Na današnji dan prije točno godinu dana u Hrvatskom saboru je većinom glasova prihvaćen Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. Bio je to doista velik i povijesni dan za čitavu LGBT zajednicu u Hrvatskoj, ali i za sve koji smatraju da su ravnopravnost i ljudska prava nedjeljivi dio jednog demokratskog društva. Godinu dana poslije brojimo već 80 sklopljenih životnih partnerstava, a za CroL.hr su se pojedini parovi prisjetili kako je to bilo tada, što im znači životno partnerstvo i u kojoj im je mjeri promijenilo život.

Tog 15. srpnja 2014. , posljednjeg radnog dana prije ljetne stanke u hrvatskom parlamentu, zastupnice i zastupnici su s 89 glasova za i 16 protiv prihvatili Zakon o životnom partnerstvu, a sa saborske se galerije prolomio pljesak aktivista koji su se za to borili u ime svih LGBT osoba u Hrvatskoj. Zakon je stupio na snagu s prvim danom mjeseca rujna iste godine, a njime su istospolni parovi dobili mogućnost uživati ista prava kao i bračni partneri, osim prava na posvajanje djece.

80 životnih partnerstava, jedan razvod i jedna partnerska skrb

Prvo životno partnerstvo sklopljeno je 5. rujna prošle godine između dva muškarca u Zagrebu. Iz Ministarstva uprave doznajemo kako je dosad sklopljeno ukupno 80 životnih partnerstava, od toga 45 muških i 35 ženskih. Najviše, točnije 51 životno partnerstvo, sklopljeno je u Zagrebu, a najavljeno je još njih osam. Riječ je o četiri muška i četiri ženska para. Zasad je zabilježen i jedan razvod.

U 47 slučaja oba partnera bili su hrvatski državljani, u 31 slučaju je samo jedan od partnera bio hrvatski državljanin, dok su u dva slučaja oba partnera bili stranci. Nedavno smo objavili i kako je jednoj lezbijskoj obitelji iz Zagreba pozitivno riješen zahtjev o partnerskoj skrbi za dijete, u čemu su im pomogle odvjetnice udruge Zagreb Pride. I to bi bilo to, kad je o brojkama riječ.

Što je zakon donio samim parovima u stvarnom životu otkrile/i su nam Ivana i Andrea, Robert i Rudolf, Lucija i Ines, Ivo i Mladen, te Ivan.

A gdje si ti bio/la 15. srpnja 2014 - na "dan kad je država otvorila ormar"?

Baš svatko od njih se točno sjeća tog povijesnog trenutka, gdje su bili i što su radili 15. srpnja 2014. S uzbuđenjem i nestrpljenjem su pratili medije, slušali i gledali prijenos saborske sjednice, a nekima se vijest o donošenju zakona o ŽP-u baš tog dana poklopila s još ponekim sjajnim događajima u životu.

Tako se Ivana i Andrea prisjećaju kako je to bio "jedan lijepi sunčani utorak":

"Taman smo se vikend ranije vratile s proslave rođendana današnje kume. Ne samo da se poklopila slučajnost da je bio kumin rođendan, nego su ona i zajednička prijateljica bile u potrazi za prstenjem koje bi nam mogle dati taj vikend s riječima: 'Dajte se napokon zaručite'. Kao da su znale….
Tada nam se životno partnerstvo činilo kao nešto što ćemo napraviti – ali malo kasnije. To malo kasnije nije baš dugo trajalo", ispričale su nam.   

 

I Lucija i Ines su bile u dvostrukom slavljeničkom raspoloženju:

"Bile smo kod kuće, slavile smo godišnjicu veze pa je sve skupa ispalo jako dobro. U tom trenu već smo znale da čekamo i bebu pa je slavlje bilo višestruko".

Svima njima mogućnost sklapanja životnog partnerstva značila je jako puno. Za Rudolfa i Roberta to je značilo "pravo na javnost i prvi korak prema građanskoj jednakosti", za Ivanu i Andreu je sama činjenica da imaju mogućnosti izbora bila "olakšavajuća i oslobađajuća" i odmah su krenule u planiranje vjenčanja.

Za Luciju i Ines to je značilo ostvarenje sigurnosti:

"Napokon se stvorila prilika da svoje živote osim emocionalno povežemo i 'na papiru' te na taj način napokon ostvarimo sigurnost u slučaju da se dogodi bilo što nepredviđeno. Uz to osjećaj da smo postale (uglavnom) ravnopravne i sa svim ostalim vjenčanim parovima znači da napokon više nismo nevidljivi. Kao da je i država napokon otvorila ormar".

Životno partnerstvo kao sloboda, sigurnost, poštovanje i mogućnost izbora

Nekima, poput Ivana, koji se iz susjedne Srbije zbog svoje ljubavi doselio u Hrvatsku, mogućnost sklapanja životnog partnerstva značila je doslovno - sve:

"Kako sam stranac, meni je zakon o ŽP značio sve ono što drugi uzimaju zdravo za gotovo. Nikad prije nisam razmišljao o svojim pravima, što ona zapravo znače i koliki domet imaju ali do trenutka kad sam želio legalno živjeti i raditi, pa u krajnjem slučaju i doprinijeti čitavom društvu u Hrvatskoj, tada sam se uključio u borbu za svoja, ali i prava nekih drugih".

Za Ivu i Mladena to je također značilo mogućnost izbora, ali i toliko više od toga:

"Osjećaj pravednosti, prepoznavanja, vidljivosti, nečega čega se možemo uhvatiti. Da ne spominjem sreću i ponos koje smo osjećali. S obzirom da smo htjeli sklopiti partnerstvo za nas je to značilo početak priprema za naše vjenčanje". 

Većina ih se i aktivno uključila u kampanju za donošenje tog zakona. Lucija i Ines su dale nekoliko intervjua hrvatskim medijima, a Ivo i Mladen su aktivno sudjelovali u kampanji:

"Bili smo aktivni u Inicijativi za životno partnerstvo, sudjelovali smo u snimanju spotova podrške i zasipali mailovima Ministarstvo uprave. Također smo se aktivirali oko kviza o zakonu kojim se educirala zajednica u Zagrebu i Rijeci". Ivan je pisao mejlove "svima koji u Hrvatskoj nešto znače - od vladajućih, do opozicije, pojedincima i udruženjima, pišući o tome kako neki od nas čekaju zakon kako bi počeli normalno živjeti".

Lucija i Ines priznaju kako "nisu baš velike aktivistkinje", ali se od srca zahvaljuju onima koji jesu za "njihov trud, rad i eksponiranost. Mi imamo privilegij osjetiti plodove njihovog rada", kažu. Zahvale aktivistima upućuju i Robert i Rudolf, kao i "koalicijskoj Vladi na ispravnoj viziji razvoja ljudskog društva i razvoju ljudskih sloboda".

Sloboda, sigurnost, poštovanje, sreća... samo su neke od emocija koje su ovi parovi istaknuli kao ono što se promijenilo u njihovim životima, a u svjetlu činjenice da im je veza ozakonjena i priznata od države.

"Prema našem dosadašnjem iskustvu okolina pokazuje više poštovanja prema čitavoj LGBT zajednici, pa tako i prema nama. Nije im to više mistično i nepoznato područje. Uvidjeli su da je naše životno partnerstvo jednako vrijedno kao i njihov brak. U jednu ruku, gledaju nas ravnopravno sebi što se vidi i u svakodnevnom razgovoru, jako se rijetko se koristi izraz da smo u životnom partnerstvu, nego da smo u braku", kažu nam Ivana i Andrea.

I za Ivana se život promijenio samo nabolje.

"Sada postoje mehanizmi i institucije, pa su i pojedinci svjesni da država prepoznaje emotivnu vezu između osoba istog spola i, iako zvuči na prvi pogled neodrživo, doista smatram da sklapanjem životnog partnerstva pojedinac onemogućava drugoga da ga diskriminira".

"Za dva muškarca ovaj zakon ne donosi mogućnost roditeljstva"

Robert i Rudolf nam kažu kako im je veza "dobila na punoći, osjećamo se slobodnije, sigurnije i sretnije". Za Luciju i Ines tu nije bilo nekih dramatičnih promjena u njihovoj svakodnevici, no kako kažu "svijest da ukoliko se jednoj nešto dogodi druga i dalje imati pravo na zajednički stan i brigu za dijete znači strašno puno". Puno im znači i to da osobu s kojom žele provesti život mogu predstaviti kao svoju suprugu, "a ne frendicu ili curu. Nismo više tako mlade pa da nam to bude svejedno, a s vremenom i prisjedne".

Ivo i Mladen također nisu osjetili neke promjene u svakodnevnom životu, no promjena je itekako osjetna: "Još uvijek 'život ide dalje', 'život piše romane' i tako to, ali promijenio se osjećaj povezanosti i sigurnosti. Reakcije okoline su pozitivne, čak i onih kojima se autamo prilikom odlazaka u banku, rentanja apartmana i slično".

Većina je zadovoljna aktualnim Zakonom o životnom partnerstvu, no neki smatraju kako postoji prostor za njegovo poboljšanje, posebno po pitanju institucije partnerske skrbi i mogućnosti posvajanja djece, što najviše pogađa naše muške sugovornike.

"Za dva muškarca ovaj zakon ne donosi nikakvu mogućnost roditeljstva. To je veliki manjak i ustupak zakonodavca prema konzervativnoj struji u društvu. Rado bismo posvojili dijete, ali to nažalost ne možemo prema trenutnom zakonu", kažu nam Ivo i Mladen.

Robert i Rudolf su se vjenčali u inozemstvu neposredno prije donošenja Zakona o životnom partnerstvu u Hrvatskoj:

"Za brak koji smo sklopili u inozemstvu se u službenim papirima izdanim u Republici Hrvatskoj navodi činjenica da smo tamo sklopili partnerstvo. Po našem mišljenju zakon tako potiče unos lažnih činjenica i nužno će se morati mijenjati. Držimo da institucija partnerske skrbi samo malim dijelom dovoljna za ostvarivanje prava parova s djecom".

Svi naši sugovornici/e očekuju kako će se i u Hrvatskoj ostvariti potpuna bračna jednakost, a Ivo i Mladen ne samo da to očekuju već i rade na tome: "Trenutni zakon je veliki korak naprijed ali svejedno ne pruža potpunu jednakost".

Ivan tako kaže kako "okolina već sada životno partnerstvo percipira kao brak", te za kraj optimistično dodaje "kad bi svi homoseksualci rekli da jesu homoseksualci heteroseksualci s tim ne bi imali problema i svijet bi možda ipak bio malo ljepše mjesto".

Robert i Rudolf su također uvjereni da će i kod nas jednog dana biti ostvarena bračna jednakost, no neke stvari ih i dalje žaloste: "Žao nam je što je Ustavni sud podržao diskriminaciju. Isto tako je žalosno što se i dalje u državi i u društvu ne razgovara o ljudskim slobodama svih vrsta, razvoju tih sloboda, te da se zanemaruje edukacija i senzibilizacija stanovništva".

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

+2 # ired 2015-07-16 00:46
E, meni i mojoj sadašnjoj životnoj partnerici je baka njena došla reći u kuhinju da je gledala na Dnevniku da je Zakon prošao..ja sam se rasplakala... :-| .
Odgovori | Report to administrator
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam