vama draga poezija...

[bloody mary]

ideja je da ovdje napisemo pjesme (ili dijelove pjesama) koje su nam drage vec dugo ili su tek nedavno usle u nas zivot i takle nas...


jucer sam naisla na jednu tagoreovu pjesmu, evo dijela:

Nespokojan sam. Zedjam za dalekim stvarima.
Moja dusa izlazi ceznuci da dotakne halju nerazgovijetne daljine.
O veliko Onostrano, prodorna li zova tvoje svirale!
Zaboravljam, uvijek zaboravljam, da nemam krila za let, da sam zavazda svezan za ovo mjesto.

[Hidden_soul]

Sve od Ujevica.
Narocito - Meni bez mene.

[bloody mary]

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno.

I sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

[bloody mary]

Ove su riječi crne od dubine,
Ove su pjesme zrele i bez buke.
One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
I katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
A moje suze dati će đerdane.

No one samo imati će cijenu,
Ako ih jednom, u perli i zlatu,
Kolajnu vidim slavno obješenu,
Ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

[bloody mary]

bas sam u nekom raspolozenju za poeziju jutros... evo malo preverta:


Za tebe ljubavi moja

Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
Za tebe, ljubavi moja

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe, ljubavi moja

A zatim sam otišao na trg roblja
I tražio sam tebe
Ali te nisam našao
Ljubavi moja.

[whatever]

Video sam ribu
Ima dobru sisu
Reko sam joj, ovi frajeri za tebe nisu
Ja sam pravi frajer
Mnogo dobro...bla.

Et poezije.
Ne, okej, mogu ja to i bolje.

Nisam ja, nisi ti, nije on, nismo mi
Tko je onda dirao pi-pi?

[bloody mary]

jos, jos!!!

[whatever]

Popevke sem slagal i rožice bral
i vsu svoju ljubav sem drugim ja dal
(SRUŠIT ĆEEEEE SEEEE STAAAADIOOOOON
ZA SVE NAAAAAŠEEEE PUURGEEEEREEEEEE)
A žalost navek sem v srcu ja skril
ni nigdo me žalil i sam sem tak bil

A mojemu srcu tam suza pak ni
i če mi je teško popevka zvoni
Če siromah sem, vse drugom bi dal
popevke i srce i ne bu mi žal.

[bloody mary]

[whatever]

Ti nisi normalna.

[bloody mary]

[whatever]

Aj, prestani. Pišemo pjesme, no.

Dakle:

Uvijek zanesen istim snom,
Tako prolazi vrijeme,
No, što je vrijeme za Ljubav?
I, zar je važno vidi li nas zvijezda u koju se noću zagledamo,
koja je noć i koja godina?

By: pojma nemam tko.

[Zraka]

Carver ,Machado , Majakovski , Ahmatova i Vrkljanica.

[lana]

Stari bard Shakespeare, Tagore, Neruda, Vesna Parun, Tin Ujevic, ima divne stare perzijske poezije, Ujevic apsolutno... Puno toga.

[bloody mary]

I wondered lonely as a cloud
That floats on high o’er vales and hills,
When all at once I saw a crowd,
A host, of golden daffodils;
Beside the lake, beneath the trees,
Fluttering and dancing in the breeze.

Continuous as the stars that shine
And twinkle on the milky way,
They stretched in never-ending line
Along the margin of the bay:
Ten thousand saw I at a glance,
Tossing their heads in sprightly dance.

The waves beside them danced; but they
Out-did the sparkling waves in glee:
A poet could not but be gay,
In such a jocund company:
I gazed – and gazed – but little thought
What wealth the show to me had brought:

For oft, when on my couch I lie
In vacant or in pensive mood,
They flash upon that inward eye
Which is the bliss of solitude;
And then my heart with pleasure fills,
And dances with the daffodils.


William Wordsworth

[~Pandora~]

sori, ova je velika, ali je jako dobra
Edgar Allan Poe- Annabel Lee

It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of ANNABEL LEE;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.

[~Pandora~]

evo jel može jedna moja? sori, opet velika. :xF**KIN' MUŠKI!!!:x

Ljubav nosi masku

Kada sam te prvi put ugledala
mislila sam da si onaj pravi
mislila sam, ovaj sigurno neće da me ostavi
Mislila sam, nitko me više od njega voljeti neće,
mislila sam, da si više nego čisto smeće

Kada si mi prvi puta rekao
da me voliš
Bog mi je poslao:,,evo ti ono, za što moliš"
Mislila sam, možda ljubav postoji,
Možda je sve ti pravo,
No ti si sve upropastio
kad si mi pokazao tko si zapravo...

Zbog tebe sam se opet uvjerila
da ljubav ima dvije strane
Jednu koja voli,
a druga koja napravi sranje

Znam da ti je stalo,
vjeruj mi znam...
No ja ne mogu više
Jer shvatila sam da te ne poznam

Voljela sam te,
stvarno jesam...
No zbog osjećaja boli i straha
Ja sam na kraju, ostala bez daha

Otišla sam od tebe
I od te gadne boli...
Vjerovala sam ti svaku riječ,
povjerovala bi ti i da nebo gori...
No sada je dosta
iluzije i laži
sada skini masku
i svoju pravu stranu pokaži..........

[TomBoy]

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

NERUDA

[bloody mary]

Neruda

[come as you are]

obozavam nerudine pjesme...

[Olivera]

ZVIJEZDE U VISINI

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

[Olivera]

POVRATAK

Ko zna (ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje,
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi---
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

[Olivera]

Tu si.Kraj mene.
Ali ja te ne osjećam.
Gledam te. Tu si.Kraj mene.
Ali ja te ne vidim.
Dodirujem tvoju ruku.Tu si.Kraj mene.
Ali ne osjećam tvoju toplinu.
Gdje si?
Tu.Tu kraj mene.
Ali tvoje srce leti
na nekim drugim oblacima

[moonsorrow]

Video sam ribu
Ima dobru sisu
Reko sam joj, ovi frajeri za tebe nisu
Ja sam pravi frajer
Mnogo dobro...bla.

Et poezije.
Ne, okej, mogu ja to i bolje.

Nisam ja, nisi ti, nije on, nismo mi
Tko je onda dirao pi-pi?

AAAAAAAAAAA MC Stojan moj ljubavnik punog mjeseca.

[moonsorrow]

Od poezije obožavam razdoblje moderne i avantgarde, naturalizam, simbolizam...
Baudelaire, Zola, Vesna Parun, Šimić...

[lana]

Vesna Parun (divna, jedna i jedina)

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.



Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.



Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.



Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.



Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.



Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.



Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.



I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

[moonsorrow]

Daa ta pjesma. Ti koja imaš nevinije ruke. Pokazuje kolko je ona snažna žena. i ženama je tad bilo dvostruke teže uspjeti nego sad. mmm. dobro sad je baba al nema veze.

I Jesenjin mi je super. Edgar Allan Poe je kralj u poeziji i prozi, to se zna.

[bloody mary]

Tulipani
by Sylvia Plath


Tulipani su suviše razdražljivi, ovdje je zima.
Pogledaj kako je sve bijelo, tiho, zameteno.
Učim se mirnoći, ležeći sama spokojno
Kao što svijetlo leži na ovim bijelim zidovima, ovoj postelji, ovim rukama.

Ja sam nitko; nemam nikakve veze s puknućima.
Predala sam svoje ime i odjeću bolničarkama,
I svoju povijest anesteziologu i tijelo kirurzima.

Glavu su mi poduprli između jastuka i suvratka plahte
Poput oka između dvije bijele vjeđe koje se ne zatvaraju.
Glupe li zjenice, sve upija.
Bolničarke prolaze i prolaze, ne smetaju,
Prolaze u bijelim kapicama nalik galebovima koji lete prema kopnu,
Radeć nešto rukama, sve potpuno jednake,
Tako da je nemoguće reći koliko ih ima.

Moje je tijelo njima oblutak, one ga njeguju kao što voda
Njeguje oblutke preko kojih teče, nježno ih oblikujući.
Donose mi omamljenost u svojim blistavim iglama, donose mi san.

Sad kad sam izgubila sebe sita sam svoj prtljage –
Kovčežića od lakirane kože nalik crnoj kutijici za pilule,
Muža i djeteta koji se smiješe s obiteljske fotografije;
Njihovi se osmijesi hvataju moje kože, malene nasmiješene kuke.

Pustila sam da stvari iskliznu, tridesetogodišnji teretni brod
Što se tvrdoglavo upire o moje ime i adresu.
Vatom su prebrisali sve što mi je najdraže.
Preplašena i razgolićena na kolicima sa zelenim plastičnim jastucima
Gledala sam kako moj servis za čaj, moje komode za rublje, moje knjige
Tonu iz vidokruga i voda mi preplavi glavu.
Sad sam opatica, nikad nisam bila tako čista.

Nisam željela nikakvo cvijeće, htjela sam samo
Ležati s dlanovima izvrnutim van i biti posve prazna.
Kakva je to sloboda, pojma nemate kakva je to sloboda –
Mir je tako velik da vas ošamućuje,
I ne zahtijeva ništa, cedulju s imenom, nekoliko drangulija,
To je ono što mrtvi na kraju obuhvaćaju; zamišljam ih
Kako sklapaju usta nad njim, kao nad pričesnom hostijom.

Tulipani su prije svega suviše crveni, ranjavaju me.
Čak i kroz papir čujem ih kako dišu
Lagano, kroz svoje bijele povoje, poput strašnog novorođenčeta,
Njihovo crvenilo zbori mojoj rani, nalikuje joj.
Podmukli su: hine da plutaju, a pritišću me,
Smućujući me svojim naglim jezičcima i bojom,
Dvanaest crvenih olovnih utega oko mog vrata.

Ranije me nitko nije gledao, sad me gledaju.
Tulipani se okreću prema meni i prozoru iza mene,
Gdjeno se svjetlo jednom dnevno polako raširi i polako istanji,
A ja se vidim, spljoštenu, smiješnu, sjenu izrezanu iz papira
Između oka sunca i očiju tilipana,
I nemam lica, htjedoh postati bezlična.
Živi tulipani jedu moj kisik.

Prije nego što stigoše zrak je bio prilično miran,
Dolazeći i odlazeći, dah za dahom, bez uzrujavanja.
Onda ga tulipani ispuniše kao bučan žagor.
Zrak sad nalijeće i kovitla oko njih poput rijeke
Što nalijeće i kovitla oko potpoljenoga zahrđalog motora.
Oni privlače moju pažnju što se sretno
Igrala i odmarala bez ikakvih obaveza.

Izgleda da se i zidovi zagrijavaju.
Tulipani bi trebali biti iza rešetaka poput opasnih zvijeri;
Razjapljuju se kao usta neke goleme afričke mačke,
A ja postajem svjesna svog srca: ono otvara i zatvara
Svoju zdjelu crvenih cvjetova iz puke ljubavi prema meni.
Voda koju kušam topla je i slana, poput mora,
I dolazi iz zemlje kao zdravlje daleke.


najsnaznija pjesma ikad!!!!!

[Babe In Toyland]

Sylvia Plath - Lady Lazarus

Cijela pjesma je savrsena.

[Instinct]

Nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci

Zeljko Krznaric