, ja sam se pojavila sa rjesenjem problema na balkonu! Naime, donijela sam cijev od usisavaca!
Mislila sam da cu s tim uspjet dosegnut vrecicu na klimi i srusit je dole. (i onda bih, kunem se, otisla po nju!!!). No, posto cijev usisavaca nisam mogla iscupati iz usisavaca, donijela sam cijeli usisavac na balkon.
Stvar i ne bi bila tako prestrasna, da nemam kricavo zeleni usisavac, boje kiwija. Kad je vidjela sto sam napravila, Zitu je napustila svaka nada.
No, ona je otisla cak i korak dalje u razmisljanju, pa je mislila da namjeravam i ukljuciti usisavac i usisati vrecicu nekako pa je tako povuci.
Naravno i cijev od usisavaca je bila prekratka da dosegnem.
Onda je Zita shvatila da je vrag odnio salu i odlucila sparkirati auto koji je cijelo to vrijeme otkljucan i upaljen stajao na sred ceste (jer naime, mislili smo da ce to trajat sekundu), ugasit ga i doci gore u stan.
Gore se pojavila noseci neke dvije letve, koje ne znam gdje je iskopala ali kunem se da su dio gradevinskog materijala (zapravo zelim vjerovati u to, a ne u to da ih je uzela nadrkanoj Gargamel-susjedi). Pricvrstila ih je skupa selotejpom i konacno dobila dovolju duzinu da dosegne do klime. No ipak, problem je bio taj da nije mogla zakacit vrecicu i dovuci je do gore. Naredila mi je da donesem KVACICU.
Mislila sam kvacicu za vjesanje vesa mozda, ali sam shvatila da sigurno nije to jer s tim ne moze nista. Neku drugu kvacicu nisam mogla smisliti. Nisam se usudila pitati previse pitanja jer su njeni zivci vec poceli govoriti umjesto nje, pa sam pomislila da moze koristiti i vjesalica.
Na koncu je selotejpom vjesalicu pricvrstila na letvu i napokon dosegnula vrecicu i podigla je do mene da je primim.
Kad su moje rucice napokon dotakle vrecicu, osjecala sam euforiju poput doktora koji nakon porodjaja prvi put primi dijete u ruke i pljusne ga po guzici. U tolikoj sreci sto cu ipak biti postedena od blamaze pred susjedima na katu iznad koji bi kad-tad vidjeli toalet papir na klimi, i ja sam dobila zelju pljusnut Zitu po guzici. Ali vidjevsi da ima 3-metarsku kuku u rukama, blatnjave ruke i manjak strpljenja, odlucila sam ipak smanjiti svoj dozivljaj.
Stvar je napokon bila gotova.
I trajala je samo 30 minuta duze nego sto bi trajala da sam se normalno spustila po papir pred zgradu, ali lekciju sam naucila, i osim toga, sto u zivotu dolazi na lagan nacin?!
Odahnula sam i zakljucila da u zivotu nisam teze dosla do toalet-papira.
Dok smo se tako sretno smjeskale na balkonu, ona sa kukom od tri metra u rukama, a ja sa potrganom vrecicom prepunom papirnih higijenskih proizvoda, sinulo mi je - sto ako nas je netko sa susjedne zgrade snimao!?
Jos uvijek ne znam da li je, ali molim se Bogu da ne osvanem na youtube-u, jer cu se morat iselit iz kvarta prije vremena.
Od danas, pa nadalje i ubuduce, ni lopticu ne bacam na balkon!
jezovi su savrseni!