U prošlosti sam često znao govoriti da nikad neću ostarjeti. Nije riječ o iluziji da je moje tijelo otporno na godine, zbog čega bih bio u stanju izbjeći bore, sijedu kosu, slabljenje zglobova i umanjenu otpornost na mamurluke. Vlastiti izgled nikad nije bio uzrok mojoj taštini, nju sam čuvao za neke druge stvari. Ostarjeti, za mene je značilo izgubiti lakoću postojanja svojstvenu samo djeci i luđacima.

Starenje kao životna odluka, a ne protok vremena, o tome je riječ. Pretvaranje života u ustajalu kašu ozbiljnosti i odgovornosti, predvidljivosti i urednosti, fizičke i mentalne nepokretnosti. I starenje je neki oblik obaveze, a obaveze sam uspješno izbjegavao. Prvenstveno one nametnute. Klonio sam svega što bi mirisalo na ozbiljnost i odgovornost. Odgovornost sputava.

Brak? Zakonsko vezivanje uz drugu osobu koje ljudima služi samo kao opravdanje za fizičku i mentalnu nepokretnost. Imati djecu? Tako nešto nije primjereno mojem sebičnom karakteru. Djecu redovito discipliniraju strahom od nepostojećih bića. Odrasle se disciplinira prijetnjama brakom i djecom. Žena, djeca, obaveze. Odricanje, muka, gubitak. Gubitak vlastitog života kako bi život podario nekom drugom?

Ne, ni kućni ljubimac ne dolazi u obzir. Presebičan sam da bih život podredio tuđim fiziološkim potrebama. Previše odricanja. Samo starosti odricanje biva prihvatljivo.

"Ne možeš u životu imati sve, prilagodi se"

Kad sam dopustio vezivanje, ne zove se veza bez razloga tako, birao sam jedino one ljubavi koje su i prije početka bile osuđene na propast. Na daljinu, strane zemlje, pozamašna financijska sredstva, zahtjevna planiranja, dogovaranja i razumijevanje. Zauzvrat sam dobio gotovo neograničenu slobodu raspolaganja vlastitom svakodnevicom, odgađanje neminovnosti zajedničkog življenja i gubitka autonomije.

Ostvarenje sna – zadovoljiti potrebu za nekim, a istovremeno ne odreći se sebe. Izbjeći starenje. Ljubljana, Sarajevo, Berlin, Dresden, Amsterdam. Izazov, nepredvidljivost takvih veza, energija uložena u njih suprotni su tragici ljubavne monotonije do koje neminovno vode zajedničke obaveze, ozbiljnost i građanska urednost. Za ljubav i na kraj svijeta; jedino tako svakodnevica ostaje moja, ne postaje naša. Ako i postaje, tada je to dovoljno rijetko.

Možda uopće nije riječ o tome da biram veze koje će mi pružiti izazov, održati me vječno mladim svojom neizvjesnošću. Možda sam samo bio spreman prihvatiti makar i najmanju priliku za ljubav

Kretanje je najugodnije bez prtljage, a nema teže prtljage od one što se ne može ponijeti. Nekretnina opravdava svoj naziv. Višedesetljetno kreditno robijanje za ostvarenje, svačijeg samo ne mog, sna o životu u vlastitoj nekretnini uspješno sam izbjegao. Godinama obavljati neki posao koji me ne zanima, to nisam izbjegao. A tko jest? Ima li, međutim, preciznijeg simptoma starenja od prihvaćanja neminovnosti besciljnog i doživotnog lutanja bespućima korporativne zbiljnosti?

Neminovnost koju sam odbijao prihvatiti. Svih onih dana provedenih u osmosatnom pokušaju samodiscipliniranja, poštovanja autoriteta, nalaženja smisla u besmislu, uzbuđenja u letargiji. Moraš podnijeti malo žrtve, ne možeš u životu imati sve, prilagodi se. Kada dječački ideali ustuknu pred pragmatičnošću, mladost ustukne pred starošću.

Ipak je moguće živjeti od zraka, lakše se diše

Ako mogu drugi, vidi ih, ništa im ne nedostaje, možeš i ti. To je točno. Trinaest godina drugima sam dokazivao da mogu, sada dokazujem sebi da ne moram. Kako danas smiješno zvuče uvjeravanja davno ostarjelih da nije moguće živjeti od zraka. A kako je tek živjeti bez njega? Zrak nije moguće vidjeti, okusiti, pomirisati.

U svijetu staraca, sve što je neopipljivo kao da i ne postoji. Neopipljiva je i mogućnost življenja bez odricanja, radeći ono što želiš, kad želiš i kako želiš. Ipak je moguće živjeti od zraka, sada se lakše diše.

Čini se da doista nikad neću ostarjeti. Bilo bi oholo tvrditi da je riječ o svjesnoj, racionalnoj odluci, rezultatu dugotrajnog promišljanja. Možda se upravo zato i ponosim tom borbom; ne radi se o svjesnom izbjegavanju obaveza, ozbiljnosti, vezivanja, sigurnosti. Ukratko, starenja.

Djecu redovito discipliniraju strahom od nepostojećih bića. Odrasle se disciplinira prijetnjama brakom i djecom. Žena, djeca, obaveze. Odricanje, muka, gubitak

Premda nemam nikakve zasluge za to, lijepo je pomisliti da je otpor prema starenju nešto oduvijek i zauvijek prisutno, otpor koji je nemoguće slomiti koliko god se trudio, zadana karakterna crta koja se ne može pripisati naučenom ponašanju i vanjskom utjecaju.

Iz perspektive slijepe ulice, svaki put koji vodi iz nje djeluje dobro

Nešto doista moje, ono što jesam. Međutim, što ako je riječ o nečemu mnogo složenijem? Što ako je to, ono što jesam oduvijek, kako barem pamtim, posljedica upravo suzbijanja onoga što jesam? Što ako moja izbjegavanja odgovornosti, obaveza, stabilnosti, sve ono što se vezuje uz svijet odraslih, na koji adolescenti gledaju s prezirom, korijen imaju upravo u izgubljenoj, neproživljenoj adolescenciji?

Odrasti, iz perspektive adolescenta, isto je što i ostarjeti. Može li se pomisliti da je moja odluka kako nikad neću stupiti u brak samo posljedica toga da u adolescenciji nisam imao na temelju čega zamišljati, a zamišljati se može samo ono što postoji, život u vezi ili braku? Homoseksualnost je u tom svijetu samo slijepa ulica. Ne vodi nikamo, kamoli iz adolescencije u svijet odraslih.

Onaj svijet obaveza i ozbiljnosti kojem prethodi vrijeme prvih seksualnih iskustava i prvih ljubavi. Vrijeme koje je došlo sa zakašnjenjem; u mojem slučaju, tek s dvadeset i četiri godine. Treba li onda čuditi nepoznavanje sebe u tim godinama, nepostojanje vlastite definicije kvalitetne veze i održavanje ponekad i suludih ljubavnih odnosa? Iz perspektive slijepe ulice, svaki put koji vodi iz nje djeluje dobro.

Proživjeti adolescenciju u uvjerenju da je vlastita seksualnost glavna prepreka ulasku u vezu, jer takva veza bila bi istovremeno priznavanje vlastite nepoželjne seksualnosti, nakon toga čak i loša veza djeluje kao značajan korak naprijed.

Moja seksualnost, skrivana od sebe i drugih, već je bila dovoljna neposlušnost

Možda uopće nije riječ o tome da biram veze koje će mi pružiti izazov, održati me vječno mladim svojom neizvjesnošću. Možda sam samo bio spreman prihvatiti makar i najmanju priliku za ljubav. Nije iznenađenje da izlazak iz slijepe ulice ponekad rezultira napaljenim tinejdžerom u tijelu tridesetogodišnjaka, što svaki dan ili vikend pored sebe u krevetu ima nekog drugog muškarca. Kako drugačije, kad napaljeni tinejdžer nisi smio biti?

Možda je to ključ kojim se mogu objasniti sva ostala izbjegavanja odgovornosti i ozbiljnosti. Svi oni stanovi koje nisam kupio, krediti u koje nisam ušao, poslovi kojih sam se riješio. Velike životne odluke koje nepogrešivo ukazuju na opsjednutost izbjegavanjem starosti, željom za očuvanjem bezbrižnosti, lakoćom postojanja, življenjem bez planova i obaveza.

I starenje je neki oblik obaveze, a obaveze sam uspješno izbjegavao. Prvenstveno one nametnute. Klonio sam svega što bi mirisalo na ozbiljnost i odgovornost

Sav onaj otpor prema autoritetima, društvenim konvencijama, žrtvovanju i odricanju možda je samo rezultat toga što sam se žrtvovao i odricao kad za to nije bilo vrijeme. Sve one godine bivanja sumnjivo poslušnim adolescentom. Stara je to taktika skretanja pozornosti. Naglasi jedno, sakrij drugo. Odabrao sam odgovornost, ozbiljnost, urednost, poslušnost.

Moja seksualnost, skrivana od sebe i drugih, već je bila dovoljna neposlušnost. U takvom izokrenutom svijetu, gdje normalno i nenormalno zamjenjuju mjesta, adolescencija odjednom služi za skrivanje sebe, a ne – otkrivanje. Za otkrivanje će, ako do njega dođe, poslužiti zrelije godine. Otkrivanje kako ono što mislimo da jesmo oduvijek i zauvijek, možda nije ništa osim pokušaja da vječno ostanemo ono što nikad nismo imali prilike biti.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.