Moja dugotrajna opsesija tinejdžerskim serijama rezultat je činjenice da sam od svojih šest teen godina tri proveo u ratu, a skoro sve u homofobnoj okolini u kojoj nisam imao prilike proživjeti taj period života slobodno istražujući i izražavajući svoju seksualnost.

Iako sam u tom razdoblju uspio skupiti neka seksualna iskustva, ona su većinom bila s djevojkama, što me u suštini nije zanimalo. Tinejdžerska zaljubljenost me posve zaobišla zato što nisam imao nikoga u koga bih se mogao zaljubiti, jer su me u tom smislu strejt dečki zanimali jednako kao i strejt cure. Nimalo.

Zbog svega toga sam trenutačno fasciniran talijanskom teen serijom “Prisma” u produkciji Amazon Prime Italy, koji je nedavno lansirao njenu drugu sezonu, jer “Prisma” obrađuje sve ono što u mladosti nisam mogao iskusiti.

“Prisma” prati dvojicu blizanaca srednjoškolske dobi, Andreu i Marca, te njihovu grupu prijatelja, koji žive u talijanskom gradu Latina, udaljenom šezdesetak kilometara od Rima.

Odluka da radnju pretežito smjesti u Latinu, grad od oko 120 tisuća stanovnika, prvi je veliki plus za autora serije Ludovica Bessegata, jer to “Prismi” odmah daje autentičnost i specifičnost, čemu pomaže i snimanje na lokaciji. Još važnije, Bessegato se tako fokusira na tinejdžerski život izvan talijanskih metropola poput Rima ili Milana u kojima je sigurno lakše biti LGBT tinejdžer nego u provinciji.

Uspješno izbjegavanje klišeja

Drugi veliki plus “Prisme” su dvojica glavnih likova, blizanci koji su, naravno, bliski, ali i posve različiti karakteri, a čiji je odnos obilježen time da ekstrovertni i snalažljivi Andrea funkcionira kao zaštitnik introvertnog i anksioznog Marca.

Andrea je uvijek tu da se zauzme za Marca, da ga smiri, da ga utješi, da mu bude rame za plakanje i povjerljivo uho za slušanje, što Marco itekako cijeni i zbog čega očito jako voli svog brata, ali takav odnos nije dvosmjeran.

Dok Andrea zna sve o Marcu, Marco o Andrei mnogo toga važnog ne zna, niti da se uspješno i prilično profitabilno bavi dilanjem trave, niti da je Andrea rodno fluidan i najvjerojatnije gej. Andrea pak koristi svoju zaštitničku poziciju moći u odnosu na Marca da zaustavi svaki pokušaj svog brata blizanca koji želi saznati više, jer naslućuje da tu ima mnogo više od onoga što mu je dopušteno znati, a kada taj način funkcionira, onda Andrea uvjerljivo i pomalo beskrupulozno laže Marcu.

“Prisma” već u takvoj postavci odnosa dva glavna lika izbjegava klišej po kome bi introvertni i anksiozni blizanac bio gej, a brat koji je ekstrovertni zaštitnik strejt.

Treći veliki plus je što “Prisma” s jednakom pažnjom i kompleksnošću izgrađuje niz drugih likova koji orbitiraju oko Andree i Marca, uključujući i njihove roditelje, kao i njihova ujaka koji je katolički svećenik. I tu Bessegato izbjegava klišeje, pa će gledatelji biti vjerojatno iznenađeni tko će se od tih troje likova odraslih pokazati kao LGBT friendly, a tko ne.

Tinejdžere ne glume nabildani 30-godišnjaci savršenog tena

Ipak, odrasli su sporedni likovi, a uz blizance su još u prvom planu Carola, srednjoškolska kolegica Andree i Marca u koju je potonji potajno zaljubljen, te njezina najbolja prijateljica Nina, 16-godišnja autana lezbijka puna aktivističkog žara, koja se zbog toga prijateljski zbližava s Andreom. Peti ključni tinejdžerski lik je Daniele, ispočetka Carolin dečko, koji se sa strane dopisuje s nepoznatom djevojkom preko Instagrama u koju se tako i zaljubio.

Nije veliki spoiler, jer to saznajemo već u prvoj epizodi, ako vam otkrijem da je ta djevojka zapravo Andrea, kojeg Daniele inače prvenstveno poznaje kao efikasnog dobavljača marihuane.

Pored njih “Prisma” bez problema uspijeva isprofilirati još desetak sporednih tinejdžerskih i likova u ranim dvadesetima, tako da gledatelj vrlo brzo uspijeva povezati tu mrežu kompleksnih i često dramatičnih odnosa tipičnih za pubertet.

Četvrti veliki plus “Prisme” je glumačka ekipa, u kojoj nema slabe uloge. To se naročito odnosi na debitanta Mattiu Carrana koji glumi blizance s takvom preciznošću da ih u svakom trenutku možemo razlikovati, stvarajući dva instantno prepoznatljiva lika. Odličan je i Lorenzo Zurzolo u ulozi delikventnog, karizmatičnog i muzički talentiranog Danielea, razotkrivajući polako slojeve njegove ličnosti i ranjivost ispod fasade mačizma.

Također, za razliku od većine američkih teen serija, u “Prismi” tinejdžere ne glume nabildani 30-godišnjaci savršenog tena, već glumci bliži tinejdžerskoj dobi od kojih neki imaju i akne. Nitko tu nije plastičan.

Sasvim autentičan prikaz likova

Peti veliki plus “Prisme” sigurna je i maštovita režija za koju je također zaslužan Ludovico Bessegato. Epizode su pune nezaboravnih prizora, delikatnih intimnih scena punih krupnih planova u kojima sve ovisi o glumcima, ali i dinamičnih scena akcije i tinejdžerskog partijanja u kojima se kamera ne zaustavlja, a opet nam daje jasnu preglednost prostora i pozicije pojedinih likova u njemu.

O kvaliteti Bessegatove režije svjedoči i to što je “Prisma” prikazana na filmskom festivalu u Locarnu, što baš i nije česta pojava kad su u pitanju serije.

Šesti veliki plus “Prisme” je to što serija ima očitu političku agendu, koja se manifestira na nekoliko načina. Bessegato prvenstveno želi biti autentičan, što znači da se njegovi teen likovi ponašaju u skladu sa svojim godinama. Znaju biti nepromišljeni, lažu, napaljeni su, piju alkohol i konzumiraju droge itd. Nema tu ušminkavanja niti kastriranja mladenačke seksualnosti.

Nadalje, Bessegato ciljano istražuje i afirmira LGBT i queer tematiku, a osvrće se i na naslijeđe fašizma, kao i na to kako različite klasne pozicije utječu na odnose među likovima. “Prisma” nije jedna od onih serija u kojoj nitko nikad nema problema s novcem.

Ima tu još dosta pluseva (npr. soundtrack), a i par minusa (na kraju prve sezone se razvodni dramaturški fokus i neke linije priče se previše nategnu), ali kad se sve zbroji, “Prisma” pripada vrhu europske televizijske produkcije, uz bok fantastičnim teen serijama poput norveške “Skam”, katalonske “Merli”, švedske “Young Royals”, britanske “Derry Girls” itd.

A što je s Hrvatskom?

Što me dovodi do logičnog pitanja - a što je s Hrvatskom? Pogledajmo je na trenutak kroz prizmu “Prisme”: hrvatska država postoji već više od tri desetljeća i u to vrijeme nije uspjela proizvesti nijednu teen seriju koja bi ostavila značajniji trag u kulturi, društvu i životima mladih Hrvata i Hrvatica.

Koliko me sjećanje služi, bila su dva pokušaja (“Nedjeljom ujutro, subotom navečer” i “Nemoj nikome reći”), koji su već pali na tome što su htjeli biti humoristični.

Imamo, dakle, tu Akademiju dramskih umjetnosti, javnu televiziju HRT te privatne televizije s nacionalnom koncesijom Novu TV i RTL, imamo i taj famozni Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), imamo cijelu hrvatsku kulturnu i umjetničku scenu, tu - kako se danas voli reći - kulturnu industriju koja u više od 30 godina nije u stanju proizvesti jednu jedinu kvalitetnu teen seriju koja bi autentično reflektirala živote mladih u Hrvatskoj, te bila društveno relevantna.

Čovjek, a taj čovjek sam ja, bi ipak malo više očekivao od ostvarenja tisućljetnog sna. Možda da se pokuša sa serijom koja bi se bavila tinejdžerskim godinama Franje Tuđmana, ako već drugačije ne ide.

Bespuća adolescentske zbiljnosti FTW?