Izvrsni treći roman sjevernoirske spisateljice Anne Burns "Milkman" koji je nedavno dobio Orwellovu nagradu, a prošle je godine ovjenčan Bookerovom nagradom, nevjerojatno vjerno iscrtava paranoju ratnog stanja i sistemske mizoginije izbjegavajući pritom svaku referencu na točno određeni lokus.

Već u prvom romanu "No Bones" iz 2001. Burns se pozabavila tematikom sjevernoirskog sukoba, "Nevoljama" koje su krajem 20. stoljeća potresale irski otok. Nakon "Little Constructions", crnohumornog prikaza žene iz mafijaške obitelji u potrazi za osvetom, Burns se ponovno vraća tematici iz debitantskog romana, no ovog puta djelo "Milkman" osvaja Bookera, nagradu notornu po činjenici da iznad svih žanrova preferira historiografsku metafikciju.

Drugim riječima, napunjen kolonijalnom krivnjom (a opet nezasitan narativa o moćnom Britanskom Carstvu), žiri najčešće nagrađuje romane koji sa suvremenom sviješću o feminističkoj, queer i/ili postkolonijalnoj misli preispisuju povijest. "Milkman" je također roman koji govori o (ne toliko davnoj) prošlosti, no nipošto se ne radi o tipičnom pobjedniku Bookera.

Jeziva sistemska mizoginija

Na prvom je mjestu krajnje netipično što roman ni u kojem trenutku izravno ne odaje mjesto radnje. Jasno, poznavajući činjenicu da je spisateljica iz Sjeverne Irske, i s obzirom na to da radnja prati oružani sukob iz 1970-ih, jasno je zaključiti da je riječ o sukobima sjevernoirskih protestanata i irskih katolika. No, Burns izbjegava bilo kakvo identificiranje strana – ona piše o "renouncers-of-the state" i "defenders-of-the-state", o "our names" i "their names", "our community" i "their community", o "that country over the water", o "that side of the road", ni u jednom trenutku ne rekavši koja je to naša, a koja njihova vjera, strana, zemlja.

Umjesto toga, Burns inzistira na oslikavanju klaustrofobične, tjeskobne, paranoične atmosfere ratnog stanja u kojem svatko za naizgled banalne stvari kao što je gledanje pogrešnog televizijskog programa ili čuvanje automobilskog dijela čiji je proizvođač neprijateljska država može u tren oka postati veleizdajnik. Taj je postupak iznimno učinkovit jer se opis može transponirati na bilo koji prostor i vrijeme; prevladavajuće nasilje i mrziteljska atmosfera ne ovise mnogo o specifičnom kontekstu.

Istodobno, s nevjerojatnom vještinom Burns opisuje i paranoju na individualnoj razini – onu glavne junakinje čije se ime, kao, uostalom, nijednog drugog lika u romanu, ne spominje. Osamnaestogodišnju junakinju počinje slijediti misteriozni pripadnik paravojnih postrojbi Milkman (nije pravi mljekar) koji ju konstantno vreba, iznenada se pojavljuje, poznaje sve njezine dnevne rutine i započinje s implicitnim prijetnjama.

Burnsine meandrirajuće rečenice koje ne poznaju koncept redundancije odišu snažnom ironijom o žudnji za utapanjem u društvu koje ubija svaki impuls za kreativnim mislima

Burns slika jezivu sistemsku mizoginiju u kojoj se junakinja nikome ne može obratiti za zlostavljanje koje trpi jer vrijedi norma da bez dodira seksualno nasilje ne postoji. Paralelno slika i malograđanske zle jezike koji konstruiraju čitavu izmišljenu priču o aferi junakinje i Milkmana – od sitne glasine do priče koja je dobila vlastiti život bez obzira na to što nema veze s realnošću.

Jedan od stilski najuspjelijih suvremenih romana

Pritisnuta epopejom koju je stvorila zajednica, kao i Milkmanovom suzdržanom odlučnosti, glavna junakinja bez ikakve djelatnosti, povučena u sebe, otuđena i od onih kojima bi se mogla povjeriti, naprosto ušetava u priču koju je za nju pripremio netko drugi.

Jedine osobe koje bi mogle razumjeti junakinju jesu lokalne "issue women" – grupa protofeministica nastala kao ogranak šire feminističke mreže. No, junakinja se odbija identificirati s njima, ne želeći da je se smatra seoskom ludom poput njih, čiji ciljevi, i gledanje iznad trenutačnih političkih problema, nikom nisu shvatljivi. Taj je aspekt također veliki trijumf romana, jer prikazuje snagu internaliziranog patrijarhata – junakinja nije nikakva osnažena heroina koja predvodi pobune, naprotiv, ona je skeptična prema stigmi koju feminizam donosi i radije bira nemoć negoli ispadanje iz društva.

Izuzev samih sadržajnih elemenata, "Milkman" je jedan od stilski najuspjelijih suvremenih romana. Burnsine meandrirajuće rečenice koje ne poznaju koncept redundancije odišu snažnom ironijom o žudnji za utapanjem u društvu koje ubija svaki impuls za kreativnim mislima. No, unatoč visokom stilu i repeticiji, roman uspijeva biti iznimno smiješan – od spomenute odluke da likovi nemaju imena pa su neka od važnijih lica "maybe-boyfriend", "wee sisters" i "third-brother-in-law", preko izrugivanja lingvističkom habitusu prosječnog sjevernoirskog građanina, do opisa pripite treće sestre koja zajedno s prijateljicama uporno posrće preko živice u vlastitom dvorištu.

Burns inzistira na oslikavanju klaustrofobične, tjeskobne, paranoične atmosfere ratnog stanja u kojem svatko za naizgled banalne stvari kao što je gledanje pogrešnog televizijskog programa ili čuvanje automobilskog dijela čiji je proizvođač neprijateljska država može u tren oka postati veleizdajnik

Sve u svemu, riječ je o fantastičnom, maestralno napisanom romanu koji na začudan način uspijeva ispreplesti krajnje osobno i potpuno univerzalno. Progoniteljsko iskustvo glavne junakinje istodobno je krajnje intimno oslikano, ali, upareno s toksičnom ratnom atmosferom, vrijedi i kao portret svake situacije u kojoj se generacija za generacijom inficira netrpeljivošću za potpuno arbitrarne i, u konačnici, tuđe ciljeve.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam