Nedostaje mi zagrebačka magla. Osjećaj mističnosti i prigušenosti koji pruža. Nedostaje mi melankolična maglovitost koja bi me pratila u trenucima melankolične maglovitosti vlastitih sjećanja. Slaba je zima. Nekad redovite cjelodnevne magle sad se ne ukažu niti ujutro. Imam osjećaj da se Zagreb nekad ponosio njima. Možda se tako osjećao sličniji, bliži Londonu. Znam da sam se ja sigurno ponosio. I osjećao sam se bliže Londonu. Ili, ako ništa, osjećao sam se kao doma. Puno je lakše tako se osjećati kad zagrebačka magla sakrije sve ono što Zagreb jest.

Odsutnost magle samo pojačava razliku između osjećaja koje je nekoć u meni budio Zagreb i osjećaja koje budi danas. Tek sad, kad sam primijetio da ih nema, nedostaju mi magle. I tek tad sam primijetio da mi nedostaje Zagreb, premda u njemu živim. Možda mi baš zato nedostaje. Nedostaje mi onaj osjećaj iz djetinjstva provedenog u Velikoj Gorici. Osjećaj uzbuđenja kad bih shvatio da je danas dan kad me mama vodi u Zagreb.

Nedostaje mi taj osjećaj kao da idemo u neki potpuno drugi svijet. Dogovori s mamom kako da se ponašam u gradu, što da napravim ako se vrata tramvaja naglo zatvore i netko od nas ostane na stanici, a netko u tramvaju. Nedostaje mi "zadržavanje na prednjem peronu" autobusa, premda je bilo zabranjeno. Na prednjem peronu autobusa proveo sam gotovo svako putovanje za Zagreb. Glumeći da nekako doprinosim kretanju autobusa. Fasciniran velikom bukom koju je autobus proizvodio, velikom ručicom mjenjača, velikim kazaljkama, velikim vozačem. Tad je sve bilo veliko. I Zagreb je bio velik. Valjda zato što sam ja bio mali.

Možda se promijenio grad, možda ljudi, možda ja

Nedostaju mi šetnje po zagrebačkim ulicama i fasciniranost da bilo itko, uključujući moju mamu, može znati kuda ide. Sve ulice i zgrade izgledale su isto. Nedostaje mi sjećanje na debelu hladovinu koju su proizvodile zgrade u centru. Za nas je Zagreb uvijek bio podijeljen u dvije klimatske zone, sunčanu i hladovitu stranu ulice. Sunčana strana ulice bila je lijepa. Hladovita strana ulice bila je mistična. Ona je bila razlog zašto smo i ljeti u Zagreb nosili "nešto za zagrnuti".

Nedostaje mi osjećaj da u Zagrebu žive samo poznati ljudi. Osjećaj uzbuđenosti kad bih na ulici prepoznao nekoga koga sam vidio samo na televiziji. Ti ljudi postoje samo na televiziji i u Zagrebu. Nedostaje mi kavana Corso i osjećaj kad bih za susjednim stolom prepoznao Arsena Dedića. Ili sam možda umislio da se toga sjećam. Ne znam, nije niti bitno. Znam samo da mi nedostaje osjećaj da su svi u Zagrebu poznati, samo ih ja još ne poznajem.

Nedostaju mi "Trešnjevački mališani" i koncerti u Lisinskom. Kao i redoviti odlazak na božićni velesajam s roditeljima i divljenje svim onim stvarima koje nismo kupili.

Sjećam se i uzbuđenja zbog prvih odlazaka u gej klubove u Zagrebu. Uzbuđenja zbog odlaska na prvi Prajd. Uzbuđenje zbog prvih seksualnih iskustava. Uzbuđenje zbog druženja s LGBTIQ* populacijom i osjećaja pripadanja. Fascinacije cijelom scenom i osjećajem adekvatnosti, kad mi je osjećao adekvatnosti trebao. Ne moram posebno naglašavati, nakon fascinacije neminovno je uslijedilo razočaranje. I zbog toga sam sretan

Nedostaje mi jer prema Zagrebu ne osjećam više ništa. Možda se promijenio grad, možda ljudi, možda ja. Najvjerojatnije smo se svi promijenili. Zbog te promjene osjećam da izdajem sjećanje na svoje djetinjstvo. Brišem ga. Odričem ga se. Razbijam iluziju. Shvativši da sam Zagrebom potpuno razočaran, osjetio sam da sam nepravedan prema svom djetinjstvu i prema sebi. Biti razočaran znači izdati sebe. A razočaran sam cijeli život.

Sjećam se uzbuđenosti zbog upisa na fakultet. Osjećaja važnosti koji mi je pružao odlazak na fakultet. Fascinacije institucijom, profesorima, nepreglednim znanjem što stanuje u njihovim glavama i knjigama. S vremenom sam razbio iluziju i bio potpuno razočaran onime što vidim. Neprofesionalnošću, nepoštenjem, zlobom, pokvarenošću, neznanjem. Potpuno beskorisnim informacijama koje sam bio prisiljen učiti. Razočaran zbog toga što sam shvatio da barem dvadeset posto profesora ne zaslužuje tu titulu.

Posao snova postao je noćna mora

Razočaran zbog toga što sam shvatio da bih i danas studirao ekonomiju, ali ne tamo gdje sam i diplomirao. Razočaran zbog toga što bih danas napravio sve što je moguće da studiram negdje vani. I sretan sam zbog toga! Jasno mi je da razočaranost znači svijest da postoji nešto bolje.

Još uvijek mogu osjetiti uzbuđenje zbog prvih intervjua za posao. I dobivanja posla u struci, kod poslodavca za kojeg sam sanjao raditi. Sjećam se opčinjenosti ugledom poduzeća, stručnošću i iskustvom kolega i nadređenih. Fasciniran poslom koji nikad dotad nisam radio, oduševljen njegovom složenošću i bitnošću. Sjećam se sreće zbog sudjelovanja u svemu tome. I borbe protiv razočaranosti koju sam s vremenom počeo osjećati. Počeo sam je osjećati zbog razbijanja iluzije o poslu snova. Posao snova, nešto najzanimljivije ikad, postao je dosadan, repetitivan, besmislen.

Ugledna se firma počela pretvarati u izrabljivača. Kolege i nadređeni koje sam idolizirao postali su nesretni ljudi, lišeni integriteta i kičme. Isprana mozga, glumeći strast i predanost tamo gdje ona ne postoji, emotivno ucijenjeni osjećajem bezvrijednosti koji bi trebali osjećati zbog odustajanja od plesanja na muziku koja im ne odgovara. Monetarno ucijenjeni relativno visokim primanjima, dovoljno visokim da sami sebe pokušaju uvjeriti da plešu na muziku koja im potpuno odgovara. Predodređeni da žive školske primjere nesretnih i ispraznih života. Nakon svakog razočaranja uslijedio je korak naprijed. I onda, potpuno očekivano, fascinacija nakon koje slijedi razočaranje. I zbog toga sam sretan! Jasno mi je da razočaranje znači napredak.

Novi ljudi lako fasciniraju. Oduševljavaju inteligencijom, elokventnošću, smislom za humor, karakterom, temperamentom, toplinom, osjećajima, riječima, iskrenošću. I isti ti ljudi razočaravaju

Sjećam se i uzbuđenja zbog prvih odlazaka u gej klubove u Zagrebu. Uzbuđenja zbog odlaska na prvi Prajd. Uzbuđenje zbog prvih seksualnih iskustava. Uzbuđenje zbog druženja s LGBTIQ* populacijom i osjećaja pripadanja. Fascinacije cijelom scenom i osjećajem adekvatnosti, kad mi je osjećao adekvatnosti trebao. Ne moram posebno naglašavati, nakon fascinacije neminovno je uslijedilo razočaranje. I zbog toga sam sretan! Jasno mi je da kolektivni identitet mogu preuzeti samo u nedostatku vlastitog.

Novi ljudi lako fasciniraju

Razočarao sam se i u prijatelje, potencijalne prijatelje, neke svoje partnere i neke svoje potencijalne partnere. Novi ljudi lako fasciniraju. Oduševljavaju inteligencijom, elokventnošću, smislom za humor, karakterom, temperamentom, toplinom, osjećajima, riječima, iskrenošću. I isti ti ljudi razočaravaju.

Gotovo u pravilu se ta oduševljenost kroz vrijeme pretvori u razočaranje zbog prijetvornosti, pokvarenosti, proračunatosti, ispraznosti. Uslijedilo je razočaranje! I zbog toga sam sretan! Jasno mi je da su od prijatelja puno bitniji svi oni bivši prijatelji.

Priznajem, roditelji su me također razočarali. Vjerojatno nitko ne može izbjeći trenutak kad će se iluzija o roditeljima razbiti. Iluzija o njihovoj nepogrešivosti, nepostojanju mana u njihovom karakteru, odlukama, ponašanju. Iluzija da su sposobni za sve, da su u svemu dobri, da te u svemu razumiju, da te u svemu podržavaju. Iluzija koja neminovno izaziva razočaranost. Jer nijedan roditelj sigurno nije takav. Opet razočaranje! I zbog toga sam sretan! Od savršenih roditelja, puno su bitniji vlastiti roditelji.

Sjećam se uzbuđenosti zbog upisa na fakultet. S vremenom sam razbio iluziju i bio potpuno razočaran onime što vidim. Neprofesionalnošću, nepoštenjem, zlobom, pokvarenošću, neznanjem. Potpuno beskorisnim informacijama koje sam bio prisiljen učiti. Razočaran zbog toga što sam shvatio da barem dvadeset posto profesora ne zaslužuje tu titulu

Razočaran sam i sretan! Ne unatoč razočaranosti, nego upravo zbog nje. Čudno? Razočaranost za mene znači razbijanje iluzije. A razbijanje iluzije je korak naprijed, nadrastanje određenih životnih situacija i ljudi. Rastjerivanje magle. Evo vječnog odgovora na pitanje koji je smisao života. Smisao života je biti razočaran!

Svejedno, nedostaje mi magla. Ona iz djetinjstva. Ona koja mi omogućuje da budem razočaran.

Ona zagrebačka, kad je i Zagreb mogao postati London.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam