Dajem ti verse: tema o poeziji.

Sve što je vrijedno čitanja, gledanja i slušanja podijelite s nama ili pak iznesite svoje žestoke kritike istog.
Odgovorite
Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 25 ruj 2010 01:17

Drage poetske duše, molim vas osjećajte se slobodnim spodijeliti vašu omiljenu pjesmu, pjesmu koju ste upravo ili davno pročitali, pjesmu koju ste upravo ili davno napisali ili jednostavno pjesmu koju od bilo kojeg razloga bi ste htjeli spodijeliti ili pak ovim putem posvetiti.

Molim vas također ispod svake pjesme navedite i ime pjesnika, odnosno naznačite da je to vaša autorska pjesma naznakom "autorska" ili drugom prikladnom naznakom.

U skladu s konvencijama, počinjem prva...

slika

Vrt

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Opisati
Kratki sekund vječnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskog praskozorja
U parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvijezda.

- Jacques Prévert



Le jardin

Des milliers et des milliers d'années
Ne sauraient suffire
Pour dire
La petite seconde d'éternité
Où tu m'as embrassé
Où je t'ai embrassèe
Un matin dans la lumière de l'hiver
Au parc Montsouris à Paris
A Paris
Sur la terre
La terre qui est un astre.


- Jacques Prévert
Zadnja izmjena: talented miss cohen, dana/u 28 ruj 2010 00:48, ukupno mijenjano 1 put.
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Avatar
Kroacija
Postovi: 16674
Pridružen/a: 02 stu 2005 11:37
Spol/rod: ne želim definirati
Ja sam: ne želim se identificirati
Lokacija: Njemačka

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Kroacija » 25 ruj 2010 11:54

žak :)


Za tebe, moja ljubavi

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi


Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.


Jacques Prévert


Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne


Vesna Parun

Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 25 ruj 2010 16:10

hvala invalid_user, to je bilo prekrasno... :)

SVIĐAŠ MI SE KAD ŠUTIŠ…


Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno
.

Pablo Neruda
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 26 ruj 2010 18:07

Vidim da ostale drage poetske duše zasad više vole čitati nego spodijeliti, što je dobro, podjednako dobro... Pa ajde, samo hrabro, samo hrabro...


slika

The Book of Longing

I can't make the hills
The system is shot
I'm living on pills
For which I thank G-d

I followed the course
From chaos to art
Desire the horse
Depression the cart

I sailed like a swan
I sank like a rock
But time is long gone
Past my laughing stock

My page was too white
My ink was too thin
The day wouldn't write
What the night pencilled in

My animal howls
My angel's upset
But I'm not allowed
A trace of regret

For someone will use
What I couldn't be
My heart will be hers
Impersonally

She'll step on the path
She'll see what I mean
My will cut in half
And freedom between

For less than a second
Our lives will collide
The endless suspended
The door open wide

Then she will be born
To someone like you
What no one has done
She'll continue to do

I know she is coming
I know she will look
And that is the longing
And this is the book

- Leonard Cohen
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Avatar
ticklebook
Postovi: 3637
Pridružen/a: 09 srp 2007 13:27
Spol/rod: žensko
Ja sam: ne želim se identificirati
Status: U vezi
Lokacija: Svemir
Kontakt:

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la ticklebook » 26 ruj 2010 20:14

There are three conditions which often look alike
Yet differ completely, flourish in the same hedgerow:
Attachment to self and to things and to persons, detachment
From self and from things and from persons; and, growing between them, indifference
Which resembles the others as death resembles life,
Being between two lives—unflowering, between
The live and the dead nettle. This is the use of memory:
For liberation—not less of love but expanding
Of love beyond desire, and so liberation
From the future as well as the past. Thus, love of a country
Begins as attachment to our own field of action
And comes to find that action of little importance
Though never indifferent. History may be servitude,
History may be freedom. See, now they vanish,
The faces and places, with the self which, as it could, loved them,
To become renewed, transfigured, in another pattern.


--- T.S. Eliot, FOUR QUARTETS

Veliki fan TS Eliota.
“If my critics saw me walking over the Thames they would say it was because I couldn't swim.” Margaret Thatcher

Avatar
Kroacija
Postovi: 16674
Pridružen/a: 02 stu 2005 11:37
Spol/rod: ne želim definirati
Ja sam: ne želim se identificirati
Lokacija: Njemačka

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Kroacija » 27 ruj 2010 00:05

ajmo ajmo, koji knjizevni pojam odnosno koncept vezan za poeziju potjece od eliota? :nerd:

Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 27 ruj 2010 03:01

Ah, mala doza dijalektičke infuzijske otopine... to je to što je trebalo ovoj krhkoj temi :)

Zanima me, nastojite li i vi kao i ja čitati poeziju na jeziku na kome je izvorno napisana... Smatrate li da se prilikom prevoda gubi dio "inicijalne ljepote", dio duše pjesnika... Je li to isto kao da pokušamo reproducirati neku sliku; neće li original uvijek biti original, ne samo zbog estetskog, već i zbog energetskog.

Dok razmišljate o tome evo vam verse koje vjerujem da zvuče jako puno ljepše na izvornom njemačkom, ali eto vaša autorica je lingvistički izazvana u tom pogledu pa daje vam njihov engleski ekvivalent...


slika

Duino Elegies: The First Elegy

Who, if I cried out, would hear me among the angels' hierarchies?
and even if one of them pressed me suddenly against his heart:
I would be consumed in that overwhelming existence.
For beauty is nothing but the beginning of terror, which we are still just able to endure,
and we are so awed because it serenely disdains to annihilate us.
Every angel is terrifying.
And so I hold myself back and swallow the call-note of my dark sobbing.
Ah, whom can we ever turn to in our need?
Not angels, not humans, and already the knowing animals are aware
that we are not really at home in our interpreted world.
Perhaps there remains for us some tree on a hillside, which every day we can take into our vision;
there remains for us yesterday's street and the loyalty of a habit so much at ease
when it stayed with us that it moved in and never left.
Oh and night: there is night, when a wind full of infinite space gnaws at our faces.
Whom would it not remain for--that longed-after, mildly disillusioning presence,
which the solitary heart so painfully meets.
Is it any less difficult for lovers?
But they keep on using each other to hide their own fate.
Don't you know yet?
Fling the emptiness out of your arms into the spaces we breathe;
perhaps the birds will feel the expanded air with more passionate flying.

Yes--the springtimes needed you. Often a star was waiting for you to notice it.
A wave rolled toward you out of the distant past,
or as you walked under an open window, a violin yielded itself to your hearing.
All this was mission. But could you accomplish it?
Weren't you always distracted by expectation, as if every event announced a beloved?
(Where can you find a place to keep her, with all the huge strange thoughts inside you going and coming and often staying all night.)
But when you feel longing, sing of women in love; for their famous passion is still not immortal.
Sing of women abandoned and desolate (you envy them, almost)
who could love so much more purely than those who were gratified.
Begin again and again the never-attainable praising; remember: the hero lives on;
even his downfall was merely a pretext for achieving his final birth.
But Nature, spent and exhausted, takes lovers back into herself,
as if there were not enough strength to create them a second time.
Have you imagined Gaspara Stampa intensely enough
so that any girl deserted by her beloved might be inspired by that fierce example of soaring,
objectless love and might say to herself, "Perhaps I can be like her?"
Shouldn't this most ancient of sufferings finally grow more fruitful for us?
Isn't it time that we lovingly freed ourselves from the beloved and,
quivering, endured: as the arrow endures the bowstring's tension,
so that gathered in the snap of release it can be more than itself.
For there is no place where we can remain.

Voices. Voices. Listen, my heart, as only saints have listened:
until the gigantic call lifted them off the ground;
yet they kept on, impossibly, kneeling and didn't notice at all: so complete was their listening.
Not that you could endure God's voice--far from it.
But listen to the voice of the wind and the ceaseless message that forms itself out of silence.
It is murmuring toward you now from those who died young.
Didn't their fate, whenever you stepped into a church in Naples or Rome,
quietly come to address you?
Or high up, some eulogy entrusted you with a mission,
as, last year, on the plaque in Santa Maria Formosa.
What they want of me is that I gently remove the appearance of injustice about their death--
which at times slightly hinders their souls from proceeding onward.
Of course, it is strange to inhabit the earth no longer,
to give up customs one barely had time to learn,
not to see roses and other promising Things in terms of a human future;
no longer to be what one was in infinitely anxious hands;
to leave even one's own first name behind,
forgetting it as easily as a child abandons a broken toy.
Strange to no longer desire one's desires.
Strange to see meanings that clung together once, floating away in every direction.
And being dead is hard work and full of retrieval before one can gradually feel a trace of eternity.
Though the living are wrong to believe in the too-sharp distinctions which
they themselves have created.
Angels (they say) don't know whether it is the living they are moving among, or the dead.
The eternal torrent whirls all ages along in it, through both realms forever,
and their voices are drowned out in its thunderous roar.

In the end, those who were carried off early no longer need us:
they are weaned from earth's sorrows and joys,
as gently as children outgrow the soft breasts of their mothers.
But we, who do need such great mysteries,
we for whom grief is so often the source of our spirit's growth--:
could we exist without them?
Is the legend meaningless that tells how, in the lament for Linus,
the daring first notes of song pierced through the barren numbness;
and then in the startled space which a youth as lovely as a god has suddenly left forever,
the Void felt for the first time that harmony which now enraptures and comforts and helps us.

- Rainer Maria Rilke
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Plague

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Plague » 27 ruj 2010 05:34

Talented Miss Cohen je napisao/la:Zanima me, nastojite li i vi kao i ja čitati poeziju na jeziku na kome je izvorno napisana
svojevremeno sam iz tih razloga počela učit francuski. pa ruski. pa kurac od ovce.
enivej, baudelaire za dobro jutro.

Preobražaji vampira

Žena kojoj usta jagoda su sočna,
Zmijoliko saviv struk i bedra moćna
I gnječeći grudi o tvrd rub korzeta,
Šanu riječ iz koje hlap mošusa cvjeta:
- "Moja vlažna usna, iskusna u žaru,
U postelji savjest zna zavesti staru.
Plač svačiji suše pobjedna mi njedra,
I starcu izvabim gugut smijeha vedra.
Onom tko me vidi nagu i bez vela,
Nadomještam sunce i nebesa cijela!
Moj mudrače, bludnih vještina sam puna;
Kad čovjeka smamim rukom od baršuna,
Il' kad grudi predam ujedima zuba,
Razvratna, i plaha, i nježna, i gruba,
Na ležaju ovom što stenje od strasti,
I Anđeli sami morali bi pasti!"

Kad moždinu svu mi isisa iz kosti,
Okrenuh se k njojzi u iznemoglosti
Da joj cjelov dadem, ali vidjeh tada
Mješinu ljepljivu, gnojnu, punu smrada!
Sklopio sam oči, sav leden od strave,
A kad ih otvorih, u svjetlosti jave:
Mjesto krepke lutke, što leža uza me
Napojena krvlju mojom do pomame,
Drhtao je kostur škljocavih vilica
I cvilio suho kao vjetrnica
Il' cimer na šipci kad trulo se klima
Uz jauke vjetra u zimskim noćima.

Plague

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Plague » 27 ruj 2010 05:37

invalid_user je napisao/la:žak :)
:D :D
Ptica što pjeva u mojoj glavi
I ponavlja mi da te ljubim
I ponavlja mi da me ljubiš
Ptica što jedno isto ruje
Sutra ujutro ubit ću je.


pa malo bukowskog kad mu već tako dobro leži taj nihilizam :D

it was just a little while ago

almost dawn
blackbirds on the telephone wire
waiting
as I eat yesterday's
forgotten sandwich
at 6 a.m.
an a quiet Sunday morning.

one shoe in the corner
standing upright
the other laying on it's
side.

yes, some lives were made to be
wasted.


I da ne zanemarim ove naše rvacke - kamov

Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.
Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.
Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv
Zadnja izmjena: Plague, dana/u 27 ruj 2010 05:51, ukupno mijenjano 1 put.

Plague

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Plague » 27 ruj 2010 05:50

kome se da - walt whitman - song of myself
http://www.daypoems.net/poems/1900.html

Avatar
rainbow
Postovi: 3580
Pridružen/a: 23 kol 2010 22:41

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la rainbow » 27 ruj 2010 09:37

prvo mi na pamet padoše ove dvije Šimićeve koje su mi baš baš:

1) RASTANAK SA SOBOM
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noci

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo vec na krajnjem rubu sebe

Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je vec daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezde
Tko od nas jos moze naslutiti sebe?

Rusimo se vjecno

Nas je put bez dna i padanje bez glasa



2) MI SMO SE SRELI NA ZVJEZDI...
Mi smo se sreli na zvijezdi sto se zove Zemlja. Nas put kroz
vrijeme u ovaj cas (cas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo
beskrajan, da smo vec zaboravili nas pocetak odakle smo posli.

Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz nase ruke i
kroz nase poglede zagrlile su se nase duse.

O kad se opet rastanemo i podjemo na nase temne puteve
kroz beskraj, na kojoj cemo se opet sresti zvijezdi?

I hoce li pri novom susretu opet nase duse zadrhtati u tamnom
sjecanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj
zvijezdi sto se zove Zemlja?

Avatar
ground.zero
Postovi: 318
Pridružen/a: 15 kol 2010 17:07
Spol/rod: žensko
Status: Solo

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la ground.zero » 27 ruj 2010 11:53

Evo malo Bukowskog, čisto da razbijem romantiku :D


ZALJUBLJENIK U CVIJET

u Valkerie Mountains
među kočopernim paunovima
našao sam cvijet
velik kao moja
glava
i kad se sagnuh da ga
pomirišem

izgubio sam ušnu školjku
dio nosa
oko
i pola kutije
cigareta.

vratih se
sljedećeg dana
da posiječem prokletu
stvar
ali ga nađoh tako
lijepim da sam
umjesto toga
ubio
pauna.

Avatar
ground.zero
Postovi: 318
Pridružen/a: 15 kol 2010 17:07
Spol/rod: žensko
Status: Solo

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la ground.zero » 27 ruj 2010 11:57

ŠKARTIRANO

muka koja najjače obvezuje
jest
pokušaj da uspiješ
pod posvećenom
zastavom.
sličnost u namjeri
s drugima
dijeli budalu od
istraživača

to možeš naučiti u
svakoj
biljarskoj sali, konjskom trkalištu, baru
sveučilištu ili
zatvoru.

ljudi bježe od kiše ali
sjede
u kadama punim
vode.

prilično je žalosno znati da su
milijuni ljudi zabrinuti zbog
hidrogenske bombe
a ipak
već
mrtvi.

ipak i nadalje pokušavaju uspjeti sa
ženama
novcem
smislom.

a na kraju će se Veliki Barmen nagnuti naprijed
bijel i čist i moćan i mističan
da ti kaže da si popio
dovoljno
upravo kad osjećaš kao
da tek
započinješ.

Charles Bukowski

Avatar
phos
Postovi: 6858
Pridružen/a: 10 tra 2010 14:24
Spol/rod: žensko
Lokacija: Zg

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la phos » 27 ruj 2010 12:34

od istog meni dobar:
"Šta sad, svi mi na kraju umremo, to je čista matematika. Ništa novo. Čekanje je problem."
Ja nisam vegetarijanac zato sto volim zivotinje, nego zato sto mrzim biljke
Ružna, ali glupaslika
imas tako dobru sisu da ti druga ni ne treba :D - autor nepoznat

Avatar
Kroacija
Postovi: 16674
Pridružen/a: 02 stu 2005 11:37
Spol/rod: ne želim definirati
Ja sam: ne želim se identificirati
Lokacija: Njemačka

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Kroacija » 27 ruj 2010 13:25

PicajzLa je napisao/la:
Preobražaji vampira
odvratno :D

Plague

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Plague » 27 ruj 2010 13:37

Mrš tamo. Ništa ti nije sveto :D

Avatar
DEFIANCE
Postovi: 2819
Pridružen/a: 19 svi 2009 21:34
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la DEFIANCE » 27 ruj 2010 14:36

“ Sva priroda hram je gdje stupovi živi
Izrijecima mutnim ponekad se glase:
kroz šumu simbola čovjek probija se
i pod njinim prisnim pogledima živi.”

Charles Baudelaire

Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 27 ruj 2010 23:37

phos je napisao/la:od istog meni dobar:
"Šta sad, svi mi na kraju umremo, to je čista matematika. Ništa novo. Čekanje je problem."
Ili što bi Ivo Andrić rekao: Svi smo mi mrtvi samo se redom sahranjujemo.
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 28 ruj 2010 00:29

Wave, nisam prije čitala Šimića, ali sad budem... :)
Mademoiselle PicajzLa, Les Métamorphoses du vampire - très beau ;)

Sad bih malo narušila ovaj ultrasenzibilni Baudelaire/Bukowski predložak i predložila bih vam da se prepustite ovim riječima... zapravo ovom imenu... taj palatalni trepet... Lorca


slika


Pequeño Vals Vienés

En Viena hay diez muchachas,
un hombro donde solloza la muerte
y un bosque de palomas disecadas.
Hay un fragmento de la mañana
en el museo de la escarcha.
Hay un salón con mil ventanas.
¡Ay, ay, ay, ay!
Toma este vals con la boca cerrada.
Este vals, este vals, este vals,
de sí, de muerte y de coñac
que moja su cola en el mar.
Te quiero, te quiero, te quiero,
con la butaca y el libro muerto,
por el melancólico pasillo,
en el oscuro desván del lirio,
en nuestra cama de la luna
y en la danza que sueña la tortuga.
¡Ay, ay, ay, ay!
Toma este vals de quebrada cintura.
En Viena hay cuatro espejos
donde juegan tu boca y los ecos.
Hay una muerte para piano
que pinta de azul a los muchachos.
Hay mendigos por los tejados.
Hay frescas guirnaldas de llanto.
¡Ay, ay, ay, ay!
Toma este vals que se muere en mis brazos.
Porque te quiero, te quiero, amor mío,
en el desván donde juegan los niños,
soñando viejas luces de Hungría
por los rumores de la tarde tibia,
viendo ovejas y lirios de nieve
por el silencio oscuro de tu frente.
¡Ay, ay, ay, ay!
Toma este vals del “Te quiero siempre”.
En Viena bailaré contigo
con un disfraz que tenga
cabeza de río.
¡Mira qué orilla tengo de jacintos!
Dejaré mi boca entre tus piernas,
mi alma en fotografías y azucenas,
y en las ondas oscuras de tu andar
quiero, amor mío, amor mío, dejar,
violín y sepulcro, las cintas del vals.

- Federico García Lorca

Mali bečki valcer

U Beču deset djevojaka ima,
rame na kom smrt jeca
i šuma jedna rasječenih golubova.
Ima jedan isječak jutra
u muzeju inja.
Ima jedan salon s tisuću prozora.
Ah, ah, ah, ah!
Zapleši valcer ovaj zatvorenih usta.
Ovaj valcer, ovaj valcer, valcer ovaj
od da, smrti i konjaka,
što kvasi njegov rep u moru.
Volim te, volim te, volim te,
s naslonjačem i knjigom mrtvom,
po prolazu sjetnom,
u mračnoj mansardi ljiljana,
u našem krevetu lune
i u plesu što kornjača sanja.
Ah, ah, ah, ah!
Zapleši ovaj valcer skrhana pojasa.
U Beču postoje četiri zrcala
gdje se igraju odjeci i usta tvoja.
Postoji smrt za klavir
koja plavim momke oslikava.
Ima prosjaka po krovovima.
I svježih plačnih vijenaca.
Ah, ah, ah, ah!
Zapleši ovaj valcer koji mi umire na rukama.
Jer te volim, volim, ljubavi moja,
na mansardi gdje se igraju djeca,
sanjajući mađarske svjetiljke stare
u graji predvečerja mlakog,
vidjevši ovce i ljiljane snježne
po tamnoj tišini tvog čela.
Ah, ah, ah, ah!
Zapleši ovaj valcer iz »Uvijek te volim«.
U Beču ću s tobom plesati
zakrabuljen maskom
riječne glave.
Pogledaj kakve zumbulove obale imam!
Stavit ću usta moja međ' noge tvoje,
a dušu na fotografije i ljiljane
i u tamne vale tvog hoda,
želim, ljubavi moja, ljubavi, ostaviti
violinu i grob, valcera tog.

- Federico García Lorca
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Avatar
call_me
Postovi: 2892
Pridružen/a: 19 sij 2010 21:17
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la call_me » 28 ruj 2010 01:18

POEZIJU ĆE SVI PISATI


San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne ume da proveri
Sada tuđina peva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je
Najbrže
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene
Bolesti
Cvet između pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prežive ljubav
I ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje verna smrti
Jer svet ovaj suncu nije jedina briga.

Ali jednoga dana
Tamo gde je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih reči
Kojih će se pesma odreći

Poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim rečima
Na mestima gde je pesma najlepša
Onaj koji je prvi zapevao povući će se
Prepuštajući pesmu drugima
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slusaće oluju

ALI:
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao sto su sužnji pevali o njoj
?


I naravno, sav Antić.

Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 28 ruj 2010 02:02

Call_me, to je bilo predivno, eto ni Branka Miljkovića nisam prije čitala (je, je, izgooglala sam :) )

Eh, Mika... teško je izdvojiti znam...a moraš nešto... kasnije... kad ti dođe... evo sjetih se ovog...

"Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda..."
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Avatar
rainbow
Postovi: 3580
Pridružen/a: 23 kol 2010 22:41

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la rainbow » 28 ruj 2010 07:45

ee Mika, toplina neka svjetlucava :)


Znas sto su prorocanstva?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
sto vija sebe ukrug.

Pa sto bismo se oprastali?
Cega da nam je zao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znas - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nesto
kao leprsav trag.

Nemoj da budes tuzan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
cudno drag.

Nocu, kad gledas u nebo,
i ti namigni meni.

To neka buda tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidis neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja jos uvek
sasav letim i zivim.

_

Cudi se svemu bezazleno, kao da si se rodio prvi put.
Ali ostavljaj dokaze iza sebe, oprezno kao da tu postojis poslednji put.
I voli najzescom neznoscu, kao da zivis jedini put i nikad vise.
Najvaznije na svetu to je umeti videti vetar i cuti sneg kako pada;
umeti dotaci prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesecine.
Masta je moja prva ljubav.
U medjuvremenu, izmisljam reci, vračam, od telegrafskih stubova stvaram krdo jelena.

Bash
Postovi: 6512
Pridružen/a: 07 kol 2009 12:56

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Bash » 29 ruj 2010 00:04

wave je napisao/la:prvo mi na pamet padoše ove dvije Šimićeve koje su mi baš baš:
nevjerojatno. mislila sam se nekidan da stavim točno te dvi.

Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 29 ruj 2010 03:10

Poezija veže ljude na čudan način... kao i vino... kažu da su riječi pjesnika bivši ljubavnici koji se iznova susreću u nove, a zapravo stoljeća stare verse koje bivaju prepisivani i prepisivani, iznova i iznova... kao i voda što kruži na ovom planetu. Kao i vino koje isti duh u svima nama ulijeva... nađemo se onda svi u prostoru bez vrijeme i u vremenu bez prostora.
Evo verse jednog prerano odletjelog anđela...


slika

ПИСЬМО К ЖЕНЩИНЕ

Вы помните,
Вы всё, конечно, помните,
Как я стоял,
Приблизившись к стене,
Взволнованно ходили вы по комнате
И что-то резкое
В лицо бросали мне.
Вы говорили:
Нам пора расстаться,
Что вас измучила
Моя шальная жизнь,
Что вам пора за дело приниматься,
А мой удел -
Катиться дальше, вниз.
Любимая!
Меня вы не любили.
Не знали вы, что в сонмище людском
Я был как лошадь, загнанная в мыле,
Пришпоренная смелым ездоком.
Не знали вы,
Что я в сплошном дыму,
В развороченном бурей быте
С того и мучаюсь, что не пойму -
Куда несет нас рок событий.
Лицом к лицу
Лица не увидать.

Большое видится на расстоянье.
Когда кипит морская гладь -
Корабль в плачевном состоянье.
Земля - корабль!
Но кто-то вдруг
За новой жизнью, новой славой
В прямую гущу бурь и вьюг
Ее направил величаво.

Ну кто ж из нас на палубе большой
Не падал, не блевал и не ругался?
Их мало, с опытной душой,
Кто крепким в качке оставался.

Тогда и я,
Под дикий шум,
Но зрело знающий работу,
Спустился в корабельный трюм,
Чтоб не смотреть людскую рвоту.

Тот трюм был -
Русским кабаком.
И я склонился над стаканом,
Чтоб, не страдая ни о ком,
Себя сгубить
В угаре пьяном.

Любимая!
Я мучил вас,
У вас была тоска
В глазах усталых:
Что я пред вами напоказ
Себя растрачивал в скандалах.
Но вы не знали,
Что в сплошном дыму,
В развороченном бурей быте
С того и мучаюсь,
Что не пойму,
Куда несет нас рок событий...

Теперь года прошли.
Я в возрасте ином.
И чувствую и мыслю по-иному.
И говорю за праздничным вином:
Хвала и слава рулевому!
Сегодня я
В ударе нежных чувств.
Я вспомнил вашу грустную усталость.
И вот теперь
Я сообщить вам мчусь,
Каков я был,
И что со мною сталось!

Любимая!
Сказать приятно мне:
Я избежал паденья с кручи.
Теперь в Советской стороне
Я самый яростный попутчик.
Я стал не тем,
Кем был тогда.
Не мучил бы я вас,
Как это было раньше.
За знамя вольности
И светлого труда
Готов идти хоть до Ла-Манша.
Простите мне...
Я знаю: вы не та -
Живете вы
С серьезным, умным мужем;
Что не нужна вам наша маета,
И сам я вам
Ни капельки не нужен.
Живите так,
Как вас ведет звезда,
Под кущей обновленной сени.
С приветствием,
Вас помнящий всегда
Знакомый ваш
Сергей Есенин.

slika


Ili to zvuči upravo ovako:
http://www.youtube.com/watch?v=6gZQmP_xVVs

PISMO ŽENI

Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao
vama sučelice;
uzbuđeno ste hodali po sobi amo, tamo
i grube mi riječi
bacali u lice.

Govorili ste:
rastati se treba,
da vas je slomio,
ovaj život gadan,
da vam je služit koru hljeba,
a meni je -
da sve niže padam.

Ljubljena!
Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj, i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura,
mučim se stoga što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.

Licem k licu
lica vidjet nije.
Vidi se bolje na rastojanju.
Kad more kipi i vrije -
brod je u bijednome stanju.
Zemlja je brod!
I naglo neko
u život novi, novu slavu
i pored bure, ravno prijeko,
uputio je lađu pravu.

Tko od nas nije na palubi tako
psovao, bljuvao, padao s nogu?
Malo je tih što sasvim lako
valjanje takvo podnijeti mogu.

Tada sam i ja,
uz huku voda,
no dobro znajući što radim,
sišao na dno ovog broda,
jer povraćanja tog se gadim.

To dno bješe -
ruska krčma neka
i ja uz čašu svakim danom,
znajuć da patnji nema lijeka,
ubijam sebe
u otrovu pjanom.

O ljubljena!
ja bijah zao
i oči su vaše
bolno sjale,
jer pred vama sam često znao
traćiti sebe na skandale.

Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura
mučim se stoga
što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.

Godine su prošle.
ja sam u dobu inom.
Ne osjećam i ne mislim po staru.
I govorim za praznike, uz vino:
hvala i slava kormilaru.
Danas me neka
tiha nježnost peče.
Sjetih se vašeg umora i jada.

I evo, žurim,
hoću da vam rečem
kakav sam bio
i kakav sam sada!

Ljubljena!
Mogu ponosno da pišem:
ja nisam pao umirući
i sad u ovoj zemlji, više
od sviju, saputnik sam ljući.

Ja nisam taj
što bijah tada.
Ne bih vas mučio
ko u ono vrijeme.
Za znamen slobode
i časnog rada
čak do Lamanša spreman sam da krenem.

Oprosti mi ...
ja znam: vi ste druga -
vi provodite s mužem život čedan
i ne treba vam prošli jad i tuga,
i ja sam vama
posve nepotreban.

Nek život vodi vas
zvijezda što plamti,
pod toplim dlanom obnovljene sjeni;
No s pozdravima
zauvjek vas pamti
poznanik dobri, vaš Sergej Jesenjin.

slika
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Avatar
rainbow
Postovi: 3580
Pridružen/a: 23 kol 2010 22:41

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la rainbow » 29 ruj 2010 08:18

The Negro Speaks of Rivers (Langston Hughes)

I've known rivers:
I've known rivers ancient as the world and older than the
flow of human blood in human veins.

My soul has grown deep like the rivers.

I bathed in the Euphrates when dawns were young.
I built my hut near the Congo and it lulled me to sleep.
I looked upon the Nile and raised the pyramids above it.
I heard the singing of the Mississippi when Abe Lincoln
went down to New Orleans, and I've seen its muddy
bosom turn all golden in the sunset.

I've known rivers:
Ancient, dusky rivers.

My soul has grown deep like the rivers.

Avatar
Fuga
Postovi: 7525
Pridružen/a: 12 tra 2010 08:33
Spol/rod: žensko
Lokacija: Wien

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Fuga » 29 ruj 2010 09:35

Osobno mi je najdraži Tin.


NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.


KOLAJNA

Noćas se moje usne žare
Noćas se moje vjede pote
I ruke, moje san ozari
Umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći
Plačimo, plačimo u tišini
Umrimo, umrimo u samoći.



POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opæe zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reči u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.



IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublazit neće gorki san.

Podaj se pijanom vjeru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.


-- Tin Ujević

Avatar
talented miss cohen
כהן גדול
Postovi: 9776
Pridružen/a: 24 srp 2010 21:00
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la talented miss cohen » 30 ruj 2010 01:57

Tin je... Tin je... Tin je... Ujević! :srce:
Mala ispovjest: Verse Augustina Tina Ujevića bile su moja inicijacija u (za mene tad) nepoznatoj dimenziji hrvatske poezije, neka ovo bude moj mali tribute njemu...

Najdraže od najdražih... (a ima ih puuuno, puuuno)


slika

KOLAJNA XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;
al čežnja dršće kao ptiče golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta.
Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.
Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.


MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.


PJESMA O BISERU

Čovječe što nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima svih blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu oceana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne vidje, niko ga neće vidjeti, možda ni trak
zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.
Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali
mi slutimo da postoji.
I radujemo mu se više što ga naslućujemo, nego bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe koji nisi
kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

slika
Stars and stars and stars keep it to themselves.

Avatar
phos
Postovi: 6858
Pridružen/a: 10 tra 2010 14:24
Spol/rod: žensko
Lokacija: Zg

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la phos » 30 ruj 2010 12:22

Kadikad, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I slusam sumne razgovore
Sa vjetrom sto ih vodi more.

Na vrucem celu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjas me sretnim cini.

Prolazi noc. Ja lutam sam.
O, kom da ovaj zanos dam?
Ja zivim njime, u njem bdim.
Da placem? Pisem? Sto cu s njim?
Ja nisam vegetarijanac zato sto volim zivotinje, nego zato sto mrzim biljke
Ružna, ali glupaslika
imas tako dobru sisu da ti druga ni ne treba :D - autor nepoznat

Avatar
DEFIANCE
Postovi: 2819
Pridružen/a: 19 svi 2009 21:34
Spol/rod: žensko

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la DEFIANCE » 30 ruj 2010 14:58

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

- Konstantin Simonov



Strepnja

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

- Desanka Maksimovic


Slap

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama

- Dobriša Cesarić
Zadnja izmjena: DEFIANCE, dana/u 30 ruj 2010 15:13, ukupno mijenjano 1 put.

Plague

Re: Dajem ti verse: tema o poeziji.

Post Postao/la Plague » 30 ruj 2010 15:13

Gledam te
Pozdravljam plamenim pogledom
osmjehom
ponekom riječju
poput nijemog zova
kojeg ne možeš osluhnuti
razumjeti
Gledam te
Tako si blizu
dodirnut te mogu
a ipak si bekrajno daleko
jer latica si
prozirna i nježna
neprocvjetalog cvijeta
Vremenske razdaljine
utrle su puteve suprotnih smjerova
Ostaje samo pogled žudnje
poneka riječ više
osmijeh
i stisak tvoje nježne ruke

Odgovorite