Nakon ovogodišnjeg Eurosonga, komentator Gordan Duhaček pokušava dokučiti zbog čega je ta manifestacija toliko popularna u gej zajednici, te iznijeti vlastitu kritiku pederskog obožavanja Eurosonga, što smatra retrogradnom pojavom i još jednim primjerom kapitalističkog kooptiranja ideje LGBT ravnopravnosti s konačnim ciljem njezine potpune depolitizacije.

Imao sam veliku sreću da me u prvih četvrt stoljeća života, sve dok nisam preselio u Zagreb, u velikoj mjeri zaobišla činjenica pederskog obožavanja Eurosonga. Oduvijek mi je to glazbeno natjecanje bilo dosadno i nezanimljivo, pa sam prethodno u Zagrebu, i u Sarajevu i u Beču, nehotice uspio izbjeći osvještavanje nepobitne raširenosti pederskog obožavanja Eurosonga, ponajviše zato jer su mi razni drugi aspekti gej kulture bili beskrajno fascinantniji.

Zašto bi nešto tako frivolno bilo toliko važno?

Sve do dolaska u Zagreb prema Eurosongu sam bio suštinski ravnodušan, ponekad i odgledavši neko od natjecanja ako te subote nisam imao pametnijeg posla, no tek kad im je postalo posve jasno koliko je u gej zajednici Eurosong big deal, počela se razvijati moja potpuna odbojnost. Počeo sam se pitati - zašto bi nešto tako frivolno bilo toliko važno, zašto je toliko pedera bilo u stanju satima pričati o Eurosongu i njegovoj povijesti, demonstrirajući golemu količinu znanja o svemu tome, a nije u stanju ni desetinu takvog angažmana pokazati kad je riječ o, primjerice, Stonewallu i LGBT ravnopravnosti?

Bila je to godina Severine i "Moje štikle", pjesme koja je doslovno izazivala trans među zagrebačkim pederima, te se znala u tadašnjem jedinom gej klubu, Globalu, - službeno nazvanom tek "mjesto tolerancije", a kolokvijalno zvanom Rupa - vrtila najmanje tri puta tijekom jedne večeri. Usput, ništa manju ekstazu nije izazivala ni "Marija Magdalena" Doris Dragović.

Oko Eurosonga su, dodatno, postojali i razni rituali, insistiralo se na skupnom gledanju, pa sam se isprva u to uklopio, naoružavajući se obilnim količinama ironijskog odmaka. Kasnije sam shvatio da je to jedan od dva standardna pristupa Eurosongu među pederima (drugi je bio fanatično obožavanje), koji nimalo ne ekskulpira one koji ga izaberu, jer fejkana pozicija nadmoći ne poništava pristanak na sudjelovanje u kolektivnom obožavanju Eurosonga, nego je tek naoko elegantniji način uklapanja u traženo i popuštanja pritisku okoline. To što je ta okolina "naša" ne mijenja puno na suštini. Možda je ipak u svemu tome najgore ono neizbježno iščuđavanje kad se čovjek izjasni nezainteresiranim za Eurosong među pederima, kao da je to obaveza koja se mora ispoštovati.

Svetinja u gej zajednici

I u estetskom i u političkom smislu smatram da su Eurosong i njegov pijedestalski status među pederima problematična i štetna pojava. Godišnje natjecanje za najbolju pjesmu Eurovizije poprilična je svetinja u gej zajednici, ekvivalent Dinama u hrvatskom nacionalističkom imaginariju, što znači da u tom pravcu vrijedi ispaliti polemički metak, a kako se dosad u Hrvatskoj, čini mi se, toga još nitko nije prihvatio, naciljat ću ja, najbolje što mogu.

Pederska identifikacija s Eurosongom kombinacija je dvaju problematičnih fenomena: predstonvolški definiranog campa i konzumerističko-kapitalističke koncepcije gej identiteta. Camp je senzibilitet koji se u književnosti prvi put opisuje u romanu Christophera Isherwooda "The World in the Evening" iz 1954., no svoju je široku recepciju i afirmaciju doživio zahvaljujući eseju Susan Sontag "Notes on Camp" iz 1964. godine.

Godišnje natjecanje za najbolju pjesmu Eurovizije poprilična je svetinja u gej zajednici, ekvivalent Dinama u hrvatskom nacionalističkom imaginariju, što znači da u tom pravcu vrijedi ispaliti polemički metak

Camp je opisivan kao "laž koja govori istinu", to je namjerno, često humoristično, pretjerivanje sve do groteske, kojim se reagira na nametnutu "normalnost". U estetskom smislu camp je neupitno zanimljiva pojava, no politički on je izraz suštinske nemoći, nastao kao reakcija na neslobodu gej ljudi u eri kriminalizirane homoseksualnosti, usiljeni podsmijeh i ubod, u osnovi tupim žalcem, umjesto odlučnog suprotstavljanja.

Marko Grubnić je camp i/ili kič. I ne, to nije kompliment.

Blizak je kiču i parodiji, i tu se uspostavlja veza campa s Eurosongom, koji se bez problema može gledati kao camp spektakl, svojevrsna parodija kvalitetne pop-glazbe uz samoizabranu ispraznost. Homoseksualni camp prije i poslije Stonewalla jednostavno nisu ista stvar jer se promijenio širi kontekst u kojem se campira, pa je ono što je nekad bila jedna od rijetkih mogućnosti subverzije heteronorme danas je u mnogočemu retrogradna pojava, svođenje gej ljudi na poziciju jeftine, kreveljeće kič-zabave za hetero mase, čije se homofobne predrasude tako potvrđuju.

Iz novije hrvatske povijesti najbolji primjer toga su plejada stilista iz perioda Sanaderove vladavine kreditima simuliranog napretka, kao i fiktivni stilisti koje su - sa punim arsenalom homofobne stereotipizacije - glumili Zlatan Zuhrić i Hrvoje Kečkeš u tada popularnom serijalu skečeva. Najkraće rečeno, Marko Grubnić je camp i/ili kič. I ne, to nije kompliment.

Ta se jeftina kičasta melodrama mogla primijetiti i u vezi s ovogodišnjim nastupom hrvatske predstavnice na Eurosongu, Nine Kraljić. Sve je bilo ispunjeno povišenim emocijama, raspravljalo se o kostimu u kojem dotična pjevačica nastupa itd. Detaljno se izvještavalo o javnim svađama estradno-modnih pojava Jaquesa Houdeka (svojedobno nominiranog za homofoba desetljeća), Juraja Zigmana, Vedrana Strukara i sličnih, a sve zajedno je u svojoj nevjerojatnoj banalnosti izazivalo migrenu. Opisati to kao camp zapravo bi bilo dobrohotno.

Ono što je nekad bila jedna od rijetkih mogućnosti subverzije heteronorme danas je u mnogočemu retrogradna pojava, svođenje gej ljudi na poziciju jeftine, kreveljeće kič-zabave za hetero mase, čije se homofobne predrasude tako potvrđuju

Rekao bih i da se može primijetiti određena korelacija između pederskog obožavanja Eurosonga i stupnja emancipacije od heteronorme. Ekipa koja se inače drži refrena da je seksualna orijentacija "privatna stvar", koja pažljivo bira zamjenice kad govori o svom ljubavnom životu, koja se grozi aktivizma, feminiziranosti i onih kojima "na čelu piše da su pederi", neizraženo i potlačeno iz vlastitog života usmjerava u šuplju, jednokratnu esktravaganciju Eurosonga.

Je li kavez ormara ljepši ako u njemu nešto svjetluca?

Čini se, dakle, da je kod određenog dijela u najboljem slučaju parcijalno aut, a nedovoljno politički osviještenih pedera Eurosong jedan od načina sublimacije vlastite homoseksualnosti koja je i dalje zarobljena u ormaru i/ili autohomofobiji; to je svođenje vlastite gej egzistencije na nivo šljokice. Kavez ormara je valjda ljepši ako u njemu stalno nešto svjetluca?

Jedino spomena vrijedno oglašavanje pokojnog njemačkog ministra vanjskih poslova i dugogodišnjeg predsjednika liberalnog FDP-a Guida Westerwellea o LGBT pravima bilo je 2012. godine, potaknuto homofobnim ispadima oko Eurosonga u državama istočne Europe.

Kad je riječ o kapitalističko-konzumerističkoj definiciji gej identiteta i Eurosonga kao izraza toga, indikativan je, među mnogima, primjer prošlogodišnjeg pobjednika Månsa Zelmerlöwa. Dotični je prije izbora za švedskog predstavnika na Eurosongu gejeve nazvao devijantnima, što je - nakon što je puknuo skandal - naravno objasnio kao pogrešno shvaćeno

Westerwelle je dvije trećine svoje političke karijere proveo skrivajući vlastitu homoseksualnost, a kad ju je prestao skrivati, teškom je mukom o istoj javno govorio, no kad se natjecanje održavalo u prilično homofobnom Azerbajdžanu, odjednom se sjetio da bi Eurosong trebao biti "forum za promoviranje ljudskih prava". Od svega što je kao ministar vanjskih poslova najmoćnije države Europske unije mogao učiniti za LGBT prava, Westerwelle je učinio samo to. Dakle, nije učinio baš ništa.

Banalna, kičasta i repetitivna melodrama, što Eurosong definitivno jest, ne može biti zadovoljavajuća zamjena za slobodan i dostojanstven život. Mogla je ta opsesija Eurosongom biti razumljiva prije desetljeća, kao strategija preživljavanja u ekstremno neprijateljskoj okolini u kojoj je i država kroz zakone uništavala živote svojih gej građana, no danas je retrogradna pojava i promašen izbor.

Nisu pederi prisvojili Eurosong, nego je Eurosong prisvojio pedere

Kao kod mnogih drugih stvari, korjenite promjene preživljava ono žoharsko, pa je gej tradicija obožavanja Eurosonga nastavila, čak i ojačala, unatoč tome što ovo glazbeno natjecanje više nije bila jedna od rijetkih mogućnosti afirmacije gej identiteta. Opasna je za emancipaciju ta pederska shizofrenija, koja insistira na slavljenju tradicije Eurosonga kao "našeg", jer nisu pederi prisvojili Eurosong nego je Eurosong prisvojio pedere, što se najbolje vidi po tome kako su uspješno kapitalistički kooptirani u taj isprazni spektakl. Asimilacija koja se prodaje kao veličanstvena pobjeda.

Kad je pak riječ o kapitalističko-konzumerističkoj definiciji gej identiteta i Eurosonga kao izraza toga, indikativan je, među mnogima, primjer prošlogodišnjeg pobjednika, Šveđanina Månsa Zelmerlöwa. Dotični je prije izbora za švedskog predstavnika na Eurosongu gejeve nazvao devijantnima, što je - nakon što je puknuo skandal - naravno objasnio kao pogrešno shvaćeno. Mnogo više mu se isplatilo postati gay-friendly, jer i sam zna na koju publiku sa svojom generičkom privlačnošću i istom takvom glazbom može računati, pa se u međuvremenu i razgolićen fotkao za jedan gej časopis.

Standardni obrazac medijskog kvaziokajanja homofobnih grijeha je ispunjen: 1. Pogrešno ste me razumjeli, ispričavam se, 2. Nisam tako mislio, ja sam skroz za LGBT, 3. Evo i malo gole kože za vašu masturbaciju.

Naravno, i ta je procedura izraz određenog napretka, onog uvjetovanog homofobijom kao pojavom koja je loša za biznis. Riječ je o poluvalidnom argumentu, čije korištenje u javnom diskursu može imati taktičkog smisla, ali to ne može biti temelj stava da LGBT ljudi zaslužuju potpunu ravnopravnost i prihvaćanje u društvu, jer prava direktno povezuje s nečijim ekonomskim odnosno klasnim statusom odnosno profitabilnošću.

Bezlični klonovi heroji su naše epohe

Jer, što ako je homofobija dobra za biznis? Jedan od primjera toga je masovna podrška kroz šoping (u kapitalizmu je to preferirani način podrške) hrane u američkom fast-food lancu Chick-fil-A, koji je 2011. sponzorirao konferenciju protiv istospolnih brakova i donirao pet milijuna dolara aktivistima koji su radili protiv bračne jednakosti.

Kad su američki LGBT aktivisti zbog svega toga pozvali na bojkot Chik-fil-A, konzervativci su reagirali pozivom na što veću kupovinu hrane u ovom lancu restorana, pa su se 1. kolovoza 2012. pred filijalama Chik-fil-A mogli vidjeti redovi ljudi koji su došli jesti pileće sendviče kako bi izrazili svoje protivljenje istospolnim brakovima. Prodaja je skočila za skoro 30 posto!

No, čini se da je većini pedera bilo dovoljno što je švedski pjevač Zelmerlöw ispunio sve korake zadanog igrokaza formalnog pranja od homofobije, pa je uspostavljena funkcionalna ponuda i potražnja na obostranu sreću. Suvremeni konzumeristički gej identitet traži komodificirano (i što više razgolićeno) muško meso definirano u religioznom pohođenju teretane. Måns Zelmerlöw nudio je baš to za odgovarajuću naknadu, a profit mu je važniji od vlastitog stava o devijantnosti homoseksualnosti.

Čini se da je većini pedera bilo dovoljno što je Zelmerlöw ispunio sve korake zadanog igrokaza formalnog pranja od homofobije, pa je uspostavljena funkcionalna ponuda i potražnja na obostranu sreću

Stoga je njegova prošlogodišnja pobjednička pjesma "Heroes" bila vrlo dobro pogođena za ono što Eurosong jest: muškoj gej publici neoliberalne Europe Zelmerlöw je pjevao "We are the heroes of our time" ("Mi smo heroji svog vremena"), a oni su oduševljeno klicali. Tome se kao, koliko depresivnoj, toliko očitoj činjenici aktualnog trenutka, nema što za prigovoriti. Doslovno jest tako, bezlični klonovi jesu heroji naše epohe.

Što ispraznije to zabavnije; što gluplje, to bolje

Organizatori Eurosonga u međuvremenu toliko paze na svoju ključnu potrošačku grupu, gej muškarce, da je ove godine odlučeno kako se u publici smije mahati zastavom duginih boja, ali ne i palestinskom zastavom. Još luđe, uz palestinsku je zastavu zabranjena i zastava ISIL-a, kao da je to ista kategorija.

Zastavu duginih boja je pak odobrio European Broadcasting Union (EBU) uz dodatak da je se "ne smije namjerno koristiti kao sredstvo izricanja političkog stava". Oduzimanje političkog značenja i sadržaja najpoznatijem simbolu LGBT pokreta tipično je konzumerističko kooptiranje svega i svačega s konačnim ciljem profita, kapitalističkog principa najpoznatije oličenog u Cheovom liku na milijunima majica.

EBU je naredio da se Eurosong – inače oduvijek obilježen (geo)politikom kroz dijeljenja bodova susjedima – u slučaju pederluka sve mora namjerno depolitizirati, da pederluk kao politička činjenica u najboljem scenariju može biti tek slučajnost.

Nekakvih velikih prijepora među pederima oko toga nije bilo, jer ionako je omiljena mantra definiranih konzumerističkom iteracijom gej identiteta izuzeti se iz bilo kakve politike. Pa tako se sanja o Prajdu koji je isključivo zabava, o Prajdu koji uopće nije političan, o zastavi duginih boja koja je samo još jedan asesoar.

Zastavu duginih boja je pak odobrio European Broadcasting Union (EBU) uz dodatak da je se "ne smije namjerno koristiti kao sredstvo izricanja političkog stava". Oduzimanje političkog značenja i sadržaja najpoznatijem simbolu LGBT pokreta tipično je konzumerističko kooptiranje svega i svačega s konačnim ciljem profita, kapitalističkog principa najpoznatije oličenog u Cheovom liku na milijunima majica

Što ispraznije to zabavnije; što gluplje, to bolje. Važno je da smo postali priznata i ravnopravna potrošačka skupina na tržištu i to je "kraj povijesti" borbe za LGBT ravnopravnost i oslobođenje. Politika samo može biti prepreka profitu kao glavnom cilju kapitalizma (Eurosong je vrlo uspješan stroj za proizvodnju novca), pa je cijela priča sa zastavom duginih boja na Eurosongu tek pederska cveba u velikoj sagi globalnog kapitalizma, potrošačkog društva i multinacionalnih korporacija koje odavno imaju veću moć od država i građana.

Eurosong je u takvom kontekstu suvremenosti samo još jedna pederska Soma, koja za razliku od najboljih droga ne otvara nikakva vrata percepcije, nego svojim anualnim blještavilom omogućava uživanje u vlastitoj političkoj sljepoći i asimilaciji.