Jeste li znali da u HDZ-u ima homoseksualaca? Pitanje je poluretoričko iz najmanje dva razloga: 1) mnogi čitatelji/ce Crol.hr-a sigurno osobno znaju za takve slučajeve i 2) s obzirom na to da stranka ima više od 200 tisuća članova, neizbježno je da su neki od njih homoseksualci.

Uzimajući u obzir priznate statistike o udjelu LGBT ljudi u stanovništvu, kao i na činjenicu da je većina LGBT populacije u Hrvatskoj i dalje u ormaru i autohomofobna, bilo bi nemoguće da u HDZ-u nema članova koji su homoseksualci. Naravno, svi homoseksualni članovi HDZ-a su u ormaru, neki vrlo duboko, a neki možda u staklenoj verziji istoga, no nema niti jednog bivšeg ili sadašnjeg člana HDZ-a koji je javno obznanio svoju homoseksualnost.

To je u osnovi razumljivo, jer HDZ je stožerna stranka hrvatske homofobije otkako postoji, te se u proteklih četvrt stoljeća na svim razinama društva i politike, od lokalne do nacionalne, protivila bilo kakvom napretku LGBT prava.

HDZ je glasao i protiv Zakona o istospolnim zajednicama 2003. i Zakona o životnom partnerstvu 2014. godine, raznoliki HDZ-ovi političari i političarke su izgovorili najodvratnije homofobne invektive i laži, HDZ je imao problema s osuđivanjem homofobnog uličnog nasilja, tražio zabranu Povorke ponosa itd.

Glasina o nečijoj homoseksualnosti u HDZ-u sredstvo je političke borbe i diskvalifikacije

Primjera za HDZ-ovu homofobiju je toliko da nema smisla trošiti više prostora na njih, nego tek spomenuti jedan jedini izuzetak, a to je donošenje Zakona o suzbijanju diskriminacije iz 2008., koji je – mora se naglasiti – donesen u sklopu približavanja Hrvatske Europskoj uniji, dakle ne jer je HDZ to želio, nego jer je morao.

Povrh HDZ-ove općepoznate homofobije, ne treba zaboraviti ni da je ova stranka tijekom svojeg postojanja proizvela planine laži, licemjerja, nemorala i kriminala, pa je to još jedan motiv homoseksualcima u HDZ-u da ostanu u ormaru - da im je važna istina i poštenje prema biračima, pa sigurno se ne bi učlanili u HDZ! Naravno da će svi članovi HDZ-a reći da su u stranci zbog domoljublja, tradicionalnih vrijednosti, jer dišu hrvatski i ostalih p**darija, ali tome više ne vjeruju ni predškolska djeca.

Ako netko koristi sve privilegije heteroseksualnosti, ako je pritom i izabrao biti dio jedne tako općeštetočinske, kriminalne i homofobne stranke, treba li uopće imati nekakve odnose s takvim ljudima? To definitivno nije retoričko pitanje, nego traži od svakoga vlastiti odgovor

Dakle, iako mnogi od nas poznaju homoseksualce koji su članovi HDZ-a, te iako je racionalno gledano nemoguće da u HDZ-u nema homoseksualaca, to je tema koja se u javnosti skoro nikad ne spominje. Riječ je o tabuu koji svjedoči o homofobiji hrvatskog društva, ali samog HDZ-a, čije poštivanje zapravo ide na ruku toj homofobiji, kao i oportunizmu HDZ-homoseksualaca koji naravno ne žele da se uopće spominje da u HDZ-u ima homoseksualaca. Sve to su neizbježno i razlozi zašto se ovu temu više ne treba prešućivati, jer naša šutnja o homoseksualcima u HDZ-u pogoduje i HDZ-u i vladajućoj homofobiji.

Ali, pitanje je i kako govoriti o HDZ-homoseksualcima ako se na to odlučimo? I što možemo ako hoćemo učiniti (ili ne učiniti) s činjenicom da u HDZ-u postoje članovi koji su homoseksualci?

Pritom treba naglasiti da je glasina o nečijoj homoseksualnosti u HDZ-u sredstvo političke borbe i diskvalifikacije unutarstranačkih protivnika još od 1990-ih (Ivo Sanader je bio jedna od žrtava te prakse), što nije nimalo iznenađujuće jer je HDZ, kao što već napisah, stožerna stranka hrvatske homofobije. Naravno da će se navodna homoseksualnost nekog HDZ-ovca u stranačkim krugovima tretirati, ako zatreba, kao minus, dok je tema ovog teksta zapravo inverzija te prakse: minus je biti HDZ-ovac.

Gdje ima glasina o homoseksualnosti, možda ima i HDZ-ovac u ormaru?

Inače, prilično sam siguran za dvojicu istaknutih članova HDZ-a da su homoseksualci. Pod “istaknuti članovi” mislim na to da se nalaze na važnim dužnostima na lokalnom i državnom nivou, te da su kao HDZ-ovci ove godine i često prisutni u medijima.

Niti jednoga od njih ne poznajem osobno niti imam čvrstih dokaza za njihovu homoseksualnost (poput snimaka ili fotografija), ali za jednog sam čuo da je homoseksualac od frendova koji su s dotičnim imali direktnog dodira, dok je u slučaju drugog riječ o tome da je u staklenom ormaru te da se na njegovu seksualnu orijentaciju prilično jasno aludiralo u javnom političkom sukobu HDZ-a i jedne mu bliske manje stranke.

U pitanju su dakle većinom indicije, u diskursu američkih sudskih serija hearsay i circumstantial evidence, no prilično sam uvjeren da su zaključci koje sam izvukao u vezi s homoseksualnošću te dvojice istaknutih HDZ-ovaca ispravni. Naročito u slučaju prvog, jer ne vidim razloga zašto bi mi frendovi lagali da je taj HDZ-ovac homoseksualac, što znaju iz prve ruke.

Treba naglasiti da je glasina o nečijoj homoseksualnosti u HDZ-u sredstvo političke borbe i diskvalifikacije unutarstranačkih protivnika još od 1990-ih (Ivo Sanader je bio jedna od žrtava te prakse), što nije nimalo iznenađujuće jer je HDZ, kao što već napisah, stožerna stranka hrvatske homofobije

Također, iako ne znači da je netko homoseksualac samo zato što se priča da je homoseksualac, znakovito je i to da se u vezi s nekim HDZ-ovcima nikad i nije pričalo niti se uopće priča da su homoseksualci. Dapače, to se priča za mali broj HDZ-ovaca, što navodi na pretpostavku da gdje ima glasina o homoseksualnosti možda ima i HDZ-ovac u ormaru, ali ne znači da je neprijeporno tako.

Ali i da imam nepobitne dokaze o tome da je neki HDZ-ovac homoseksualac, male su šanse da bih to objavio. Prvenstveno zato što je autati nekoga protiv njihove volje public relations noćna mora za osobu koja se odlučila na taj potez, naročito u hrvatskom društvu koje i dalje štuje ormar kao svetinju. Moj razlog za to što trenutno neću autati nekog HDZ-ovca nije dakle principijelan nego oportunistički; ne želim svjesno ugaziti u to govno, pa ni u ime nekog višeg cilja.

Ipak, treba napomenuti da u aktivističkoj povijesti ima pregršt primjera kad se autanje nekog političara ili vjerskog lidera itekako isplatilo, i to u onim slučajevima kad su ti ljudi javno i sustavno širili homofobiju i suprotstavljali se napretku LGBT prava. Dok su potajno unajmljivali muške prostitutke i slično.

Makijavelistička situacija s mnogo wink wink nudge nudge momenata

Nakon što je njihova homoseksualnost razotkrivena u javnosti, njihova je društveno-politička moć u skoro svim slučajevima posve nestala, nedvojbeno na korist političke borbe za LGBT prava. No, i u tim slučajevima postoji jedan disclaimer: zahvaljujući homofobiji podržavatelja tih autohomofoba i ormaruša je skršen njihov utjecaj.

Tj. baš zato što se činjenica nečije homoseksualnosti može iskoristiti protiv neke osobe, autanje tajnih homoseksualaca koji javno rade protiv LGBT prava ima smisla u kontekstu neke konkretne situacije, dok u širem kontekstu LGBT egzistencije u heteropatrijarhatu zapravo funkcionira i kao svojevrsna potvrda validnosti homofobije koju taj heteropatrijarhat inherentno proizvodi.

Sve to treba uzeti u obzir kad se odlučuje autati nekog glasnog i/ili moćnog protivnika LGBT prava, odnosno shvatiti da nije riječ o jednoobraznom potezu. Zato i ne isključujem da bih nekad mogao autati – ako imam uvjerljive dokaze – nekog zagriženog i moćnog (auto)homofoba.

Treba napomenuti da u aktivističkoj povijesti ima pregršt primjera kad se autanje nekog političara ili vjerskog lidera itekako isplatilo, i to u onim slučajevima kad su ti ljudi javno i sustavno širili homofobiju i suprotstavljali se napretku LGBT prava. Dok su potajno unajmljivali muške prostitutke i slično

Dvojica HDZ-homoseksualaca to ipak nisu, te se zasad u javnosti nisu profilirali antigej izjavama ili postupcima, osim naravno učlanjenjem u HDZ, što je defaultno (auto)homofoban čin. U kontekstu duge i raskošne povijesti najgnjusnijih homofobnih ispada u HDZ-u, ta su dvojica zasad anđeli. Što u nekom normalnijem kontekstu od HDZ-ova znači ništa više nego da nisu najgori talog homofobije u Hrvatskoj.

HDZ-homoseksualcima se može, s druge strane, pristupiti i pragmatično. Možda su spremni iskoristiti svoj politički utjecaj kako bi zaustavili neke homofobne odluke u stranci ili vlasti ili pak možda mogu donijeti odluke kojima bi se, primjerice, financirali neki programi koji su od koristi za hrvatsku LGBT zajednicu. To naravno podrazumijeva izvanproceduralno djelovanje i delikatno lobiranje, ali opet – da su se odlučili držati zakona i procedura, pa ne bi se učlanili u HDZ.

Moguće je, dakle, da LGBT zajednica ima određene kratkoročne koristi od HDZ-homoseksualaca na visokim položajima, iako bi to najvjerojatnije bila komplicirana makijavelistička situacija s mnogo wink wink nudge nudge momenata.

HDZ-homoseksualci skrivanjem ili strateškim prešućivanjem svoje homoseksualnosti obmanjuju i vlastite glasače, kojima nije stalo do LGBT prava i ljudi, ali obmana vlastitih birača (i ne samo njih) je standard HDZ-ova političkog djelovanja, koji podržavateljima stranke očito ne smeta jer i dalje vjerno glasaju za HDZ

Potrebno je visokopozicioniranom HDZ-homoseksualcu na jedan delikatan ali jasan način dati do znanja da njegova homoseksualnost nije tolika tajna, te onda još delikatnije izraziti želju da zbog toga blokira neki homofobni potez ili odobri neki progej program, a sve to tako da se ne upadne u zamku otvorene ucjene ili druge vrste kršenja zakona. Treba naravno imati i dobar želudac da se u kontaktu s takvom manifestacijom ljudske ljigavosti ne izazove mučnina, ali bavljenje politikom i lobiranjem nije za tankoćutne.

Ne treba podcijeniti svu raskoš oportunizma i nemorala u HDZ-u

Postojanje HDZ-homoseksualaca otvara i pitanje privatnih odnosa s njima. Ako netko koristi sve privilegije heteroseksualnosti, ako je pritom i izabrao biti dio jedne tako općeštetočinske, kriminalne i homofobne stranke, treba li uopće imati nekakve odnose s takvim ljudima? To definitivno nije retoričko pitanje, nego traži od svakoga vlastiti odgovor.

Gledano iz pozicije napretka LGBT prava u Hrvatskoj, od HDZ-homoseksualaca sve dok su u ormaru manje-više nema neke velike koristi. Baš suprotno, svojim sudjelovanjem u radu spomenute stranke i podrškom sistemu koji je ona izgradila, oni štete ne samo LGBT zajednici, nego i cijelom društvu, svakom građaninu i građanki RH. Oni skrivanjem ili strateškim prešućivanjem svoje homoseksualnosti obmanjuju i vlastite glasače, kojima nije stalo do LGBT prava i ljudi, ali obmana vlastitih birača (i ne samo njih) je standard HDZ-ova političkog djelovanja, koji podržavateljima stranke očito ne smeta jer i dalje vjerno glasaju za HDZ.

Da imam nepobitne dokaze o tome da je neki HDZ-ovac homoseksualac, male su šanse da bih to objavio. Prvenstveno zato što je autati nekoga protiv njihove volje public relations noćna mora za osobu koja se odlučila na taj potez, naročito u hrvatskom društvu koje i dalje štuje ormar kao svetinju

Zasad je u praksi neodgovoreno pitanje kakve bi sve koristi za LGBT prava i društveno prihvaćanje bilo da se neki istaknuti HDZ-ovac auta. Svakako bi bilo zanimljivo pratiti kako bi na takav potez reagirali stranački kolege i HDZ-ovi glasači, te bi li činjenica nečije homoseksualnosti bila u HDZ-u prihvaćena kao brojni lopovluci, korupcija, ratni zločini, razne vrste verbalnog i fizičkog nasilja i ostale gadosti koje u HDZ-u prolaze bez problema ako je počinitelj “naš” i ako “diše hrvatski”.

Ne treba nikad podcijeniti svu raskoš oportunizma i nemorala u HDZ-u; možda bi baš taj uobičajeni stranački mentalitet doveo do prihvaćanja, a ne odbacivanja autanih homoseksualaca u stranci. Događalo se u povijesti ove grozne stranke da iz posve pogrešnih razloga i nimalo časnih motiva povuku i poneki dobar potez, kao što je bila mirna reintegracija Podunavlja ili već spomenuti antidiskriminacijski zakon.

Fundamentalno gledajući, naravno da je bolje biti aut nego u ormaru, oko toga nema nikakve dvojbe, te bi dobrovoljno autanje nekog HDZ-homoseksualca označilo prijelomni trenutak u domaćem LGBT narativu. Bio bi to, između ostalog, znak napretka ideje LGBT ravnopravnosti u hrvatskom društvu, u kojem bi se čak i jedan HDZ-homoseksualac odlučio autati. Bio bi to možda i jedan od onih trenutaka u kojima čovjek shvati da je izgubio tako što je pobijedio.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.