Dobro je poznato da što se sve više približava neki oblik ispitivanja javnog mnijenja (posebice ako se radi o tako "delikatnoj" temi kao što je istospolna zajednica), sve je teže pronaći trezvene argumente. U raspravi oko nadolazećeg domaćeg referenduma, nastalog u sveopćoj konfuziji o tome kako se i s kojim pitanjima uopće može provoditi referendum u državi, nije manjkalo ni histeričnih ni paničnih tonova, posebice od strane njegovih zagovarača.

Budući da je nominalni cilj referenduma ustavnom odredbom spriječiti mogućnost istospolnih brakova (a onaj drugi, društveni i politički, ionako će se ubrzo sam razotkriti), valjalo je, u ime kakve takve osnovanosti rasprave, stručno i argumentirano ispitati povijest i značaj ideje o istospolnim brakovima.

Na prvi mah, ideja o istospolnom braku kao o progresivnom zakonu modernih društava koja teže osigurati jednakost prava svim svojima građanima može djelovati veoma recentno, kao rezultat moderne borbe za LGBT prava. No, sociolog Régis Schlagdenhauffen podsjetio je u listu Le Monde još za vrijeme usijane rasprave u Francuskoj da ideja o "braku za sve" (kako se u Francuskoj nazivao afirmativni pokret) može pohvaliti tradicijom dugom stoljeće i pol. Dakako, okolnosti su se bitno promijenile u posljednjih 150 godina, no iznimno je zanimljivo pratiti ne samo evolucije te ideje, već i njezine raznolike primjene kroz povijest.

Istospolni se brak prvi put spominje još u 19. stoljeću

U intervjuu za CroL, sociolog Régis Schlagdenhauffen podsjeća na genezu ideje te se osvrće na rast homofobije u Francuskoj. Schlagdenhauffen je autor knjige Ružičasti trokut – Nacistički progon homoseksualaca i njegova memorija (2011.) , nastale na temelju njegove doktorske disertacije (Sveučilište Humboldt u Berlinu i Sveučilište u Strasbourgu), a trenutno je na postdoktorskoj stipendiji i predaje na Školi za visoke studije društvenih znanosti u Parizu (EHESS) te je član interdisciplinarnog Laboratorija za sociološko-ekonomska istraživanja (LISE) u Parizu. U svojim istraživanjima bavi se pitanjima kolektivne memorije, poviješću pokreta za LGBT prava i politikom seksualnosti.

Kad se prvi put javno spominje istospolni brak? U kojem kontekstu i s kojim posljedicama?
–Čini se da je njemački pravnik i odvjetnik Karl-Heinrich Ulrichs (1825.-1895.) prvi koji javno spominje ideju o istospolnom braku. Tada je govorio o "uranistima" (termin koji se odnosio na gejeve). Smatrao je da su uranisti muškarci koji posjeduju "dušu žene" (teorija psihičkog hermafroditizma). Prilikom 6. Kongresa njemačkih pravnika, 29. kolovoza 1867., predložio je sklapanje brakova među uranistima. Prema njemu, valjalo je osigurati javno priznavanje "uranista", valjalo se boriti protiv diskriminacije i uvesti jednakost prava.

Pobornici ideje braka za sve bili su ismijani i smatralo ih se eksponentima poroka i zločina. Neki su čak i bili protjerani, posebice u zemljama koje su razvile zakone protiv homoseksualnosti

Zatim je strazburški pravnik Eugène Wilhelm (1866.-1951.) također spomenuo mogućnost da u bliskoj budućnosti u brak stupe osobe istog spola, a njegovo se dirljivo svjedočanstvo može pronaći u knjizi Psychopatia sexualias (1895.) Richarda von Krafft-Ebinga, "Uvjeren sam da će predrasude nestati i da će se jednog dana, s punim razlogom, priznati gejevima pravo da prakticiraju svoju ljubav bez prepreka".

Žestoke rasprave na ovu temu vodile su se i tijekom 5. Međunarodnog kongresa kriminalne antropologije u Amsterdamu, 1901. U knjizi koja je izašla nakon kongresa, Arnold Aletrino govori o postojanju tradicionalnih brakova među osobama istog spola na grčkim otocima i u Albaniji (str. 490, 493). Ne valja zaboraviti da se sve ovo zbiva krajem 19. stoljeća.

Neke se osobe, bilo da se radi o homoseksualcima, heteroseksualcima ili biseksualcima, jednostavno protive ideji braka i smatraju je protivnom svojoj ideji slobode ili pak drže da se radi o miješanju države u privatnu sferu

No sva trojica, Ulrichs, Wilhelm ili Aletrino, su bili optuženi za širenje poroka i za sudjelovanje u kvarenju društva. Predstavnici društvenog poretka su loše primili njihove radove. No oni su kasnije poslužili velikim misliocima, kao što je Michel Foucault, u analizi društvenog seksualnog poretka.

Može li se govoriti o genezi ideje o istospolnom braku od 19. stoljeća do naših dana?
–Pitanje "braka za sve" pojavilo se u veoma određenom kontekstu krajem 19. stoljeća, unutar definiranja seksualnih identiteta. Određivanju definicija pripomogle su znanstvene discipline koje su tada bile tek u povojima , seksologija i kriminalna antropologija. No ti su radovi bili usmjereni na bolje razumijevanje kriminala i degeneracije. Stoga je ideja o braku za sve bila jako loše primljena. Čini mi se da se ta tema nije posebno razvijala osim u radovima iz seksologije koje je predvodio Magnus Hirschfeld u Berlinu. Još se moraju provesti brojna povijesna i znanstvena istraživanja da bi se razumjela genealogija ideje o braku za sve u zapadnjačkoj tradiciji.

Rasprave su u Francuskoj bile prilika homofobima da javno iznesu svu svoju mržnju spram gejeva. Pitanje koje se postavlja jest zašto te osobe imaju toliki problem s homoseksualnošću te ne radi li se zapravo o potisnutoj homoseksualnosti kod njih samih?

U Francuskoj je rasprava dobila zastrašujuće razmjere

Koji su argumenti prednjačili u tadašnjim raspravama?
–Kao što sam rekao, tada zapravo i nije bilo rasprave. Pobornici ideje braka za sve bili su ismijani i smatralo ih se eksponentima poroka i zločina. Neki su čak i bili protjerani, posebice u zemljama koje su razvile zakone protiv homoseksualnosti (poput Njemačke i njezina slavnog Paragrafa 175 ). Valjalo je dočekati osamdesete godine prošlog stoljeća da se uistinu probije ideja o braku za sve. Ideja je bilo istovremena vezana uz pokret za afirmaciju LGBT osoba, uz pošast AIDS-a te uz sve veći stupanj tolerancije u društvu spram istospolnih parova. To je rasprava demokratskih društava koja žele legalno postaviti jednakost među građanima. Ne zaboravimo da je Južnoafrička Republika jedna od prvih zemalja koja je uvela gej brakove u 2006.

Pred referendum u Hrvatskoj, javnost je suočena s nizom dezinformacija o ustavnom statusu braka kao zajednicom muškarca i žene, a inicijativa "U ime obitelji" nekoliko je puta izrazila svoju bliskost s francuskim pokretom koji se protivi gej brakovima, 'Prosvjed za sve". Je li u Francuskoj, u vrijeme izglasavanja u parlamentu, bilo moguće voditi konstruktivnu raspravu u javnosti?
–U Francuskoj je rasprava dobila zastrašujuće razmjere, posebice zbog žestoke opozicije Katoličke crkve. Dotična, naime, raspolaže značajnim sredstvima pritiska kao i ekonomskim sredstvima u svom protivljenju braku među osobama istog spola. Zaista je šteta što se Crkva koja se zalaže za univerzalnu ljubav protivi priznavanju izvjesnih oblika ljubavi.

Rasprave su u Francuskoj bile prilika homofobima da javno iznesu svu svoju mržnju spram gejeva. Pitanje koje se postavlja jest zašto te osobe imaju toliki problem s homoseksualnošću te ne radi li se zapravo o potisnutoj homoseksualnosti kod njih samih? Moderna i demokratska država, bilo da se radi o Francuskoj ili o nekoj drugoj, ima cilj zaštititi svoje građane i osigurati im jednaka prava te je u tom pogledu ideja o braku za sve važna!

Je li moguće kroz modernu povijest razlikovati nekoliko vizija istospolne zajednice? Točnije, je li s jedne strane moguće utvrditi tendenciju uklapanja istospolnog para u klasičnu bračnu zajednicu, a s druge, smatrati homoseksualnost izvorom subverzije heteronormativnog poretka?
–Moguće je zaista identificirati više vizija istospolne zajednice. Jedna od tih, koja je dugo prevladavala unutar građanskog društva, bila je posvajanje. Posvajanjem se moglo prebaciti imovinu na partnera (uglavnom, mlađeg partnera) u slučaju smrti. Posvajanje je također jedan od oblika subverzije pravnog sustava. No valja dobro paziti jer su brak i "civilna zajednica" tek neki od modela "zajedničkog života". Neke se osobe, bilo da se radi o homoseksualcima, heteroseksualcima ili biseksualcima, jednostavno protive ideji braka i smatraju je protivnom svojoj ideji slobode ili pak drže da se radi o miješanju države u privatnu sferu.

U Francuskoj je rasprava dobila zastrašujuće razmjere, posebice zbog žestoke opozicije Katoličke crkve. Dotična, naime, raspolaže značajnim sredstvima pritiska kao i ekonomskim sredstvima u svom protivljenju braku među osobama istog spola

Vaša knjiga "Ružičasti trokut – Nacistički progon homoseksualaca" bavi se sudbinom homoseksualaca tijekom nacističkog režima. Naslanja li se suvremeni LGBT pokret na iskustva žrtava iz Drugog svjetskog rata?
–Da, djelomično. Posebice kada se radi o pitanjima priznavanja, kao i o pitanjima koja se tiču patologizacije i borbe protiv kriminalizacije homoseksualaca. Kad se promatraju radikalne mjere koje se trenutno poduzimaju u Rusiji, situacija djeluje zastrašujuće.