vama draga poezija...

[LittleRedRidingHood]

Smatram velikom slaboscu i stvarno bih
bio potisten kada bih sve ovo sto osjecam,
morao da ti objasnjavam ludim jezikom covjeka:
rijecima sumnjivim, rovitim, razjedenim i nekorisnim

postoje svakodnevne, sasvim obicne stvari,
koje su mnogima tajna

"najcvrsca vrata su ona koja su sirom otvorena"
kaze jedan prastari zapis sa tibeta

postoji govor koji ce neko otkriti sutra,
a mozda niko nece ni pokusavati da ga otkrije
ali ti ga vec sada moras obuhvatiti mislima

jer to je jezik znacenja, a ne dijalekt naziva

postoje kulture gestova, disanja ili vida
postoji vrijeme vremena i prostiranje prostora
postoji ljepota ljepote
postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moc moci
postoji kretanje kretanja, razmisljanje razmisljanja,
... postoji i ljubav ljubavi, sine moj

sve se rjedje usudjujem da izgovaram rijeci, jer
uvijek znace drugo nego sto ja to zelim
sve dalje su od govora i tesko ih razabirem
u sumovima beskraja


tkivo tetovira na tkivo otiske nasljedja
takva je moja sutnja s tobom ove noci
opnu po opnu, ljusku po ljusku, sluz po sluz, zamor
medju nama civilizacije protozoa, epohe
virusa, celije stijena i zrak a, i ustavljena
koza vode i vjecnosti

to je kao da se sporazumjevamo u svim
vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem smo se zadesili

pisem umjesto tebe snjeguljici i alisi
saljem telegrame pinokiju i malom princu
javljam se bar jednom dnevno telefonom
galebu dzonatanu livingstonu i pepeljugi

ali ni rijeci odgovora
znaci da misle na nas

ko zna glasove misli,
rijetko kada se oglasi glasom govora

ljudi se postuju rijecima, a vole sutnjom.

[LittleRedRidingHood]

Cudan je ovaj svijet u meni
kad se od lisca zazeleni
ili poplavi kao svila
od djecje kose i pticjih krila.

Cudan je ovaj svijet u meni
kad sve pozuti i porumeni.

Van mene dosta boja zivi.
Van mene katkad sve i posivi,
ili se smraci
i naoblaci.

Dobro je zato sto postoje
i ove moje ljepse boje.

I neki osmijeh suncan i plah
I vjetar necujan kao dah.
Pa sve kad trne
i sve kad svene,
kad tmurno izgleda svijet oko mene,
u meni bukti sto vatrometa
nekakvog sarenijeg i ljepseg svijeta.

Ponekad zelim da podjelim
moje rumeno sa gradom cjelim,
i moje bijelo sa zutom travom,
i moje zuto sa noci plavom,
i moje plavo sa rijekom snenom...

Jedino cuvam ono zeleno
za neke oci sto nisu moje,
ali iz njih rastu,
odavno rastu
sve druge oci i druge boje.

[LittleRedRidingHood]

Rijetki su oni koji shvaćaju granicu slobode. Još rjeđi oni koji shvaćaju slobodu granice. "Ne zidaj vrata veća od kuće", kažu Eskimi. To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.

Stvarno vidjeti, znači umjeti vidjeti kišu kako pada uvis. Vidjeti kako padaju uvis krovovi kuća i rijeke u kojima se talože vrhovi planina. Ovako sam to cuo: "Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću".

Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

I uvijek, uvijek se sjeti Aleksandra Makedonskog: "Niko me na svijetu nije pokorio, sem mene ".

Treba umijeti vidjeti nebo, puno zrna svjetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cvijeta.

I vidjeti pad vjetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

I snove valja vidjeti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, baš kao što i ove riječi šutnje, tuđe i moje, tonu noćas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jedan predivan svemir koji smo izmislili sebi u vrhovima opalog rujna.

[LittleRedRidingHood]

Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one čarolije,
od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna
značenja svega što izgleda isto.

Riječi su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mjereno od prije vremena
i mnogo poslije vremena. Ostaje samo smisao kao čudo svih
viđenja.
Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osjećao sam
nejasno da se tu krije mudrost i sloboda djetinjstva.

I hodao sam na rukama

I nosio sam zemlju u susret nebu zvjezdama po drumovima
svjetlosti i bespućima svemira.
Eto, to je moj život i moja biografija.

To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.

[jpeg]

Tko vrijedi leti, tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi...

[LittleRedRidingHood]

Pocetak pocetka je svuda.
Kraj kraja je u nama.

[miss_misty]

Ptica
Ovo mi je prisapnula jedna dugorepa ptica,
Brbljiva, sveznajuca, prozracna kao svetlost.

Hoces li da cujes caroliju, prisapnula je cucuravo
I dotakla mi kljunom rame I kraicak uha.

I rekla mi je caroliju; najvaznije na svetu – to je;
Umeti videti vetar I cuti sneg kako pada,
Umeti dotaci sumrak na prvom uglu,
I osetiti na usni zeleni ukus mesecine

Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici,
Jer i ja imam caroliju, najvazniju na svetu – to je:
Videti necije lice i cuti neciji govor
I dodirnuti rukom neciju ruku i kosu
Onda – kad vise nikog nemas,
Kad si ostao sam,
Kad jedno veliko leto napusta ove ulice
I ostavlja za sobom zute pecate lisca
Po trotoarima
U krosnjama
I u secanju.

hvala, jedna od zaokruženih...

[miss_misty]

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se cine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice zive.

I blizu tebe mozda netko ide
Bas istim putem.
Al s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi skriven.

D. Cesaric

[Dylan_bejbe]

^^ A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.

Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled…
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?…
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…

prekrasna...

[LittleRedRidingHood]

..pronadjes drugare nalik na sebe
i stanes tako i ne verujes
da ima neko kao ti - isti,
na ovom drukcijem svetu.
I nista ne mora da se kaze.
Sve se unapred zna i razume.

...

I ne znaš koliko kao ti - takvih
Večeras ponovo nekog nemaju
I ne znaš koliko kao ti – istih
Za susret s tobom baš sad se spremaju

I ne znaš ko su to, kao ti – divni
I što su kišama suze razblažili
A lepo ste se mogli sresti
Samo da ste se malo potražili

I kreneš u život s pogrešnim nekim
S drukčijim nekim
Nekim dalekim ...

[LittleRedRidingHood]

Pjesma za nas dvoje


Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako

[LittleRedRidingHood]

Ja sam inače sasvim OK, ako si to htela da saznaš?

Ovih dana mi, doduše, svi govore da im delujem nekako umorno, ali ti znaš da je to kod mene pobrkano kao instalacije u ruskom soliteru, i da retko pokazujem ono što stvarno osećam, vrag da me nosi...

Eto...

Godinama sam se ponosio time sto moje lice nije izlog mojih emocija, a to mi je izgleda prije pravilo probleme nego što ih je rešavalo?

Ne, pile, tebe ću teško prevariti, kad sam "takav" onda sam u stvari prosto pomalo tužan, sećas se, no, ja to obično prezdravim na nogama, sutra ću već zviždukati niz stepenište...

S Tugom jednostavno treba umeti...

Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moras praviti da je ne primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će cvileti kraj stola...

I, pazi...

Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...

I onda si gotov...
Jer Tuga nikad ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići...

[LittleRedRidingHood]

Čarobna pesma
Vidim te vec,
istina-kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti cizme od sedam milja,
u ruci Aladinova lampa,
putujes na onom cudotvornom tepihu
iz 1001 noci,
preleces planine i mora
i dizes se visoko prema zvezdama.

Mozda ti i ne slutis
koliko volim tvoju trsavu glavu,
detinju glavu koja mirise na sapun
i penusavi aprilski vetar,

Glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne,
nedostizne,

glavu koja ce shvatiti bezmerja
i razdaljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre
i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
sto ce krenuti sutra
na nova nepoznata sunca.

Ja sam svoja putovanja
protutnjao pod celom
i tu su stali prostori
o kojima i ne sanjas.

Cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
tako sam jednom leteo
cak do Kumove slame.

Dve,tri,pet casa vina
u restoranu kraj reke,
tako sam beskrajno lebdeo
kroz udaljena sazvezdja.

I jedan obican osmeh,
i jedno jesenje vece,
tako sam trazio nove
zlatogrive komete.

Tako sam sebi nasao
i jednu tihu mudrost
od koje rastu krila.

Zato i hocu samo da te zamolim:
preleti beskonacnost
i pobedi vreme i mastu,
ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Dodirni rukama prasinu
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa ritmovima pulsara,
al nikada ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Jer ljudska srca
zasadjena su nisko kao kupine
tu, gde su svici crveni dzinovi
naseg malenog kosmosa,
tu gde smo sebi nacinili
milimetarske beskonacnosti,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima izgubimo:
ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura,
ti daleko od mene
kao belo zrnevlje Vlasica.

Pronadji nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da disu i da ozive.

Ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.
Samo tako se mozemo
jedan drugom pribliziti.

Cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
moja i tvoja casa piva
u restoranu kraj reke,
i moje iskrene oci
i tvoje iskrene oci
u jedno jesenje vece
detinjasto i roditeljsko,

-to je ono prostranstvo
koje hocu da pomirim
izmedju moje i tvoje zvezde.

[LittleRedRidingHood]

proza je ne poezija al eto..nece smetat valjda..

Vasudeva nije bio prijatelj riječi, rijetko je uspijevalo Siddharthi potaknuti ga na govor.
- "Jesi li," pitao ga je jednom, naučio od rijeke tajnu: da nema vremena?"
Vasudevino se lice presvuče svijetlim smiješkom.
- "Da, Siddhartha", govorio je. "Misliš: rijeka je istodobno posvuda, na izvoru i na utoku, na vodopadu, na skeli, na brzacu, u moru, u planini, posvuda istodobno, i da za nju postoji samo sadašnjost, ne sjena prošlosti, ne sjena budućnosti?"
- "To je to", reče Siddhartha. "I kad sam to naučio, pogledao sam svoj život, i on bijaše rijeka, i dječak Siddhartha bio je od muškarca Siddharthe i od starca Siddharthe razdvojen samo sjenom, ne zbiljom. Ni Siddharthina ranija rođenja nisu bila prošlost, a njegova smrt i njegov povratak brahmi nikakva budućnost. Ništa nije bilo, ništa neće biti; sve jest, sve ima bit i sadašnjost."

Siddhartha je govorio ushićeno, duboko ga je usrećilo to prosvijetljenje. Oh, nije li sva patnja bila vrijeme, nije li sve mučenje sebe i sve strahovanje bilo vrijeme, nije li sve što je teško, sve što je neprijateljsko u svijetu prevladano čim se prevlada vrijeme, čim se vrijeme uspije misliti kao nepostojeće?