Zal Kopp, moje pjesme

[Zal Kopp]

Silna moja misli

Ženo moja, kapljo zvijezde na mojoj kosi,
sakupljaš noć kao mirise postelje.
Sva u stoljetnom sjaju mjesečine sanjaš,
pa me po poljima s mekom rosom dijeliš,
kao da si odavno sišla nebeskom plimom,
tvoje ruke s mojom dušom ljubav zbore.

Šapućeš, dragi mužu, ljubavniče moj,
a ja ne dvojim, odvažno ljubim tvoje tijelo,
jer kako bih te mogao takvu ne imati,
ne udisati taj dragulj tvojih usana,
kako bih smio poslije u nebu zastati,
kad me plamenom dugom budeš umivala?

Ženo moja, pod tvojim očima ležim,
na sjeveru sam i promatram jug bokova,
zlatna izgaraju, tope se pod mojim prstima,
a vlati trave pjevaju o rosi koju dijeliš
i zvuk njihov para zelenilo mojih zjenica,
osjećam kako nas tišinom zajedno spajaš.

Grliš me, svog muža i ljubavnika ljubiš,
pa puštaš da naručje tvoje čuvam,
da mu se odužim toplim zagrljajima,
jer osmjeh što kroz pukotine obraza kaplje,
sred moga lica vrelinom zanosa teče
i na jutarnjoj magli nikad s tobom ne šuti.

Ženo moja i ljubavnice, silna moja misli,
ne mogu bez tebe, uzdahe tvoje zbrajam,
učim u tebi i nježnost tvoga tijela slijedim,
svjetlost ili oblik, u dubine me njegove vodi,
pusti da te u njemu s poljupcima kušam,
i tom vječnom ljepotom sna, u sebi sjedinim.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

U blizini neba

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
postoji beskrajna čežnja.
Pod tim nebeskim svodom,
neprekidno čeznem za tobom
i najtiše što mogu,
lutam dubinom svemira
tražeći obale tvojih prepona.
U blizini tog neba,
ljubavi moja jedina,
kao nigdje u svemiru
moje misli pripadaju tebi.
Tu si sva prisutna u meni,
prelijepa moja ljubavi,
a tvoji su poljupci
zlatnim osmjehom omotani.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
pripadaš jedino mojim mislima,
i bliže nego bilo gdje u svemiru
moje ruke, tiho,
kao vreli suncokreti
izranjaju na tvojim grudima.
One su taj buket vatre
što beskrajem tvog trbuha
razlijevaju plamen,
i tvoji su plameni dodiri
u njihovim drhtavim prstima.
Kad god stignu, ljubavi
u gustoj kiši znoja,
uvijek te blago uzmu
i sa tebe ispijaju zreli miris.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
beskrajna si moja želja.
U tom praskozorju
neprekidno te želim,
i bliže sam nego bilo gdje
dubini tvog svemira.
Nad obalama tvojih prepona,
prelijepa moja ljubavi,
u sazviježđu mekog tijela
kao slap guste kiše znoja
slijevam se po tebi.
Imaš me tada u svim porama,
ljubavi moja prelijepa,
imaš u peharu strasnih zagrljaja.
Tvoju vječnost ljubim u sebi.

Zal Kopp

[summer]

..'tvoju vječnost ljubim u sebi'...sviđa mi se U blizini neba..lijepi stihovi.

[Zal Kopp]

Bistri zanos ljubavi



Rujan je nedavno stigao
i pokušava smiriti preplanule poglede,
ali ugasle krošnje bujnog kolovoza
ne miruju na našim oblim bokovima,
još podsjećaju na boje ljeta.
Presavijeni pod strukom mjesečine,
mila moja, bistri zanosu,
sjajan smo primjer ljubavi,
jer dišemo u crvenoj strasti usana
i dijelimo uzdahe toplinom duše.
Toliko je sunca u nama
za blaženu mekoću naših prstiju,
toliko dobrih razloga ugaslog ljeta,
da se bezbrižno milujemo tijelima,
i kako našem biću dolikuje,
jedno drugo služimo ljubavnički.
Sad kad su naša tijela zajedno,
s vatrom i vodom spojena,
reci mi, najdraža moja,
moje biće u tvom srcu,
služi li te dovoljno?


Osjećaš li kako nas služe
blijede krošnje bujnog kolovoza
u ovom kasnom ljetu?
Ljubavi moja, bistri zanosu,
ne dopuštaju huku vjetrova
da nas pomiješa sa zagrljajima kiše.
Neće se hladni dodiri nastaniti u nama,
jer plameni preplanulih boja
podrhtavaju u našem pogledu,
i zrno neba tkaju u naše grudi.
Od tankog vrata, mila moja,
sve do pučine otvorenih prepona
kristalnim kapima ognja gorimo,
a naša nestrpljiva požuda
vrelinom užarenih usana ljubi
topli miris meke kože.
Sad kad naša tijela postaju jedno,
s vatrom i vodom spojena,
osjećaš li, najdraža moja,
kako te moje biće
u tvom srcu iskreno služi?


Zal Kopp

[Zal Kopp]

Večeras ne ću bez ljubavi zaspati


Večeras ne smijem zaspati bez ljubavi,
ostavila si ptice i njihov glas u meni,
a prije polaska obećala mi u vazi lišće.
Izbrojio sam šume svih kontinenata,
bit će najljepši park na našoj postelji,
i pozdravit ću sve to ubrano lišće,
kad šuštanjem donese bjelinu tijela.

Večeras ne želim zaspati bez ljubavi,
topli je miris tvoga željenoga bića
ovio moj san vitkim bijelim rukama.
Umivam se dodirima njihove mekoće,
a ti s pticama preko na susjednom nebu,
čas očima sokove lišća nemirno sanjaš,
čas srebrnim perjem moju želju grliš.

Večeras ne ću zaspati bez ljubavi,
osjećam kako me kroz lišće dozivaš,
i moj pogled zaustavljaš na svom nebu.
Ponovno te srećem i ponovno imam,
usnama ljubim obrise tvoga srca,
a kiša sa tvojih krila pada na uske ulice
i donosi smirenje nad krošnje grada.

Zbog toga ne mogu zaspati bez ljubavi,
ne umijem, mila moja, bez tebe snivati,
jer tamo u gnijezdu neobične noći,
gdje tvoji poljupci dubinom postoje,
u šuštanju lišća rađaš ptice za mene
i njihovu ljubav u moju dušu slažeš.
Večeras ne ću bez ljubavi zaspati.


Zal Kopp

[Zal Kopp]

Zlatno šaputanje zjenica

Ljeto ulazi u našu sobu kroz širom otvorenu noć,
a naša tijela se ponosno maze s vjetrom ravnice.
Postelja svoju nježnost posebno rasipa pod nama,
i naše se ruke poput leptirovih krila množe zrakom.
Nijedan uzdah niti poljubac više nisu daleka čežnja,
jer večeras strujimo između koljena željnih zagrljaja
i usana što slijeću u mekoću razmaknutih prepona.

Kako počinju naša drhtanja i velika uzbuđenost traje,
pa ljeto cijeli horizont dobrovoljno predaje nama,
a vrelu požudu pretvara u zlatno šaputanje zjenica.
U izvijenim rukama srebrna smo strast mjesečine,
i taj neophodni dragulj u toplim bojama visina
neprekidno iskri na ulazu naših nabreklih obraza,
vječno sazviježđe bujicom sokova teče po njima.

Kao slatki dar jedno drugom, uživamo ljubav neba,
a ono podsjeća kako će uskoro razliti mirisnu zoru
i nas ljubavnike prepustiti nježnom zelenilu trave,
no nimalo nismo uplašeni, jer kad sunce natoči jutro,
pa nas u šarene osmjehe ptica bezbrižno posjedne,
zajedno ćemo s oblacima krenuti na daleka putovanja,
i s najmanjim titrajem rumenila voditi ljubav.

U takvom vremenu, dakle u samom središtu duše,
zanosna polja suncokreta nemir prstiju prolaze,
a crveni mirisi makova isprepliću naše uzavrele pore.
Istovremeno, dok kušamo zemaljsku i nebesku radost,
po nama još uvijek pada mjesečina, puzi našim tijelima,
a zvijezde nijemo prate bijele tragove naših dodira
i zauvijek prekrivaju čarobne obrise vlažnih milovanja.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

U struku vremena

Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.

Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.

Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.

Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.

Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.

Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.

Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.

Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.

I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.

Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.

Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.

Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.


Zal Kopp

[Zal Kopp]

Kad tišina neba tiho zajeca u meni


Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

Višak plavetnila

Ljubavi moja, budimo se stalno u nekakvom sjećanju ,
i već pomalo sijedi upiremo lica u sjetnu maglu.
Pa, mila moja, zar je cvrkut naših bradavica ranjen?
Sjeti se samo kako su nekada disale mirisom dunje,
i niz tvoje zjenice ponovno će teći višak plavetnila.
Vidiš ruke, sada su žedne, jer prsti još uvijek pamte,
ali tek kad strasti ponovno među njih uzdahe zapletu,
jedan dio tog božanstvenog neba na usne može leći.

Zato priđi, nećemo se više nikad rastati u mraku,
obećavam ti, na kamenom zidu ostaje teret srca.
Otvori bedra, umnoži svoje blaženstvo poda mnom,
plamti zrakom i zaljuljaj nogama pola mog stoljeća.
Učvrsti se kao nekada snažno u meni i raspusti kosu,
a svoje užareno tijelo zanosom moga korijenja veži.
Slobodno sakupi rastrčane snove i opojna maštanja,
i na taj se način po mojoj bjelini osmjehom razvuci.

Ljubavi moja, zauvijek ostanimo jedno u drugom,
utrobom se neprekidno izvijaju zvjezdane trave,
a njihove vlati milujući nas, ljube proplanke duše.
I konačno, osvanut ćemo kao jeka u najtišoj noći,
jer smo u vrtu pristiglog proljeća dobili vječni sjaj.
Tu nema otuđenosti koja u nama neće jednom proći
i nema tog nebeskog sazviježđa koji nas neće posjetiti,
jer nismo nepokretni dah što u daljini utočište traži.


Zal Kopp

[Zal Kopp]

Otmjeno obnaženi

Oduvijek šaputanjem ulazim u dušu,
i pod okriljem srca ispijam nebo.
Šumski mirisan, otmjen i obnažen,
širinom ruku vežem tvoje poljupce
i ljubavnim snom uranjam u tebe.
Zato uz krošnje glasa pripijaš grudi,
i mekanih dodira pjevaš o cvijeću.
Kao plavi vjetar na sve četiri strane,
sretna šapućeš dok ti ulazim u dušu.

Tebi, ženo, tihom biću svoga svemira,
donosim svu nježnost potocima zraka
i uzdišem s oblacima noćnih buđenja.
Vežem te poljupcima pod okrilje srca,
a bezbrojne zvijezde, štiteći moje riječi,
slobodno s tobom drhte na mjesečini.
Između krošnji glasa i pripijenih grudi,
usred svake kapi treperiš crvenilom,
i šapućeš sretna kad ti ulazim u dušu.

Zadovoljstvo je u tebi osjećati zrelost
i obnaženu otmjeno umatati u naručje.
Zavodljivo je ljubiti vrelinu tih usana,
i taj prsten od zore oko tvoga struka,
jer tečeš kroz prste na dohvat svjetla.
Kad je tvoj struk tanak prsten od zore,
osvajam krišom oblake potocima zraka
i zanosno živ u tvojim snenim očima,
otmjeno obnaženu pokrećem usnama.

Tada i zvijezde još uvijek štite riječi,
a njihov zlatni žar, neizrecivim sjajem
veže moje poljupce pod okriljem neba
i sretan, šaputanjem ulazim u tvoju dušu.
Tiho u tebi, ženo, biću moga vremena,
potocima zraka osvajam oblake požude
i neprestano bujam radošću plavetnila.
Osjećam zadovoljstvo u tvojoj zrelosti,
zato i šapućem ulazeći u tvoju dušu…

Zal Kopp

[Kroacija]

mmm kam tu mama

[Zal Kopp]

Prozor ptica…

Ponovno strpljivo ulazim u večer i čekam…

Oh, kako razumijem čekanje, jer bol i tišina
kao svjetlo i tama, neprekidno u meni šeću.
Iako smo razdvojeni, uporno te srcem čekam

i dušom želim, nemam drugog puta do tebe…

Ispisujem san, a ti miluješ uzdahe prstiju,
i s prozora ptica odlijećeš u zalazak sunca.
Snažno toneš i vješto prostireš boje sutona,

u postelji razvlačiš pregršt požude neba…

Uvijek u sumrak dok lomiš visinu vjetrova
stvaram pjesmu i dušu neodoljivo grlim.
Tad liježem dubinom tvojih nebeskih prsa

i zaboravljam sve navike poznatog svijeta…

Jer, bjelina grudi blagoslov je putovanja,
a slatkoća oblina istančan su dah cjelova.
Zbog toga moram izdržati ove svoje dane,

i ne marim za sunce što te krije od mene…

Samo dok putujem u tvojoj toploj nježnosti
moji bezglasni dani ususret tebi polijeću.
Sve je moguće, ljubavi, sva obećanja stoje,

napusti san i zazovi lišće preko puste ulice…

Sjeti se kad si moje tijelo zaranjala u sebe,
a tvoja nijema usta, zapravo čistoća šutnje,
s kakvom su samo željom donosile osmjeh

i zvjezdanim prahom zasipale moje usne…

Nezaboravna je radost to drhtanje topline,
stoga takve male stvari ljubomorno čuvam.
Ti cvjetni poljupci mirisnih pupoljaka lipe,

temelj su neponovljivih ljubavnih uzdaha…

Razmišljam kako približiti ove tihe riječi,
pa ih pažljivo slažem i razgovijetno pišem.
Sakupljam kapi mjesečine rasute po sobi

i srebrnim poljupcima natapam pjesmu…

Sjaj uvlači slova u misli i razgrće tamu,
a tragovi čekanja tiho nestaju u kutu noći.
Sretan sam, sad si pod mojim trbuhom

u strasti zagrljaja, neprolazna ljubavi,…

Zal Kopp

[Zal Kopp]

U korist naših poljubaca

Vođeni besmrtnom inspiracijom odlijećemo u noć,
a otkucaji srca i natopljene usne odjekuju zrakom.
I uspijevamo, jer dok stenjemo i znoj naših tijela
uspinjemo putanjom zagrljaja, dolje na dlanu zemlje
u njenim travama, vibriramo sanjivim vlatima magle.
Ulazimo duboko u zdenac bistrih zvjezdanih voda,
a milioni noćnih leptira promiču kroz nas krilima,
i traže smirenje u okviru naše razbuktale pomame,
isprepliću se u odjecima prozirnih valova latica.

Na tvojim njedrima, svetom tlu vječnog postojanja,
izabirem glazbu mekih dodira kao znak tvoga mira.
Nabrekla svakim djelićem zanosa žežeš mi tijelo
i obazrivim šaputanjem rezbariš plavi okvir duše.
Pjevaš kako daleke čežnje čekanja tvore ljubav,
a ja neprestano uzdišem ljubavnim plamenom srca,
i na ulazu blago raspupanih uvala spokojno šumim.
Prelijepa si, hoću se napiti tvojih užarenih klicanja,
jer želim zauvijek ostati u tragu tvoga vjerovanja.

Rastem od sreće koliko volim tvoju raskošnu dušu,
a ti, izjednačena s mojim bokovima rastačeš trbuh
i tamo gdje te prstima stežem raspiruješ slatku vatru.
Koliko nježno u tebe klizim toliko gusto treperim,
i kao uvijek kad kružim po tebi uzavrelim rukama,
poda mnom se istovremeno grčiš među preponama
i poput divlje rose utiskuješ crvene obrise strasti.
Predviđam kamo otječu svi moji čudesni osjećaji,
sačuvani u tvojoj nijemosti, stižu točno u tvoj san.

Zadrhtali kao cvjetovi i obrubljeni sjajem noći,
dakle, sad kada nam treba još samo tračak neba
razigrajmo mjesečinu i preplavimo očekivanja,
na jednostavan način slijedimo osjećaje ljubavi.
Osvojimo nebeske iskre u korist naših poljubaca,
i ne pitajmo zašto sjajimo neponovljivim mirisom,
jednostavno pustimo uzdahe po iskonskom nebu.
Naslutili smo ulaskom u mjesečeve srebrne oči,
stupimo li obiljem osmjeha i dalje ćemo sanjati.


Zal Kopp

[Zal Kopp]

Jednom zauvijek

Gdje smo, ljubavi moja? Na pučini tijela!
Gdje idemo? Pod požudne valove!
Sad kad nas plavo i raspuknuto nebo umata,
i žednimo rukama kao krhkim kristalima krila,
silini će vjetrovi s pokretima leptirovih misli
razdvojiti hridi naših neumornih bokova,
i dušo moja; uvijek u duši izrastimo,
jer ucrtani poljupci, put su konačnoj ljubavi.
Jednom zauvijek, samo jednom zauvijek,
osjetimo kako smo već odavno voljeni.
Ljubljena moja, ljubavlju dočekajmo svijet.

Tamo podno utrobe svemira, voljena moja,
gdje nezaustavljivo izgara doba samoće,
u naborima sjećanja, proširimo se glasom strasti.
Izgovorimo li noć s dušom istovremeno,
a svoje srce, prokrvljen i čist oblik savršenstva,
na uzdah ili dva prepustimo vremenu,
uhvatit će nas, mila moja, beskonačni prostor,
i na dodir ili dva, u samom vulkanu svemira,
sjajni bridovi oblaka natočiti orošenim cvjetovima.
Za uzvrat, nije važno sa koliko moći,
imat ćemo svoje prste na njihovim laticama.

Uspjet ćemo, mila moja, zajedrimo li pomoću duge.
Zato odzvanjajmo s plavetnilom duše istovremeno
i smjestimo naša njedra u cijeli svijet ruže.
Nagnimo se preko svih oznojenih noći,
i kao kad razbacana ogrlica iskri po našem tijelu,
isklijajmo kroz svaku poru u jednom dahu.
Iznesemo li struk na obale bijelih krošnji mjesečine,
i poput rijeka natočimo beskrajno nebo u sebe,
uspet ćemo se dragocjenim krikom zvjezdane slave,
i napokon, nakon svih neprospavanih noći,
zauvijek pristati u zasluženu milost sazviježđa,
u njihove obrise koji nas takve i trebaju imati.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

Glatka pjena uzdaha

Probudila me, noćas, zagušljiva vlažnost znoja.
Ah, da, i namjerna buka zvijezda na nebu,
pa moj san ne može u miru otpočinuti.
Ustajem i krećem u šetnju, a moj nemirni um,
ne može se smiriti, skuplja nebo u očima
i traži mjesto na kojem ću osmjehom zastati.
Ovo nebo, ponekad i noću zna zapjevati,
ali postoje pravila kod ovakvih iznenađenja;
treba znati razdvojiti krošnje koje je sunce opeklo,
od onih na kojima su ptice smirene u lakoći perja,
jer odmah iza zelenih mirisa započinju vjetrovi,
koji u neizrecivoj tišini voda ispiru grlo neba,
i namještaju beskrajne glasnice uzduž horizonta.

Ne kažem da sinoć nisam pokušavao čuti,
ali između bešumnih valova rijeke i oblaka,
odjeknula je odjednom prašina, zasula granje,
a preplašeno lišće, osjetivši prijetnju vjetrova
galamilo je parkom kao na kakvom sajmu,
i moje su se noge uzaludno nadvikivale s koracima.
Poznam putove, ali po njima ne hodam napamet,
jer moje tihe i strpljive čežnje jasno teku kroz mene,
kao godine što ostavljam za sobom u gustom mraku,
nijemo i nečujno me slijede u samoći.
Sad već po tko zna koji put i nikako slučajno,
sve češće pratimo mjesečinu i zajedno učimo šutjeti,
napokon možemo slušati kako drhte glasnice neba.

Ako zanemarim prazninu pristiglu u moje naručje,
slobodno mogu potrčati beskrajnim disanjem trave,
i podsjetiti svoje tijelo da je izraslo iz temelja zemlje.
Ne smijem samo kružiti beskrajnim krugovima čekanja,
niti se umarati jureći po tragovima izgubljenog vremena,
jednostavno trebam slušati slobodu iz glasnica neba.
A moja sjena? Kao statua još sanja uzdrhtali pogled ruku,
i mašta o onom pupoljku iz koje crvena vatra teče.
Umorna od jurnjave, o glatkoj pjeni uzdaha sanja,
ali osjeća kako nad mojim srcem zadovoljno drhti noć,
jer i do nje dopire zrak nekako skladnije i mekše.
Čini se da po udaljenom rubu neba ipak klizi zvuk,
kao da nebeske usne počinju stvarno pjevati.


Zal Kopp

[Zal Kopp]

Kad pjevaš ljubav

Opet si se u mom srcu ovo jutro nasmiješila,
isto si mi tako i neku večer šaputala drhtavo,
u jednoj sjeni zatočena, sjeni mojih zjenica,
jer kad pjevaš ljubav, ljubav čudom postaje.

Moje vrijeme čeka u tvome blagom osmjehu
i tek pokušava grimizne obrise očima dodirnuti,
a kad se pojaviš svojom sanjivo plavom dušom
uživa gledati svjetlo u najčistijem dahu neba.

Nebo je boje tvojih uzdaha, išarano mekoćom,
sunce je boje tvojih usana, bistra kap poljupca,
a zvijezde stalno prisutne u tihoj vatri tvoje kože,
med su što se neprekidno skuplja mojim snom.

Moje uzbuđene ruke u vrevi tvoga vitkog tijela,
moje crvene usne rasute poljem mirisnih pora,
i tijelo moje kao povjetarac na valovima struka,
razlijevaju topla milovanja dok u meni svićeš.

Želim beskonačnu zaljubljenost tvome licu dati,
odagnat ću nesanicu, nježno se razliti po tebi,
a ti me svjetlucanjem vodi preko zaobljenog stasa,
rasplamsaj se beskrajno sred zamamnih dubina.

Obožavam kad treperiš svojom gipkom snagom,
a tvojim slatkim ustima teče ljubav meni bliska,
volim kad sa polja tvoga znoja cvijeće ruže raste,
iz večeri u večer, kad žuboriš kao potok slasti.


Zal Kopp

[Zal Kopp]

U krilu tvoje duše

Visina u meni neprekidno svijetli,
i sve jače sjaji pjesma u nastajanju;
priznajem, oči tvoje toliko volim,
pjevam im o beskrajnom obliku sna,
jer jednom kad sam potajno nestao
nepopustljiva daljina me ponijela,
ali ti postade moj osmjeh, bijah gord,
naslikah te iskreno po zidovima lica,
izgradih od tebe sadržaj svog bića,
i ne škrto, mila, već te u pravoj mjeri
razvukoh u nepregled cvjetnih usana,
pod topli svod zasadih sa suncem
i tako posijah u godine i njihovo doba,
dok istovremeno, na periferiji otkucaja,
tiho niknuše zvijezde naših zagrljaja,
i u moje pjevanje za čas nagrnu ptice,
a požudom raščešljanih uzdaha prstiju
na tvojim grudima namirih nutrinu
i moja duša sjedne u krilo tvoje duše.

Pustimo duše, neka dišu bojama šapta,
idemo na stranu noći, na rubove tame,
tamo ljubavnici postaju obris mjesečine,
i vječno je njihovo trajanje pod kišom,
a zrelost natopljena beskrajnom strašću
otvara prolaz kroz neviđene osjećaje,
svakim dodirom prerasta vrijeme šutnje,
svaki je trenutak beskrajna jeka čežnje,
i vatra što neprestano pokreće snagu
otkriva pravac i plam uzavrelog srca,
tu obitavaju svi putovi naše nježnosti,
tu se nadamo, imamo i zaista žudimo,
tu zapravo jesmo već otkad zauvijek;
tvoji su poljupci u mojim zagrljajima,
moji su osmjesi u tvojim milovanjima,
i dodirujemo se sa svih se strana svjetlom,
zato možemo nebo pomaknuti pogledom,
i u bilo koje doba zauzeti cijeli svemir,
jer ne pripadamo sudbini, već ona nama.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

Slatko mirisna

Uvijek kada legnem kraj tebe
tople i čvrste, slatko mirisne,
tvoje tijelo zaječi uzdasima,
i nemirne doline moga trbuha
zaposjedne tvoja vrela strast.

Ne mirujem, već kao huk vjetra
širim osmjeh po glatkim bedrima,
uspinjem se tvojim plamenom,
pa silazim u blještavilo bradavica
i tečem usnama niz tvoje grudi.

U slasti njihovih žednih uzdaha,
u vječnoj intimnosti čiste puti,
u samom blaženstvu poljubaca,
u pregršti pažnje razigranih ruku,
pomažu mi i tisuće tvojih prstiju.

Dok listam među tvojim nogama,
u tebi sijeva moje uzbuđenje,
i životom ljubim disanje tvoga tijela,
a vatra u tvom glasnom izobilju
raspliće moje drhtanje nad tobom.

Postaješ zvjezdani napjev neba,
svjetlo u koritu uzburkanih misli,
i stjecište sočne crvene trešnje
koja sred zlatnog hlada moje kose
dozrijeva neubranom mladošću.

Tvoji predjeli mirišu na sunce,
tvoje srce prostor je za moj san,
a bistroća tvoga uma neupitna je,
i padine tvojih obraza nisu nijeme,
mekoćom plijene moju pažnju.

Imam te, mila, držiš me i ljubiš,
u noći, u trajanju, ispruženog uz…
tvoje oči, šaputanje mjesečine,
uz riječi koje struje posteljom,
uz boje tvojih dragocjenih dodira.

Voliš me, volim te, sad i ovdje…
u strastima vremena, u toplini,
u potrebi za tobom, u smjelosti,
pod velikom modrinom svoda
umotan u prisutnost tvoga tijela.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

Tvoj bok uz moj bok
Obukla si moje misli i sad zanosno gola čekaš moje usne,
u mlazu vlažnih uzdaha šapućeš vrhovima svojih prstiju,
i razigrana bokovima kružiš u znoju mojih stisnutih bokova,
iako smo tek u ravnini sutona, predstoji nam blaženstvo,
jer polijećemo osmjehom i započinje plava tutnjava dodira.

Slušam tvoje srce kako iz moga zažarenog srca pije sunce,
a valovi tvoga boka pokretima svjetlosti prevrću moj bok.
Zatim osjećam usred svoga grla hod što donosi tople usne,
i kad nas vihor strasti, poput divljih ptica, razbaca među oblake,
cijelom ćemo posteljom što pod nama šumi, složno zajecati.

Noć me uvijek polegne kraj tebe i zato u njoj pjevam o sreći,
krećem tvojim prsima, zasjednem na crvene obronke bradavica
i kroz dan i noć, te dvije polovice neba, u mekom lišću srebra,
odvajam dio radoznalog pogleda, pa s njim tražim izvor duge,
na kojem bih svaku večer blještavilom zvijezda umivao lice.

A on se po navici mjeseca razliježe vrtom tvoga struka,
i za moja žedna usta željna vrelih kapi, rađa korito rijeke.
Ta mirisna voda, uvijek živa u tvome tijelu, okus ruže ima,
i gutam je silazeći tiho u zamamne dubine tvoga zrelog tijela,
koje nježno podrhtava osmjehom latica dok u tebe utječem.

Daj mi samo trenutak svoje krvi, ali uporno budi u meni plam,
kao vatreno zadovoljstvo isperi svojom vodom i začni žudnju,
bez kraja me u boji ubrzanog dahtanja pali pod kupolom očiju,
i ponesi zapaljene pore prema tek iznikloj bujici svoje svjetlosti,
žudim za poljima vrelog savršenstva tvoje slatke ženstvenosti.

Presavijen između crvenih obala strasti i visokih lukova zagrljaja,
ljubim grudi, pa po njima prostirem beskrajno nježnu mjesečinu,
i dok se na tvojoj bijeloj koži njišu moje oči, razmičem krošnje,
s pola noći opijen zalazim u vrući miris tvojih plodnih bedara,
želim od tvoje duše ćuti koliki sam poljubac i užitak tvome srcu.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

Nebo tvojih grudi

Jedva dočekah vreli cvrkut tvojih poljubaca
i tvoj šapat zbog kojeg zauvijek zavoljeh
sve te ptice s kojima si se ugnijezdila u meni.

Volim na tvojim grudima ljubiti nebo,
a dok prolazim kroz dodir tvojih prstiju
volim šetati tankim horizontom bokova.

Nemaš kraja, jer od srca prema svemiru
pružaju se nepregledna polja tvoga sjaja,
a od struka naniže, blagostanje je bjeline.

Svako malo zalijevaš me mirisom oblina
uz čiju se svesrdnu pomoć sretan žarim
i kao uzdah sunca tonem u klasje znoja.

Imaš vrijeme u kojem ne postoji samoća,
imaš pravo, između mene i tebe je san,
pretvoren u cvijet miriše na boju meda.

Katkada, cijelog me presvučeš dušom,
pa se uvučem u drhtanje tvojih zjenica
i završim poput najljepše misli na usnama.

Tad mi tvoj beskraj potekne dužinom leđa
i disanjem se ubrzano sručim dolinom užitka
u zagrljaje jarkih valova ognjene rijeke.

Katkada, tvoje ruke kao jato ptica divljaju,
izranjaju iz vatre požude lepršave ruke
postajući sve više ljubavnice mome tijelu.

A kad čujem kako liježu u tvoje krilo
prekrijem ih jednom jedinom kapi tišine
i krenem u susret tvojim sklopljenim očima .

U njima vidim tebe pogledom zvijezda
i sanjam te kao vječni ukras moje duše
u kojoj slušam cvrkut tvojih poljubaca.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

Tvoje usporene kretnje

Ne uspijevam uvijek prepoznati spokojstvo sna,
ali večeras je nebo istinski zaposjelo tvoje oči
i dok tvoje ruke, poput dva krila, dolijeću s visina
nudeći te meni zadovoljstvom radosnih uzdaha,
ti se dužinom osmjeha nada mnom nježno izvijaš.
Gledam prekrasno obličje, vrije u mojim rukama,
nazirem na vrhu tvojih usana u oblaku sam strasti,
a bijele doline me gnijezde i pozdravljaju mirisom,
već jednim dijelom i sazrijevam u njihovoj mekoći.

Srce te smjestilo u moju ljubav za sva vremena,
u samu dušu ljubavi u kojoj misao postoji radi tebe,
i priznat ću ti, čuvstva nastaju iz čežnje za tobom,
a obližnje svjetlucanje zvijezda šapat je mojih prstiju,
i njihovo sudaranje je mjesto gdje prestaje tišina.
Upravo tu pod obzorjem beskrajno slatkih milovanja,
na samom izvoru savršenstva, trbuhom mi prilaziš,
puna blage svjetlosti i pomame razigranih leptira
tečeš zanosna i ljubavnom glazbom optočena.

Kakva prekrasna polja njišeš mojim zagrljajima,
kakve zrake zalaska sunca nižeš po mom čelu
i ne dvojim, već potpuno uzbuđen dišem tijelom,
jer među tvojim bokovima, mila, uživam svečanost,
i ne prestajem ljubiti predivne predjele obližnjih grudi.
Istovremeno oblažem kožu mnoštvom tvojih dodira,
a pod sjenom svoga tijela ćutim tebe ljubavnicu
kako radosna bujaš svojim nabreklim usnama
i upijaš moje dahtanje u svoje rascvjetan pore.

Tvoje usporene kretnje razgranale su moje tijelo,
i sada upoznaješ svu narav mog znojnog ljuljanja,
vrištiš u meni, jer vladaš tajnama mojih potreba,
i ja hučeći u tebi predlažem zajedničku sudbinu,
našu, dostižnu i stvarnu, od milijun svjetova jedinu.
Zato naši krajolici neprekidno klize i dok se sudaraju,
mi se iskreno na miru prepuštamo jedno drugom,
a oko nas mjesečina plete srebrni obruč lahora
kojim ljubi valovitost naših leđa i dubinu prepona.

Zal Kopp

[Zal Kopp]

U vrhu svjetlosti

Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima.

Smatram te svojim korijenom,
s tobom mogu nebo dosegnuti
i kao vjetar zauzdati oblake,
mogu poput sjene izrasti,
pa po tvome tijelu isplesti
meke dodire blagosti.

Dok se sa obzorja pružaš
natapaš me kapima strasti,
a kad brazdama muškosti
doneseš tišinu mirisa
u drvoredima tvoje zrelosti
otkrivam putove njedara.

Dragocjen si izvor proljeća,
iz tebe se rađa sunce
i zasipa polja kamilice.
Pod tvojim koracima živim,
pod tvojim osmjehom tečem,
na tvom tijelu postajem ratar.

Kao da sam iz tebe niknuo
toliko se za mene trudiš, mila,
u svom srcu za sve brineš,
nježno primaš moj život,
pa ga dušom u sebe sklanjaš,
i nesebično se ljubavlju daješ.

Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima

Zal Kopp