Dajem ti verse: tema o poeziji.

[talented miss cohen]

THE WOMAN I LOVE

Because the Woman I love lives inside of you,

I lean as close to your body with my words as I can -
and I think of you all the time, dear pilgrim.

Because the One I love goes with you wherever you go,
Hafiz will always be near.

If you sat before me, wayfarer, with your aura bright from
your many charms,

my lips could resist rushing to you, but my eyes, my eyes
can no longer hide the wonderous fact of who
you really are.

The Beautiful One whom I adore
has pitched Her royal tent inside of you,

so I will always lean my heart
as close to your soul
as I can.

~Hafiz

[miss_misty]

Žmurke
Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.
Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.

Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.
Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.
Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,
kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,
mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,
samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.

[HomeAlone]

UMJESTO POSVETE

Umjesto posvete
Valovima lutala, šumom se krila
Priviđala se na emajlu sebi
Rastanak bih, možda, hrabro primila
Ali susret, bojim se, ne bih

Ana Ahmatova

[Fuga]

^
AA <3

Samo je san stvarnost

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanja.

Zbivanja su mašte, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.

Tin Ujević

[talented miss cohen]

A MUTUAL LULLABY
Yehuda Amichai

For a while I've been meaning to tell you to sleep
but your eyes won't let sleep in, and your thighs
won't either. Your belly when I touch it--perhaps.
Count backward now, as if at a rocket launching,
and sleep. Or count forward,
as if you were starting a song. And sleep.

Let's compose sweet eulogies for each other
as we lie together in the dark. Tears
remain longer than whatever caused them.
My eyes have burned this newspaper to a mist
but the wheat goes on growing in Pharoh's dream.
Time isn't inside the clock
but love, sometimes, is inside our bodies.

Words that escape you in your sleep
are food and drink for the wild angels,
and our rumpled bed
is the last nature preserve
with shrieking laughter and lush green weeping.

For a while I've been meaning to tell you
that you should sleep
and that the black night will be cushioned
with soft red velvet--as in a case
for geometrical instruments--
around everything that's hard in you.

And that I'll keep you, as people keep the Sabbath,
even on weekdays, and that we'll stay together always
as on one of those New Year's cards
with a dove and a Torah, sprinkled with silver glitter.

And that we are still less expensive
than a computer. So they'll let us be.

[LittleRedRidingHood]

vidim te vec,
istina-kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti cizme od sedam milja,
u ruci aladinova lampa,
putujes na onom cudotvornom tepihu
iz 1001 noci,
preleces planine i mora
i dizes se visoko prema zvezdama

mozda ti i ne slutis
koliko volim tvoju trsavu glavu,
detinju glavu koja mirise na sapun
i penusavi aprilski vetar,

glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne,
nedostizne,

glavu koja ce shvatiti bezmerja
i razdaljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre
i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
sto ce krenuti sutra
na nova nepoznata sunca

ja sam svoja putovanja
protutnjao pod celom
i tu su stali prostori
o kojima i ne sanjas

cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
tako sam jednom leteo
cak do kumove slame

dve, tri, pet casa vina
u restoranu kraj reke,
tako sam beskrajno lebdeo
kroz udaljena sazvezdja

i jedan obican osmeh,
i jedno jesenje vece,
tako sam trazio nove
zlatogrive komete

tako sam sebi nasao
i jednu tihu mudrost
od koje rastu krila

zato i hocu samo da te zamolim:
preleti beskonacnost
i pobedi vreme i mastu,
ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji

dodirni rukama prasinu
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa ritmovima pulsara,
al nikada ne zaboravi
kako se koraca po zemlji

jer ljudska srca
zasadjena su nisko kao kupine
tu, gde su svici crveni dzinovi
naseg malenog kosmosa,
tu gde smo sebi nacinili
milimetarske beskonacnosti,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima izgubimo:
ja daleko od tebe
kao alfa kentaura,
ti daleko od mene
kao belo zrnevlje vlasica

pronadji nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da disu i da ozive

ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.
samo tako se mozemo
jedan drugom pribliziti

cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
moja i tvoja casa piva
u restoranu kraj reke,
i moje iskrene oci
i tvoje iskrene oci
u jedno jesenje vece
detinjasto i roditeljsko,

sto je ono prostranstvo
koje hocu da pomirim
izmedju moje i tvoje zvezde

[miss_misty]

Mesec prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumače,
đavo prste u farbu umače.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čeznjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.

Roze nađoh međ' starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah riđu iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.

Uzeh oker sa sveće svečarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.

Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao šapati,
niču u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.

Vetar dokono senke spopada.
Huk u ambis tišine propada.
Jedne noći, k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

[miss_misty]

Odlozit cu sesir svoj o mjesec veceras,
I pustiti vjetru da mi mrsi kosu,
Da osjetim dašak proljeca sto dolazi,
Dok noc me gleda prkoseci svjetlu

[miss_misty]

LUDI DAN

Pijetao mi jutros reče:
- Kume dragi, dobro veče !
- Je li ovo san il' java ?
S miševima mačka spava.
Krezub jarac puši lulu,
siv magarac svira frulu,
za rep liju guska vuče,
šaran leti iznad kuće...
S punom torbom majmun stran
čestita mi - ludi dan !

Darova je puna torba:
od bunike u njoj čorba,
posoljene tu su šljive,
na roštilju lude gljive,
od trnjina šljivovica,
od kopriva gibanica,
od paprika med u zdjeli,
od kukolja hljebac bijeli ...
Rep podvinu majmun tad:
- Pij i jedi, bit ćeš mlad !

Gledam jadan, što se zbiva:
sjekira u vodi pliva,
koza vijenac meće na se,
u pidžami zijeva prase,
potkovana žaba rza,
uz brijeg teče rijeka brza,
vjeverica pjesmu piše,
u maramu mjesec kiše ...
- Jao, ljudi, što je to ?
U rog rođen duva vo !

Obratih se tad na pijetla:
- Obraza ti, rekoh, svijetla,
kakve li su ovo stvari ?
A meni će kokot stari:
- Gle, u Mudroj Knjizi piše:
"Čarolija nema više.
Tek istina jedna živa
u ovoj se knjizi skriva:

da još ima ludu čar
t r i d e s e t i f e b r u a r
za kog ne zna kalendar !"

[talented miss cohen]

My heart, sit only with those
who know and understand you.
Sit only under a tree
that is full of blossoms.
In the bazaar of herbs and potions
don't wander aimlessly
find the shop with a potion that is sweet
If you don't have a measure
people will rob you in no time.
You will take counterfeit coins
thinking they are real.
Don't fill your bowl with food from
every boiling pot you see.
Not every joke is humorous, so don't search
for meaning where there isn't one.
Not every eye can see,
not every sea is full of pearls.
My heart, sing the song of longing
like nightingale.
The sound of your voice casts a spell
on every stone, on every thorn.
First, lay down your head
then one by one
let go of all distractions.
Embrace the light and let it guide you
beyond the winds of desire.
There you will find a spring and nourished by its sea waters
like a tree you will bear fruit forever.

Rumi

[talented miss cohen]

Nel cielo passano le nuvole
che vanno verso il mare
sembrano fazzoletti bianchi
che salutano il nostro amore...

[miss_misty]

Sinoć sam prolazio gradskim ulicama.
Svjetiljke su žuto gorjele,
I nigdje nije bilo nikoga.
Padale su sitne zvjezdice:
Bijeli snjegovi.

Prolazio sam, sinoć, gradskim ulicama.
Snjegovi su stope moje posipali,
Zasipali.
Tiho.

Ja volim ići snježnim ulicama
Kad gore plinske svjetiljke
I hladna svjetlost pada na snijeg suh.

Jutros je bio trag mojih stopa okrenut:
Kako se kući vraća.
I nezasut.

[miss_misty]

ZAMISLI

Zamisli, kap si rose na latici prve tratinčice,
u društvu procvale trešnje, obzor ti je tako krut.
Misli, rana zraka sunca nošena povjetarcem,
tamo negdje daleko, ostavljaš svoj trag. Lišću
praviš put.
Sanjaš, daleko si. Vidjela si ljepote svijeta,
među njima si. Oči su ti besmrtne.
Da si magla koja blijedi, nepostojeća tama,
da si dim lokomotive, gust i bijel, šlagom zamjenjen,
putuješ visoko. Među oblake.
Sanjaj, dugo vrijeme svoga postojanja, u najljepšoj
ovojnici. Sada si tu. Sada si prijatelj. Ne bježi od kiše,
ne može ti ona ništa. Tek okrhnuti tvoju kap.
Lagano i mirno.
Pomisli, da možeš letjeti, lastavicama predvoditi put
ka Suncu. Da si Duga, bila bi nedodirljiva.
Pomisli, tek si čovjek ,krhkog izdisaja, zaostalog sjećanja.
Uvenut ćeš prije nego zora poljubi nebo.

Zamisli, da si kap rose na zadnjoj tratinčici,
u društvu uvenule trešnje, obzor ti je tako krut.
Misli, kasni poljubac mjeseca nošen hladnoćom magle,
tamo negdje daleko, blijedi tvoj trag. Lišću mrsiš put.
Sanjaš, blizu si. Vidjela si strahote svijeta,
među njima si. Oči su ti umrle.
Da si magla koja ostaje, vječni trepet tmine,
da si dim lokomotive, užegao i crn, smrću zamjenjen,
padaš duboko. Među bezdane.
Sanjaj, kratko vrijeme svog postojanja, u najtjesnijoj
ovojnici. Sada si tu. Sada nisi prijatelj. Bježi od kiše,
njena stvarnost ti može nauditi. Ispariti tvoju kap.
Lagano i mirno.
Pomisli, da ne možeš letjeti, lastavicama produžiti put
ka Suncu. Da si Duga, bila bi ponižena.
Pomisli, tek si čovjek, krhkog izdisaja, zaostalog sjećanja.
Uvenut ćeš prije nego zora poljubi nebo.

Zamisli i reci mi gdje tvoj odraz sada biva?

[talented miss cohen]

A propos ljubljenja bližnjega svoga...


Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa!
Imaš oči kao golubica (kad gledaš) ispod koprene.
Kosa ti je kao stado koza što izađoše na brdo Gilead.
Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih kad s kupanja dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena.
Usne su tvoje kao trake od grimiza i riječi su tvoje dražesne, kao kriške mogranja tvoji su obrazi pod koprenom tvojom.
Vrat ti je kao kula Davidova, za obranu sagrađena: tisuću štitova visi na njoj, sve oklopi junački.
Tvoje su dvije dojke kao dva laneta, blizanca košutina, što pasu među ljiljanima.
Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, poći ću na brdo smirne, na brežuljak tamjana.
Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi.
Pođi sa mnom s Libana, nevjesto, pođi sa mnom s Libana.
Siđi s vrha Amane, s vrha Senira i Hermona, iz lavljih spilja, s planina leopardskih.
Srce si mi ranila, sestro moja, nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim, jednim samim biserom kolajne svoje.
Kako je slatka ljubav tvoja, sestro moja, nevjesto! Slađa je ljubav tvoja od vina, a miris ulja tvojih ugodniji od svih mirisa.
S usana tvojih, nevjesto, saće kapa, pod jezikom ti je med i mlijeko, a miris je haljina tvojih kao miris libanski.
Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.
Mladice su tvoje vrt mogranja pun biranih plodova:
nard i šafran, mirisna trska i cimet, sa svim stabljikama tamjanovim, smirna i aloj s najboljim mirisima.
Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana.


Pjesma nad pjesmama, 4,1-14

[miss_misty]

Znala sam...


Šapat zaigrane sudbine u noći

vjetar šumi krošnjama procvjetalim

u kutku svemira gdje izvire tišina

izmiješane boje razlivenog sutona

sred polusna gledam tvoje oči

znala sam da ćemo se pronaći

hodajuć ulicama nepoznatog grada

dok koraci se miješaju s koracima drugih

osjećala sam da netko će mi doći

u vrtlog moje sudbine,taknuti me pogledom

nasmijati ponovo moje zaboravljeno lice

tiho,tiše,najtiše otkucajem srca mi prići

mene što poput prolivene tinte danima tečem

mene zazidanu sudbinom sred otoka samoće dišem

osjetila sam tvoje misli i nečujne riječi

riječi nevidljive što duša ih zbori

i prihvatih s osmjehom dodir tvoje istine

zagrljajem probudila si izvor moje sreće

volim te ,dok u polusnu gledam tvoje oči

[miss_misty]

KOJI TE VJETAR K MENI NOSI

Za ovim svijetom kasnis stoljece il' dva
i na prastarom goblenu samo tebi nekih znanih puteva
vezes svoju nit i nikud se ne zuris
pustas vrijeme neka curi, ti si zadovoljna s tim

Ja za tobom kasnim stoljece il' dva
i da ti zavirim u srce tamo nasao bh gnijezda labuda
al' se ne mirim sa tim
i kada molim se za tebe, znaj u isto vrijeme
nemam pojma ko si ti

Koji te vjetar k meni nosi, predstavi se tko si
da li zena ili san
kazi tko te k meni salje do srca i jos dalje
da mu medalje dam
i ja cu cekati i znat cu tko si ti

[talented miss cohen]

thnx ms misty
a čija je ona predzadnja pjesma?

[miss_misty]

@talented miss cohen
pjesmu je napisala jedna talentirana blogerica imenom Tajana
evo još...


Ja sam drugačija

Ja sam drugačija
iz nekog davnog vremena
utkana mi sjećanja
u meni bure otkinute vremenu pušu
i riječi žive život tajni
bonaca mi dodiruje obale duše
umivene,probuđene,zagrljene tobom
u meni su polja crvenih cvjetova
početak izvora što probija put kroz stijenu
stvarajući snažnu rijeku
nedodirljivi obrisi davne prošlosti svjetova
gdje princeze plešu u krinolini
gdje mostovi tek se grade
i vitezi na konjima jašu
za orlovima svojim što visoko lete
gdje zvijezde prema nebu tek teku

[talented miss cohen]

talented miss Tajana, ha jako lijepo, hvala ti mm.

[miss_misty]

Budi sunce poezije

Budi vječni valcer vir... Vtrlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir...Budi sunce poezije

Budi sve što ja ne mogu...Što mi drugi zgazi, uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu... Vrati vatri iskru suze

Budi takva kakva jesi... Ne mijenjaj se za sva blaga
Uvijek nek te miso resi...Ona tiha patnja draga

Ma koliko bila žena... Uvijek više tajna budi
Budi šutnja, al' iskrena...nek te vječno slute ljudi

I daj duši svojoj strepnju...Neka čezne, ljubi, pati
Daj ljepoti smrti zebnju...I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora... Što je osmijeh oka krije
Budi žubor sa izvora... Budi sunce poezije.

[LittleRedRidingHood]

Usunjam se u tvoj jastuk
kao tisina perja,
kao trsave siske veceri
mirisave od lisca,
od mesecine na pescanim obalama,
od uvele svezine oktobra,
- bas tako se usunjam
i slusam,
slusam sta sanjas.

Nikome necu kazati.
Ali hocu da znas:
cuo sam,
cuo sam sve sto sanjas,
jer drugo nista i ne znam
samo se u snove razumem,
kao sto se kauboji razumeju u laso,
kao sto se tvoj tata razume u politiku,
kao sto se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
- tako se i ja samo u snove razumem.

U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produzujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produzujemo se kroz oci i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive sare pticjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez cizama od sedam milja,
osamuceni od bajke koja se zove detinjstvo.

Usunjam se u tvoj jastuk
da ne znas,
usunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noc,
a pre no sto se probudis
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo nista i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao postari pisma
velikom belom kocijom
koja necu da ti kazem kako se zove,
ali sam ces se setiti.

[talented miss cohen]

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=cnb2SadF2uY[/youtube]

[miss_misty]

NEKADA SE ČINI DA ME NEMA

Nekad se čini da me nema
Kao da sjeta priča mojim glasom
Kroz prazninu vremena nešto odzvanja
I nikad ne znaš je li samo šapat vjetra
Ili rominjanje kiše
Poneka pahulja što kuca na prozor bešumno
Ili zaista odjek mojih riječi

Nekad se zaista čini da me nema
Rasplinem se prazninama nepostojećeg
Kao neki balon od sapunice
Ispuhan dječjim dahom
Bez riječi ostajem
A ipak prepuna govora
Zastalog negdje na pola puta
Do mojih otvorenih usana

Nekad se zaista čini kao da me nema
Pretiha u svojoj namjeri da izgovorim
Ipak ne kažem ništa
Jer na tren zaboravim
Kako isplesti riječi od slogova
Ali mislima, mislima ipak
I tišinom te dodirujem
Znam da ćeš čuti.

[miss_misty]

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

[buddha laa]

Vojvodina;Mika Antić


Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, -
tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,
ti,što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rakožut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se e stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!

[LittleRedRidingHood]

ja bi samo za Antića posebnu temu otvorila


evo malo,samo malo Bukowskog:

potrebno
je
puno

očajanja
nezadovoljstva

i
razočaranja

da bi se
napisala

šaka
zbilja
dobrih
pjesama.


ali
nije
za svakoga

da ih

piše

pa čak niti

da ih
čita.

[miss_misty]

SVET OD SVILE

Dobrodošla u Svet od svile,
Satkan od radosti usiljene…
Raširi sada široko ruke,
I prihvati konvencija breme…

I obavezno navuci Masku,
Ispod nje sakrij svaku teskobu.
Izgovori to što baš treba,
Da izbegneš osudu strogu…

I ne zaboravi da se smešiš,
Da prihvataš bockanja sitna…
Nema veze što prijatno nije,
Tvoja udobnost nije bitna.

Ne može drugačije biti,
Jer takve su igre toga Sveta.
Od Pravila se odstupiti ne sme,
Ne sme doći do preokreta.

Jer ako odbaciš Pravila igre,
I strgneš Masku, otkrivši oči,
Očekuj da spadnu i ostale Maske,
Navala strela tada će doći…

Dobrodošla u Svet od svile,
Satkan od radosti usiljene…
Pripazi samo da dobro skriješ
Ispod Maske – te oči snene.

[buddha laa]

ja bi samo za Antića posebnu temu otvorila

Je,zaslužio je makar tem(ic)u i ovdje,u potpunosti se slažem.

[Erika]

[talented miss cohen]

DJEVIČANSTVO RUKU
Tin Ujević


Imaju ruke razvojne krize, faze i sezone,
nekada brze na djelo kao munja, nekada same,
onda ruke samožive svih ruku što se klone,
ruke prijegora, tihe, bez reklame.

Ima ruku što su potoci na kojima lopoč cvjeta,
druge su ruke lotosi procvali u lepezu.
Ima promjena ruku kad grč u šaku lijeta,
drugih ruku što ledom opisuju jezu.

Imaju ruke slikara i ruke mirnih pisara,
kao sobe u koje osim dana ne ulazi niko.
Ima ruku žuljevitih i bolnih nadničara,
gdje se na kružnice slova radenik gledati sviko.

Moje su ruke kao iz naćava gdje se tijesto mijesi,
moje su ruke tijesto u očekivanju kvasa.
I malo podrobnosti nehajne ruke resi,
pa niti javno se ističe na njivi utješna brazda spasa.

Ima ruku što nose satove i rukavice,
golih od iskona prema naporu što se grče.
Ima ruku što žele biti ogledalo, bijelo i okruglo lice,
ali ih nabiru čisla i mrlje od pera mrče.

Ruke bezbrižne, jeste li zvijezda, cvijet, rašlje, rijeka, ili grad kuća?
svakako jedno hladovito i hirovito mjesto
s bljescima, s pragom djeda, s plijesni i pjevom usred pruća -
gdje se golubice spuštaju kao na prijesto.