Ovogodišnja zagrebačka Povorka ponosa najavljena je za 1. lipnja. Organizacijski odbor Povorke ponosa (OOPP) je već okupljen i pretpostavljam da radi nešto u vezi s osmišljavanjem ovogodišnje teme i programa. Ovaj tekst pišem kako bih ih ohrabrio da nakon više godina osmisle Prajd koji ne bi bio doličan, dosadan i politički tup.

Naravno, riječ je o mojim subjektivnim kvalifikacijama, s kojima se većina možda neće složiti, a želim i posebno naglasiti kako time ne umanjujem rad koji je bio potreban da se i dolične Povorke ponosa organiziraju. No, kad će se nekih 10 ili 20 ljudi “ubiti” od posla sljedeća dva mjeseca, volio bih da taj angažman ulože u nešto radikalnije od onoga što se nudilo prethodnih godina.

Primjerice, 2020. smo imali Prajd koji je pozivao da se bračna jednakost unese u Ustav RH, što je valjda bio vrhunac jalovog legalističkog konzervativizma. Imali smo i dva Prajda koja su bili prigodničarski i obljetničarski (onaj neki punoljetni i onaj 20. po redu). Imali smo i Prajd iz 2022. koji se prvenstveno obraćao novim gradskim vlastima u Zagrebu.

Kao pozitivan izuzetak izdvajam prošlogodišnji Prajd, pod geslom “Zajedno za trans prava!”, što me motiviralo da dođem i šepam nekoliko kilometara od Mimare do Ribnjaka, budući da sam koji dan prije, penjući se na Akropolu, izvrnuo nogu. No, bio sam politički motiviran da izrazim solidarnost s trans ljudima, a kad sam politički motiviran onda bih, ako treba, i puzao od Mimare do Ribnjaka.

Zašto se Prajd ne bi održao, primjerice, u Dubravi?

Godinu prije toga sam iz svog stana na Trešnjevci krenuo na Povorku ponosa, prešao stotinjak metara pitajući se čime se ona uopće te godine bavi i kad se nisam mogao sjetiti, okrenuo sam se i vratio doma.

Zadnji Prajd koji mi se činio kao da ima oštre političke zube bio je onaj antifašistički iz 2015., dok mi nakon toga sve, manje-više, izgleda kao kamilica. Ne vidim kakvu to društvenu promjenu proizvodi ugodna šetnja od Mimare do Ribnjaka, to mi sad više izgleda kao gradski folklor i održavanje tradicije. Ako je to krajnji politički domet organizatora, u redu. Meni to izgleda nedovoljno.

Centar Zagreba je, uvjetno rečeno, oslobođen. Što je s, primjerice, Dubravom? Zašto Povorka ponosa ove godine ne bi otišla u Dubravu? Nadam se da ne moram detaljno objašnjavati kako Prajd treba doći u Dubravu baš zato što mnogi - i u LGBT zajednici i izvan nje - smatraju da mu tamo nije mjesto i da bi to bila provokacija. Zašto bi se naši životi i naša sloboda ograničavali tuđom percipiranom provokacijom?

Naime, ti dolični zagrebački Prajdovi kao da igraju na izbjegavanje konflikta, ali bez konflikta nema društvene promjene. Cilj kao da je da srednjostrujaškim strejt podržavateljima budemo simpatični. Ja želim Prajd za koji će mnogi, zauzimajući pozu dobrohotnog prijekora, poručivati “da vam to nije trebalo”. E baš to nam treba! Treba nam Prajd za koji će nam reći da nam nije trebao.

Prajd koji će izazvati trenutačni stupanj tolerancije, prihvaćanja i emancipacije i krenuti dalje od toga. Prajd o kojem ćemo raspravljati i zbog kojeg će npr. Goran Vojković na Indexu pisati da smo pretjerali, kao što se svojedobno izblamirao napadajući antifašistički Prajd.

Hrvatskoj LGBT zajednici treba rasprava o samoj sebi

Apeliram na OOPP da se vode time da ovogodišnji zagrebački Prajd bude u znaku onoga što im onaj prvi, heteropatrijarhalno kondicionirani, refleks kaže da ne bi trebali, jer će nam to pokvariti imidž.

Bilo bi poželjno i da radikalni Prajd prati i radikalni program. Neshvatljiva mi je indolencija niza proteklih OOPP-ova što neke zanimljive događaje iz programa nisu snimali i kasnije objavili na Youtubeu. Prije petnaestak godina to je bilo skoro pa pravilo, a danas je to još lakše tehnički realizirati, dovoljno je postaviti mobitel na stalak, nije čak potrebna ni kamera.

Zašto nema live streama s tribina? Još važnije, zašto nema tribina koje nisu išle dalje od predstavljanja nekakve brošure ili okruglih stolova koji nisu isprazno projektističko naklapanje s uobičajenom postavom? Zašto nema Prajd spota?

Hrvatskoj LGBT zajednici nasušno treba dijalog i rasprava o samoj sebi, kako bi razvila sposobnost kritičkog razmišljanja i samorefleksije, te pomaknula granice ostvarene slobode. Naime, postoji i više od ovoga što sad imamo, ali se i za to više treba izboriti. Imali smo previše defenzivnih Povorki ponosa, vrijeme je opet za ofenzivnu.

Kontroverznih i “kontroverznih” tema ima pregršt, a baš se njima treba baviti. Bio bih oduševljen da ove godine program Prajda uključuje i tribine o Mislavu Bagi, Damiru Habijanu, chemsexu, o tome je li veći homofob Milanović ili Plenković, o monogamiji, o LGBT influencerima itd.

Želim Prajd koji se primarno bavi LGBT zajednicom

Imamo u zajednici ljude koji o svemu tome imaju reći zanimljive i pametne stvari, zašto ih ne bismo čuli? Konkretan primjer: nedavno je Mirta Maslać objavila izvrstan tekst u kojem kritizira političku ograničenost LGBT aktivizma, hajdemo malo o tome raspravljati.

Što se tiče teme, po mom sudu bi trebali konačno imati svojevrsni “Autohomofobija Prajd”. Nekima će to izgledati paradoksalno, ali baš njima bi takav Prajd najviše mogao pomoći.

Dosta mi je Prajdova koji se, direktno ili indirektno, bave legislativom (za to postoji lobiranje), strejt političarima i Željkom Markić, želim Prajd koji se primarno bavi LGBT zajednicom. Želim da Prajd da pravo javnosti svim onim temama u LGBT zajednici za koje se misli da ne bi trebale biti javne. Želim Prajd koji će se zamjeriti i koji neće mariti što se zamjerio. Takav Prajd će se izboriti za više slobode za sve nas, uključujući i one koji će se od njega ograđivati.

Dužan sam na kraju i odgovoriti na pitanje: ako sve to želiš, zašto se ne priključiš OOPP-u i to ne realiziraš? Odgovor: ne da mi se. Ali mi se dalo napisati ovaj tekst i pokušati tako malo uzburkati vode.

Podrži Crol donacijom :)

qrcode 9c3b0d27 127a 4867 a764 f80c95d6f267

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.