Kritika i publika s velikim su zanimanjem iščekivale "Disobedience", film Sebastiána Lelija, čileansko-argentinskog redatelja koji je lani za "Fantastičnu ženu" dobio Oscara za najbolji strani film. Jasno, privlačna je bila i priča – zabranjena ljubav dviju žena u ortodoksnoj židovskoj zajednici u sjevernom Londonu. Iako je film zanimljivo izveden, krajnje loš završetak odaje da bi manje lirike, a više smislenog vođenja ipak polučilo bolji rezultat.

[PAŽNJA – SPOILERI]

Film prati Ronit Krushku (Rachel Weisz) koja se, nakon godina izbivanja, vraća u židovsku zajednicu na pogreb svog oca Rava Krushka, omiljenog rabina. Otac se odrekao Ronit nakon što ju je zatekao in flagranti s prijateljicom iz djetinjstva Esti (Rachel McAdams). Vrativši se u staru zajednicu, Ronit doznaje da je Esti sad udana za njihova prijatelja Dovida, omiljenog učenika njezina oca i njegova nasljednika. No, ubrzo se ponovno rasplamsa romansa između dviju žena, koja natjera uključeni ljubavni trokut na preispitivanje slobodne volje i osjećaja vjerske dužnosti, motiv koji u svojoj propovijedi na početku filma obrađuje sam Rav.

"Disobedience" mnogo veći naglasak stavlja na atmosferu negoli radnju ili dijalog – sam početak donosi niz sličica iz svakodnevice Ronit, koja radi kao fotografkinja u New Yorku, iz kojih se iščitava ispraznost njezine egzistencije koja stoji u raskoraku s njezinim kasnijim tvrdnjama da je u New Yorku sretna. Suptilno je nagoviještena i Ronitina tajna zbog koje je napustila vlastitu zajednicu – njezina iznenađenost brakom Dovida i Esti te usmjerenost na njezine reakcije na Esti jasno ukazuju na to što će biti središnji problem, ali se film vješto suzdržava od toga da cijeli zaplet servira na pladnju u samom uvodu.

Neobične stranputice i razduženi završetak

Prava se priroda odnosa između dviju žena otkriva tek posjetom kući Ronitina oca, gdje se strasno poljube. Otad započinje njihov ambivalentni odnos – ljubakanje na ulici kao kad su bile mlade, zahladnjenje nakon što bračni par uoči njihovu romansu i prijavljuje ju ravnateljici škole gdje Esti radi, i ponovan pad u ljubav zbog kojeg završavaju zajedno u hotelskoj sobi, gdje napokon konzumiraju svoj odnos.

Te su scene seksa otprilike točka gdje film počinje bludjeti u smjeru nejasnih rješenja. Iako su same glumice bile oduševljene njima i isticale kako su provokativne i tople, pomalo je čudno da bi dvije žene koje su toliko dugo čekale na zadovoljavajuć seksualni odnos bile intimne s nogu, odjevene i, najvažnije, pljujući jedna drugoj u usta.

I nakon toga film se kreće čudnim stranputicama, a sve kulminira (ili, naprotiv, uopće ne doživi kulminaciju) bolno razduženim završetkom, toliko loše osmišljenim da se doima kao da ima dva završetka, od kojih nijedan nije zadovoljavajuć. Prvo se čini da će Ronit naprosto otići, a Esti se pomiriti sa svojim životom odanosti vjeri i mužu. No, Esti shvaća da je trudna i nakon nejasne sekvence u kojoj odlazi u ljekarnu pa u hotelsku sobu, sve se preokreće i čini da će odabrati odlazak s Ronit.

U konačnici, Dovid se miri s činjenicom da Esti treba sloboda i prihvaća njihovu ljubav, međutim i Ronit i on ostaju kratkih rukava – Esti ne odlazi u New York, već ostaje s Dovidom dok ne smisli kamo želi ići.

Najkvalitetnijim se čini lik Rachel McAdams

Ono pripovijedanje u nagovještajima koje se pokazuje kvalitetnim na početku filma na kraju se pretvara u njegov problem – ne razaznaje se što nam to likovi pokušavaju prišapnuti jer ni oni sami ne znaju što odlučiti, što se jasno očituje i u glumi. Iako je Rachel Weisz ugodna kao mondena autsajderica u tradicionalnom društvu, njezino tumaranje filmom suznih očiju uistinu je ne čini primamljivim odabirom za buduću samohranu majku naviklu na žrtvu.

Sam Dovid iznimno je plošan lik koji fluktuira između tolerancije prema prijateljicama i želje da se dokaže kao patrijarhalni rabin, što za posljedicu ima da većinu filma zapravo samo pasivno-agresivno mumlja. Najkvalitetnije se ocrtanim čini lik Rachel McAdams koja ipak pokazuje nešto širi raspon emocija – od tuge, žudnje, pokoravanja do panike i zbunjenosti.

Sve u svemu, "Disobedience" je film koji je uspio svoje prednosti do kraja učiniti manama. Istančana atmosfera zbog nedostatka pravog smjera do kraja se pretvara u nejasno lutanje, zbog čega se film pretjerano razdužuje i završava na podosta nedefiniran način. Pretjeranog smisla nema ni zadnja sekvenca u kojoj je Ronit na očevu grobu gdje se napokon s njim izmiruje.

Pitanje je zašto – oprost nije dobila ni od njega, ni od zajednice, ne odlazi sa ženom koju voli i ne čini se da je i sama našla svrhu u vlastitom životu, zbog čega se ponovno čini da se njezin bijeg prikazuje kao uzaludni potez. Koliko god završetak trebao biti posveta slobodi i prihvaćanju, likovi su jednako porušeni i prazni pa ne izgleda da za njih postoji stvarna mogućnost sreće jer su previše uvjetovani svojim odgojem i malo čime motiviranim osjećajem dužnosti.

Sloboda nije puki izbor, ona podrazumijeva i mogućnost zadovoljstva, kao i predanost, a implicitna krivnja i nedostatak djelatne moći likova ne odaje dojam da će ta teško stečena vrednota biti iskorištena na kvalitetan način.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam