U prohladnu svibanjsku večer sijeda, krhka redovnica nekamo žuri prolazeći pokraj zagrebačke Gradske vijećnice, a kad ugleda razdragane svatove, zaustavlja se pokraj mladenke. "Blagoslovljena bila i puno sreće u životu ti želim", govori joj ozarena lica i nježno joj spušta ruku na podlakticu. Onda pita gdje joj je dragi. "Pa... nije dragi nego je draga", odgovara mladenka.

Redovnica ostaje ponešto zatečena. Čitala je ona o tome, ali nije vjerovala da će za života doista svjedočiti sklapanju braka dviju žena. Daleko je to od nje, nije njezin svijet, a nije ni kako je Bog naumio. Ustuknula je, ali joj ruka i dalje drži podlakticu sretne mladenke. "Mene su na vjeronauku učili da Bog voli sve ljude", nastavlja mladenka Ivana koja nije mogla ni slutiti kako će njezino vjenčanje dijelom pretvoriti i u svojevrstan aktivistički čin. Nikad je to nije zanimalo, reći će mi poslije, ali priznat će i kako je s vremenom to postalo "neminovno", pogotovo otkad se autala na poslu i... uostalom, gdje god je stigla.

"Bog samo želi da budemo sretni", redovnica će.
"Mi i jesmo sretne. Volimo se."
"A djeca? Mislite li imati djecu?"
"Da, umjetnom oplodnjom."
Šutnja, popuštanje stiska ruke.
"Blagoslovljena bila", ponavlja redovnica uvodni pozdrav i užurbanim korakom nestaje prema crkvi Sv. Marka.

casna

Kad sam posljednji put bila u Gradskoj vijećnici na prijateljičinom vjenčanju, bilo je to vrijeme koje danas nekako pamtim kao sivo, hladno, oporo i neizvjesno (ne, ne samo zato što je bio prosinac). "Otac domovine" Franjo Tuđman broji svoje zadnje dane, u zagrebačke se klubove nerado izlazi zbog učestalih racija, nitko točno ne zna što slijedi. Da ste u to vrijeme bilo koga pitali misli li da će se na istom tom mjestu sklapati gej brakovi, rekao bi vam da ste poludjeli i proglasio vas antidržavnim nismosezaTOborili elementom.

Meni, danas, ovo nije samo još jedno vjenčanje. Teško mi je ne sjetiti se što je sve prethodilo ovom, i brojnim drugim sklapanjima životnih partnerstava

Šesnaest burnih poratnih godina kasnije na jednoj običnoj i neobaveznoj kavi dobivam svoju prvu pozivnicu za gej vjenčanje. Priznajem, nisam luda za vjenčanjima i svime što uz njih ide, ali, kao u nekakvom američkom rom comu, raznježim se i orose mi i oči, ali se sakrijem jer volim o sebi misliti da nisam baš netko tko će se raspekmeziti zbog tamo nekog lezbijskog vjenčanja. "Naravno, doći ću, rado ću doći", kažem joj i znam da će to za moju malu osobnu povijest biti jedan od onih događaja koje pamtimo cijeli život.

Odmah nakon razmjene prstenja i poljupca ograde padaju poput pločica domina i novopečene mladenke rasplaču se od sreće, a pola dvorane skupa s njima

Ivana i Andrea zajedno su godinu i pol dana i kako kažu, "to je to", odlučile su stati pred matičara, sad kad to napokon mogu.

Došao je i taj dan, uzvanici su se okupili pred Gradskom vijećnicom u kojoj će te mlade žene reći sudbonosno "da", a one su se već povukle nekamo unutra tremirati i čekati svoj red. Ugledam ih, već stoje pred vratima u vjenčanicama koje im je skrojila Andreina mama. Ivanini roditelji nisu došli, samo brat, koji joj je pružio svu podršku i bio uz nju. Ne mogu prihvatiti činjenicu da im kćer stupa u brak s drugom ženom i ne žele imati ništa s tim.

Na kraju dana, ja sam vidjela samo dvije žene koje se vole, koje su obitelj i koje su napokon dočekale da kao takve budu prepoznate, i zakonski, i na sve druge načine. I više im nikad nitko to neće moći oduzeti

Ali Ivana je odlučila živjeti svoj život punim plućima bez obzira na to, ne skrivati se i biti ono što jest. Gledam je kako stoji s Andreom, svaka ima svoj buketić, ne mogu se prestati smiješiti i doslovno pocupkuju od uzbuđenja. Da ja imam takve potpetice, ne bih se usudila ni ubrzati korak, a kamoli poskočiti.

ivana andrea005

Vrata se otvaraju i pedesetak uzvanika nestrpljivo nahrupi u svečano urešenu dvoranu. Na koncu, svima nam je ovo prvo gej vjenčanje. Sjedam u jedan od posljednjih redova stolaca i ceremonija počinje. Ženski gudački duo tiho svira u kutu.

Hvala Bogu da nije Candle in the wind o čemu se svojedobno pisalo kao o glazbenoj pozadini za sklapanje životnih partnerstava. Ne znam ni sama što sam mislila da se događa u takvim trenucima i zašto me iznenadilo to što se matičarka smiješi i ne pada joj na pamet da se prizove na savjest ili obred vjenčanja vodi imalo drugačije od ostalih.

ivana andrea001

U trenutku kad Ivanu i Andreu pita pristaju li sklopiti životno partnerstvo, Ivana još pokušava biti frajerica i okreće se prema nama i uz pobjedonosni Yesss nasmije sve uzvanike, no odmah nakon razmjene prstenja i poljupca ograde padaju poput pločica domina i novopečene mladenke rasplaču se od sreće, a pola dvorane skupa s njima.

Ivanini roditelji nisu došli, samo brat, koji joj je pružio svu podršku i bio uz nju. Ne mogu prihvatiti činjenicu da im kćer stupa u brak s drugom ženom i ne žele imati ništa s tim. Ali Ivana je odlučila živjeti svoj život punim plućima bez obzira na to, ne skrivati se i biti ono što jest

Kasnije će mi ispričati kako, prema njihovom iskustvu, strejteri, pa i bivši homofobi, pokazuju više poštovanja prema cijeloj LGBT zajednici, budući da su prisustvovali vjenčanju i nije im to više zagonetno i nepoznato područje. Uvidjeli su da je životno partnerstvo jednako vrijedno kao i njihov brak.

"U jednu ruku, gledaju nas ravnopravno sebi, a mislim da je tome pridonijelo i ono što sam rekla jednom kolegi na poslu: 'Brate, zašto bi ti bio jedini kojeg žena dovodi do ludila?'", šali se Ivana. Kaže kako im to nije najvažnije na svijetu, ali osjeća napredak od strane notornih homofoba/neznalica do ljudi koji prihvaćaju LGBT zajednicu sa stavom "živi i pusti živjeti".

ivana andrea003

Obred i čestitanja su završili, izlazimo iz vijećnice. "Naši" svatovi pomiješaju se s drugima i u tim trenucima izlaze tek vjenčani mladić i djevojka, a za njima još jedan, također tek vjenčani, gej par. Nadrealno, pomislim, tko bi rekao da se to sve tako normalno odvija, ali se odmah u mislima zveknem po prstima i kažem si, daj sad, barem večeras, pusti politiku!

Gledam je kako stoji s Andreom, svaka ima svoj buketić, ne mogu se prestati smiješiti i doslovno pocupkuju od uzbuđenja. Da ja imam takve potpetice, ne bih se usudila ni ubrzati korak, a kamoli poskočiti

Ali meni, danas, ovo nije samo još jedno vjenčanje. Teško mi je ne sjetiti se što je sve prethodilo ovom, i brojnim drugim sklapanjima životnih partnerstava. Godine i mjeseci borbe, uvjeravanja, razuvjeravanja, kampanja, Prajdova, natezanja i svega što uz to ide. Na koncu, moram se zapitati zašto bi itko pri zdravoj pameti išao braniti ljudima da sklapaju brakove i ozakone svoje veze ako to žele? Iz kojih bi mogućih motiva netko nekoga svjesno i namjerno gurao u stražnji dio autobusa i poručivao kako je manje vrijedan? Znam da sam naivna, ali to mi nikad neće biti jasno. Na koncu, nisam primijetila je li itko, uključujući i prolaznike, na bilo kakav način pokazivao negodovanje zbog činjenice da su tu večer iz Gradske vijećnice izišla dva gej para.

ivana andrea007

Krećemo dalje prema restoranu u kojem će se proslava, naravno, nastaviti do jutra.

"Nisam nikad mislila da ću biti u braku, nisam baš taj tip...ali sama činjenica da sad mogu sklopiti tu zajednicu je i u meni osvijestila tu moju skrivenu želju", rekla je Andrea. Dodaje kako je lijepo je kad imaš osjećaj potpunog pripadanja drugoj osobi i da je "to to" i sasvim ti je prirodna pomisao da ćeš se za 20 godina buditi pokraj iste osobe svako jutro. "A i divno je kada dolaziš doma nakon posla i na vratima stana pišu oba naša imena".

Ne znam ni sama što sam mislila da se događa u takvim trenucima i zašto me iznenadilo to što se matičarka smiješi i ne pada joj na pamet da se prizove na savjest ili obred vjenčanja vodi imalo drugačije od ostalih

Ivana i Andrea unajmile su drevnu opremu poznatiju kao Polaroid (zgodno!). Fotkaju se sa svim gošćama i gostima za uspomenu. Onda tu fotkicu svatko od nas treba uglaviti u posebno pripremljen album, knjigu gostiju, te uz nju napisati svoje želje i pozdrave.

ivana andrea006

Sitan je sat kada dolazi red na mene. Listam, čitam, svi im žele puno ljubavi, strpljenja, kompromisa, ima tu i šaljivih doskočica o braku, poezije,... I sad bih ja trebala, bez ikakve pomoći, smisliti nešto za vječnost (znam da nije riječ o vremenskoj kapsuli koju će netko otvoriti za 100 godina, ali ne znam kako drugačije opisati pritisak koji sam osjećala).

Nakon kraćeg razmišljanja odustajem od mudrosti i dijeljenja savjeta te napišem jedino što mi pada na pamet: "Za to smo se borili".

Jer i jesmo. Na kraju dana, ja sam vidjela samo dvije žene koje se vole, koje su obitelj i koje su napokon dočekale da kao takve budu prepoznate, i zakonski, i na sve druge načine. I više im nikad nitko to neće moći oduzeti.

Ivana i Andrea, još jednom, od srca, sretno!

ivana andrea004

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.