DIJAMANTI SMRTI – 20 godina kasnije
„Dijamanti smrti“ su moj neobjavljeni i nedovršeni kriminalističko – avanturistički roman, na kome sam počela da radim sa deset godina. Naravno, moja ambicija je bila da ga izdam i zgrnem gomilu para. Svega nedelju dana kasnije, mala Staša je odlučila da je započeti roman ipak totalno sranje i digla ruke od njega.
Sveska sa rukopisom se godinama vukla po mojim fiokama i služila da zabavlja goste u trenucima dosade. Nedavno sam uzela da pročitam „Dijamante smrti“ opet i shvatila nekoliko stvari:
1. Iako sam bila solidno pismena za jedno desetogodišnje dete, imala sam puno problema sa stilom i dijalozima. O jadnim pokušajima humora i da ne govorim.
2. Bejah sramotni plagijator. Svakom ko bude čitao ovaj tekst odmah će biti jasno da su „Dijamanti smrti“ zapravo kombinacija „Šerloka Holmsa“, „Indijane Džounsa“, „Tropske vreline“, „Skubi Dua“ i „Boljeg Života“, uz primese nekih mojih ličnih detinjih opsesija i frustracija.
3. Pošto nisam našla za shodno da istražim mesta i situacije koje obrađujem u romanu, tekst je krcat materijalnim greškama i dezinformacijama.
4. Dvadeset godina nakon ovog pokušaja, u pauzi između dva posla, osećam potrebu da ispunim želju maloj meni i objavim joj roman. Nedovršen, ali ipak – donekle zabavan.
I stoga, evo „Dijamanata“ u svoj svojoj slavi i bedi, vama na čitanje. Ako ništa drugo, tako će biti najbolje sačuvan od nestajanja. Videćete, lako se čita.
(Tekst prenosim u celosti, sa svim mogućim pravopisnim i stilskim greškama – one su njegov neizostavni deo.)
DIJAMANTI SMRTI
(1994.)
1.
Ušla je u direktorovu kancelariju. Mislila je da će ponovo slušati gunđanje i pridike o njenom učenju. Ali ne! Direktor se nasmešio i rekao: – Imam slučaj za tebe!
2.
Klementin je bila retka vrsta ljudi: žene-policajci. radila je u francuskoj policiji. Bila je to vesela devojka iskričavih zelenih očiju koja je imala prekomernu dozu humora u sebi. Nije ni znala da će baš tog dana s’prvim svojim detektivskim slučajem njen život postati zanimljiv. Posle prvih šefovih reči, Klementin je poskočila i rekla:
-Šta, šta, recite!
-Mlada damo, smirite se, priča je jako duga i komplikovana. Danas nemamo dovoljno vremena, te predlažem da se nas dvoje večeras nađemo negde, pa da se natenane ispričamo. – reče šef. Dogovorili su se da se nađu u sali za koncerte gde će se te večeri svirati Mocart.
3.
Čim je ušla u svoju kuću, izljubila je sve prisutne i odletela u svoju sobu da napiše novih pet strana u svom dnevniku o tome kako je dobila slučaj! Ko drugi nego Klementin. – Posle četiri godine pravog mučenja na policijskoj akademiji, ona je dobila slučaj! – mislila je Klementin. – Kako će samo biti slavna kad ga bude rešila – uživala je ona. Samo, Klementin nije znala da se tog časa umešala u jedan od najopasnijih slučajeva u istoriji Francuske.
4.
Celom salom treštala je „Mala noćna muzika“. Klementin se nasmejala i zamolila šefa da joj ispriča celu stvar.
- U indijskom narodnom muzeju su postojala tri najveća dijamanta na svetu i još neki vrlo vredan nakit koji je pripadao nekom Beger ali Mustafi. Neki vešti mangup je to ukrao, i nakit i dijamante rasuo po celom svetu. Tvoj zadatak je da pronađeš dijamante i nakit, i da saznaš i privedeš tog mangupa. Samo, moraš da paziš, cela akcija treba da se sprovede TAJNO. Sutra ćeš u mojoj kancelariji na stolu naći karte za Nju Delhi. Ići ćeš avionom. U NJu Delhiju sačekaće te vodič, on je POLIGLOTA, te može sa tobom ići kroz svet. – to ispriča šef pa ustade od stola i ode. Klementin, sva uzbuđena ode kući.
5.
Sutradan Klementin je odletela prvim avionom u Nju Delhi. – Bljak, kako možete da pijete ovaj pokvareni sok od paradajza – Rekla je Klementin ženi koja je sedela pored nje u avionu i pila sok od paradajza odvratne crvene boje. Žena ju je pogledala, odmahnula glavom i nastavila mirno da pije sok.
6.
Avion je sleteo po najvećem nevremenu. Klementin je istrčala iz aviona ne hajući za ljubazne indijske stjuarte koji su joj na pokvarenom engleskom izjavljivali dobrodošlicu. Na aerodromu ju je čekao bledunjavi plavi momak. Teško je bilo poverovati, ali on je bio taj poliglota. Hladno je podigao Klementinine kofere i krenuo ukrućenim hodom prema maloj kućici u blizini aerodroma. – E, momak, što si tako ko iz frižidera – reče Klementin na engleskom jeziku. – Nema potrebe, gospođice da govorite na engleskom, ja znam francuski.- odgovori bledunjavi momak.
7.
Klementin je spavala te noći u nekom propalom hotelu sa polu srušenim zidom. Ujutro, negde u šest bledunjavi momak ju je probudio, i doma počeo da se pravda: – Gospođice, englez sam i zovem se Džonatan Hajd. Probudio sam vas rano, jer hoću da u narodni indijski muzej odemo neprimetno. Tamo treba da ispitate vitrine gde su se nalazili dijamanti i nakit. Ja sam vrlo dobro upoznat sa slučajem.- Klementin je brzo navukla farmerke, i njih dvoje su odmah pošli u narodni indijski muzej.
8.
- Vitrine su dobro opelješene – reče Klementin. -Po svim izgledima ovde su stajala manja dva dijamanta, a ovde onaj najveći dijamant! U ovim manjim vitrinicama stajale su ogrlice i prstenovi – počela je priču Klementin, a Džonatan je dodao – Možda je ostavio neku poruku, pogledaj!- -U pravu si, Džonatane, ovde je neki papirić! Čekaj, čekaj na njemu je neka zagonetka: „Ako želite doći do dela nakita, idite u grad na vodi u mestu gde ljudi u crnom kleče pred krstom, tamo vas čeka neki nakit i novi zadatak!“ Tako piše! – rekla je Klementin. – Znaš li, možda, koji je to grad, i koje je to mesto? – upita Džonatan. – Ne znam tačno, ali mislim da je to Venecija jer ona leži na vodi, a crni ljudi su sigurno popovi, te je tajno mesto sigurno crkva! – otkrila je Klementin.
9.
- U ovom vozu je grozno i vruće! Mrzim vozove! – primetio je Džonatan. – Ne gunđaj, uskoro ćemo otići do aerodroma gde ćemo avionom do Italije. – smirila ga je Klementin. Neki čovek koji je sedeo isprd njih je izvadio pištolj ustao i izašao iz kupea, a zatim dreknuo: – Stojte, ovo je oružana pljačka, dame i gospodo dajte mi sve što je od materijalne vrednosti. – Po svim pravilima u policiji Klementin je trebalo da reaguje na najbolji mogući način, to jest trebalo bi da ga (lopova) privede. Ali ne! To je bilo nemoguće! Em, što Klementin nije imala pištolj, em što je stranac imao pištolj! – Gospodine. -obratila se Klementin strancu. – Vidite! Mlazni avion! – i pokazala strancu na prozor. Klementin polete, otvori vrata, lupi s’ leđa stranca nekom močugom koja je bila u blizini, i onesvešćenog stranca uz pomoć Džonatana izbaci kroz vrata. Ljudi u vozu su im aplaudirali.
10.
Put avionom je bio dosadan. Džonatan je čitao neki časopis, a Klementin slušala vokmen poludremajući. – Upravo smo sleteli na aerodrom u Italiji. Nemojte još odvezivati pojaseve. Molimo da se zaspali putnici probude jer će uskoro biti iskrcavanje. – reče stjuardesa preko malog zvučnika pored prozora. Džonatan prilično jako prodrma Klementin: – Budi se, budi već jednom! Ako se ne probudiš na vreme, ovi stjuarti će da te iznesu u nosilima kao onesvešćenu osobu. .- – Mmm…dobro… dobro, saću mama. Evo saću…- probunca Klementin. Na kraju se ipak probudila i otišli su iz Rima (gde je bio aerodrom) autobusom u Veneciju.
11.
-Džonatane, pitaj ovog nakinđurenog prolaznika gde je najbliža crkva. – - Dobro, saću. – odgovori zlovoljno Džonatan Klementini. – Samo, ne znamo u kojoj crkvi se nalazi poruka i nakit?- upita Džonatan. -Veliki krst pred kojim se popovi mole se nalazi samo u… SVETOM MARKU!!!! Pa da! – seti se mlada detektivka. Ubrzo su otišli u crkvu Svetog Marka. Zatražili su dozvolu od biskupa, da malo pretraže crkvu. Kada je biskup saznao da je Klementin policajac i da je na zadatku, odmah je dozvolio da se u potpunosti pretrese crkva.
12.
-Kod ove freske nema ništa! – zabrinu se Džonatan. – Moramo se setiti da je lopov dijamanata naznačio veliki krst, dakle možemo potražiti tamo nakit. – odgovori policajka. Tamo su i našli nakit, a i novu poruku -zagonetku: „U zemlji čaja u pet u gradu sa velikim Benom i mnogo pare, u šatoru gde žena predviđa subinu naći će te ogrlicu i sledeću poruku.“ – Jao ovog ima puno, moraćemo puno da radimo! – lenjo reče Klementin. – Ima puno, ali je lako, samo malo mozgaj – odgovori Džonatan. – Pa kad je toliko lako što ti to ne izmozgaš – prkosno reče Klementin i nastavi priču: – Zemlja čaja u pet, gde s epije čaj u pet? To je… - -Moja domovina Engleska!!! Tamo sam morao da pijem čak iako ga ne volim. – seti se Džonatan. – Lako je setiti se zemlje, ali grada i mesta! To je već teško! Veliki Ben se na engleskom kaže… Big Ben! Pa da to je onaj veliki sat koji se nalazi u… Londonu. Znaš imala sam keca iz geografije. – obrati se Klementin Džonatanu. – Hmmm… Mesto gde žena prevdiđa sudbinu…. to su u stvari neki šatori… To je, ja mislim, cirkus valjda? – nesigurno reče Džonatan. – Nije valjda, nego sigurno – odgovori Klementin sasvim sigurna da se nakit nalazi u Engleskoj, u Lononu, u cirkusu.
13.
Brod je krenuo. Džonatan i Klementin su jeli u brodskom restoranu neku izgorelu gorku ribu. Bio je vetrovit dan i Temza je bila veoma tamne boje. Bilo je vrlo hladno i dosadno na brodu. Odjednom, pojavio se onaj stranac iz voza! Neprimetno je džepario jednu vrlo bogatu gospođu, ali nije znao da ga Klementin posmatra. Ona je mirno ustala došla do gospođe i rekla: – Mis, molim vas, okrenite se! – gospođa se okrenula i videla džeparoša, zatim uzela svoj skupoceni kišobran i počela da mlati stranca. Klementin i Džonatan su se nasmejali i izašli iz broda pošto su stigli u London.
14.
Trebalo je da odsednu u maloj kući u Bejker Stritu. Začudili su se kad su saznali da je u toj kući živeo pre deset godina pravi Šerlok Holms. – Laku noć i nemoj da sanjaš gluposti kao obično! – reče Džonatan i zatvori vrata Klementinine spavaće sobe ne znajući da ta noć neće biti nimalo laka. U neko doba noći neki čovek počeo je da lupa po vratima. Džonatan je sišao do vrata na donji sprat. U međuvremenu Klementin se probudila zbog buke i prvo videći pred sobom vatru u kaminu pomislila je da je izbio požar. Brzo je sišla niz stepenice i ispred vrata zatekla Džonatana kako razgovara sa nekim suvonjavim visokim čovekom. -Klementin, ovaj čovek kaže da je on Šerlok Holms i da stanuje ovde! Učini nešto! – uzbuđeno je objasnio Džonatan.
****************************
Tu se „Dijamanti smrti“ nažalost i završavaju.
Da li je Klementin uspela da nađe dijamante i uhapsi genijalnog lopova, te da li je buknula romansa između nje i bledunjavog Džonatana poliglote – nikada nećemo saznati. Ni autorka nije znala dok je pisala, to vam garantujem. Ono što je sigurno je da bi se do kraja romana pojavile reference i citati na još mnogo serija i filmova koje sam volela tokom tih godina, kao i nekolicina opisa hrane i pića koje nisam volela.
Ovim putem bih, takođe, htela da pozdravim Dena Brauna i da mu poručim da su mu zapleti na nivou desetogodišnjeg deteta.
![slika](http://stasakoprivica.com/stasa/wp-content/uploads/dijamanti.jpg)
„Dijamanti smrti“ – rukopis iz 1994.