Kad narod čine pojedinci kojima je uglavnom u cilju raditi što im padne na pamet, bez obraćanja pozornosti na svijet oko njih, logično je i da demokraciju vide na taj način. Demokraciju koja kod njih stvara dojam da je plošno viđenje svijeta, u kojem mogu neobraćati pozornost na ikoga oko sebe, doista i opravdano.

Vlada je prihvatila Istanbulsku konvenciju, prosvjednici su se javno okupili i pobunili protiv konvencije, upućene na prihvaćanje u Hrvatski sabor. Sabor će ratificirati konvenciju i vjerujem da ćemo nakon toga sjetno uzdahnuti, svjesni da je cirkus još samo večeras u našem gradu.

Ne sumnjam da će konvencija biti ratificirana. Da ne znaju da će biti ratificirana, Vlada je ne bi niti prihvatila. Postoji li ijedan zakonski prijedlog Vlade koji nije prihvaćen u Saboru? Ikad, u povijesti hrvatske demokracije? Sabor ne služi kao zakonodavno nego kao potvrđivačko tijelo. Koje služi stvaranju dojma o postojanju demokratskih procesa. Ionako je poanta demokracije u Hrvatskoj omogućiti većini da radi što god joj padne na pamet, ne obraćajući pozornost na bilo koga drugog.


Thompsonov hommage razdvajanju roda od spola

U skladu s takvom demokracijom ide i dijagnoza koju već dulje vrijeme ponavljam. Dijagnoza koja kaže da je hrvatsko društvo, društvo dojma. Društvo u kojem je bitniji dojam od suštine. Cijela halabuka koja se dignula oko Istanbulske konvencije, s vikend-revolucionarenjem u središtu Zagreba kao vrhuncem, pokazatelj je točnosti postavljene dijagnoze.

U ovom slučaju, stvaranja dojma da vikanje na Istanbulsku konvenciju proizlazi iz altruizma, brige o puno važnijim i većim, sudbonosnijim stvarima, onima koje tako gordo zvuče i podrazumijevaju zamjenicu "mi", a ne "ja". Premda je jedini razlog vikanja isključivo mentalna zakinutost zbog koje pojedinac nije u stanju shvatiti da nije jedino mjerilo prema kojem se mjeri sve što postoji na svijetu.

Kad se ta mentalna zakinutost manifestira u situacijama s kojima pojedinac nema nikakve veze, ona rezultira ovakvim pokretom otpora protiv Istanbulske konvencije.

Pokretom otpora koji svoju aktivnost vidi kao činjenje nečega za Hrvatsku, zaštitu djece i budućih generacija, obranu identiteta hrvatskog društva, sprečavanje financiranja lukavih udruga i njihovog parapolitičkog djelovanja, sve to poprilično nadrealno povezano s izdajom Hrvatske, pedofilijom, ratom i Vukovarom. Jer, ako se rod odvoji od spola, onda će valjda i Vukovar postati Вуковар, a to nikako ne želimo.

Kad nisi u stanju baviti se suštinom, ostaje ti samo dojam. Nesposobni šefovi će se baviti brojanjem klikova u nekoj aplikaciji, umjesto vrednovanjem produkta tih klikova. Policija će trenirati strogoću, pa će im biti bitnije ispunjavanje kvote za ispisivanje prometnih kazni nego stvarni doprinos sigurnosti prometa. Sudstvo će trenirati strogoću i biti najnefleksibilnije tamo gdje je to potpuno nebitno

Pokret otpora koji svoju nekoherentnost pokazuje i time da se prosvjeduje uz pjesmu "Jedna duša, a nas dvoje". Ako naslov te pjesme nije Thompsonov hommage transrodnosti i razdvajanju roda od spola, ne znam što je. Naravno, ironiju u svemu tome u svojoj ozbiljnosti i borbi za pravdu nisu u stanju uočiti. Da ne govorim o ironiji kad se institucija, čiji je nauk utemeljen na životu tipa koji je volio ekipu zabavljati hodanjem po vodi i pretvaranjem vode u vino, poziva na znanost pa navodnu rodnu ideologiju naziva neznanstvenom.

Srodna ideologija

Sve ovo su pokušaji stvaranja dojma o postojanju višeg cilja. Pokušaji su zato što su neuspješni. I sve završi tako što se pokaže da je u pozadini mentalna zakinutost zbog koje pojedinac misli da je jedino mjerilo stvari, čak i onih s kojima nema nikakve veze. Pa tako dođemo do argumentacije muškarca koji je muškarac i da je to što on nikad neće biti žena razlog odbacivanja konvencije. Ili to što je prihvaćanje konvencije rezultiralo time da se na Malti može odabrati da u dokumentima stoji "x" pod spolom, a da se u Njemačkoj uvodi treći rod u rodni list.

Upravo ovime se pokazuje da ovakvo fokusiranje na navodnu rodnu ideologiju ujedinjuje ljude koje također veže jedna jedina ideologija, nevezano o kojoj temi je riječ. Srodna ideologija.

Jedina ideologija koja sve ideologije može povezati u jednu. Nadideologija. Überidologie. Nešto kao übermensch, samo na kolektivnoj razini. Povezuje sve. One koji se bune protiv nametanja pederluka zato što misle da zbog toga oni i njihova djeca sad moraju postati pederi. S njima se lako povežu i oni koji misle da bi prema kršćanskim vrijednostima trebali živjeti i oni koji nisu kršćani.

Zbog toga je bilo bitno i na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije da se protivnici konvencije prikažu kao većina društva. Međutim, čak i da se sulude frizirane brojke uzmu kao službene, nije riječ o većini. Jedino gdje je bitna većina jesu birališta. Većina je svoje rekla i imamo Vladu kakvu imamo, točno po mjeri glasača

Ruku pod ruku idu s onima koji misle da ozakonjenjem istospolnih brakova njihov vlastiti, heteroseksualni, brak prestaje biti brak. Ususret im trče i oni koji iz nekog razloga misle da to što pobačaj nije ilegalan njih osobno prisiljava da idu okolo po bolnicama i redovito pobacuju. Svi oni zajedno idu tamo gdje ih čekaju oni koji misle da to što je netko transrodan, automatski znači da i oni, muškarci zarobljeni u tijelu muškarca, imaju obavezu postati žena, u vozačku si upisati iks i obraćati se sebi samima s "ono". Srodna ideologija jer je srodna svim ljudima koji pate od deluzije da su mjerilo ičega. Ili svega, u najtežim slučajevima.

Budući da je sve to bavljenje dojmom, a ne suštinom, onda je i dojam o vlastitoj važnosti najlakše ostvariti bavljenjem stvarima koje su u suštini nevažne. Na kraju krajeva, svatko se bavi točno onime čime je u stanju baviti se, bez greške.

Alibi-prosvjednici

A kad nisi u stanju baviti se suštinom, ostaje ti samo dojam. Nesposobni šefovi će se baviti brojanjem klikova u nekoj aplikaciji, umjesto vrednovanjem produkta tih klikova. Policija će trenirati strogoću, pa će im biti bitnije ispunjavanje kvote za ispisivanje prometnih kazni nego stvarni doprinos sigurnosti prometa. Sudstvo će trenirati strogoću i biti najnefleksibilnije tamo gdje je to potpuno nebitno.

Tamo gdje je bitno, pokazat će fleksibilnost izmišljajući sinkope ili šaljući bivše generale i bivše ministre da svoje milijunske grijehe okaju kartanjem s penzionerima i guljenjem krumpira. Stvarajući dojam da se zakoni ipak provode. Političari će principijelnost pokazivati točno tamo gdje je nebitna. Samo kako bi stvorili dojam da doista osobno odlučuju o svemu i prikrili dojam da im je potpuno svejedno što se oko njih događa, dok god su na vlasti.

Ionako je poanta demokracije u Hrvatskoj omogućiti većini da radi što god joj padne na pamet, ne obraćajući pozornost na bilo koga drugog

U skladu s takvim alibi-šefovima, alibi-policijom, alibi-sudstvom i alibi-političarima idu i alibi-prosvjednici. Alibi-prosvjednici ne dižu glas zbog uništavanja gospodarstva, korupcije, stanja u školstvu, gospodarskog kriminala, broja nezaposlenih, kriminala. Ne, oni dižu glas, a ponekad i šator, zbog izjave pomoćnika ministra, naziva nekog trga, haške presude, nečije odluke da pobaci ili prihvaćanja dokumenta za koji ionako misle da ništa neće promijeniti.

Na tome se gradi deluzija da je pojedinac mjerilo ičega osim samog sebe, što onda rezultira srodnom ideologijom. Koja na kraju vodi do iskrivljenog shvaćanja da demokracija doista i služi samo tome da se samog sebe pokuša prikazati, u svojim i tuđim očima, kao predstavnika većine. Tada sve učinjeno u ime većine i nauštrb svih ostalih ima svoje opravdanje.

Zbog toga je bilo bitno i na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije da se protivnici konvencije prikažu kao većina društva. Međutim, čak i da se sulude frizirane brojke uzmu kao službene, nije riječ o većini. Jedino gdje je bitna većina jesu birališta. Većina je svoje rekla i imamo Vladu kakvu imamo, točno po mjeri glasača. Pristavši na takvu Vladu, većina je pristala i na Istanbulsku konvenciju. Ili im je, ako ništa, potpuno svejedno.

Andrićeve višegradske poturice

Da nije tako, Banski dvori bi već vjerojatno bili sravnjeni sa zemljom, a Plenković spaljen na lomači. Zajedno sa statutom HDZ-a, da ne ispadne da se u Hrvatskoj samo slikovnice spaljuju.

Može se reći da je odluka Vlade o prihvaćanju konvencije mala pobjeda demokracije. Kad je Sabor ratificira, bit će to i malen civilizacijski korak naprijed. Pobjeda demokracije jer se pomalo shvaća da se država ne vodi s ulice i da to nije poanta demokracije. Malen civilizacijski korak naprijed jer se pomalo shvaća da borba protiv nasilja i diskriminacije, te dopuštanje nekome da bude ono što jest ne može biti nešto o čemu se uopće raspravlja je li prihvatljivo ili nije.

Na stranu što se ništa od toga neće dogoditi zbog prosvijećenosti i osobnih uvjerenja naroda i političara. Promjena, kao i uvijek na ovim prostorima, mora doći zbog vanjskog pritiska u bilo kojem obliku. I dobro je što taj pritisak postoji. U suprotnom nikakve promjene na ovim prostorima ne bi bilo.

U skladu s alibi-šefovima, alibi-policijom, alibi-sudstvom i alibi-političarima idu i alibi-prosvjednici. Alibi-prosvjednici ne dižu glas zbog uništavanja gospodarstva, korupcije, stanja u školstvu, gospodarskog kriminala, broja nezaposlenih, kriminala. Ne, oni dižu glas, a ponekad i šator, zbog izjave pomoćnika ministra, naziva nekog trga, haške presude, nečije odluke da pobaci ili prihvaćanja dokumenta za koji ionako tvrde da ništa neće promijeniti

Kako je sve u turskim bojama, podsjeti me ovo na Andrićeve višegradske poturice koje s nepovjerenjem gledaju na kaurske bečke službenike dok rovare po njihovoj kasabi. Rovare po njihovim tradicionalnim vrijednostima, kulturi i svim ostalim odrednicama društva. Pa im tako donose netradicionalne vrijednosti, kako što su numeriranje kuća u ulicama, javna rasvjetu i služba gradske čistoće. Kako bi rekao Andrić: "I to, na kraju, nije nikoga smetalo, jer ljudi se pomire sa čistoćom i kad nije ponikla iz njihovih navika i potreba; naravno pod uslovom da ne moraju oni lično da je održavaju".

Prihvaćanje Istanbulske konvencije jedan je mali korak prema navikavanju hrvatskog društva na težnju prema društvenoj jednakosti, zaštitu od nasilja i dopuštanje drugima da bez straha budu ono što jesu. Pomirit će se hrvatsko društvo s tim, premda te vrijednosti nisu ponikle iz njegovih navika i potreba.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam