Nesvakidašnja i kontroverzna izložba "Hide/Seek, Difference and Desire in American Portraiture" posvećena 150-godišnjoj povijesti gledanoj iz perspektive gejeva i lezbijki, otvorena je sredinom ožujka u Muzeju za umjetnost grada Tacome, a trajat će do 10. lipnja

Promatrajući slike posjetitelji imaju jedinstvenu priliku istražiti (bolje) društvene okolnosti za LGBT zajednicu prije Drugog svjetskog rata.

Gejevi i lezbijke u nekim se državama danas mogu vjenčati, zasnovati obitelj i raditi poslove na visokim pozicijama. Ako se vratimo 100 godina unazad, mogli bi steći dojam da je društvo napredovalo kad su u pitanju prava seksualnih manjina.

No jedan od autora izložbe "Hide/Seek", Jonathan Katz, ukazuje na činjenicu da, iako su u prošlosti imali neusporedivo manje prava, postojala su razdoblja kad gejevi i lezbijke nisu bili toliko segregirani od društva."

"Ono što sam ovom izložbom htio pokazati jest simbioza između gej i strejt osoba. To nije izložba o gej umjetnosti već dokaz da se oni ne razlikuju. Mnogi heteroseksualni američki umjetnici i umjetnice stvarali su homoerotska djela jer su prije 1950. godine gej i strejt osobe bile više međusobno povezane nego što su to danas", objašnjava Katz.

Kao primjer za to navodi crtež Georgea Bellowsa naziva "Shower Bath" iz 1917. godine.

"Prošlost se bitno razlikuje od današnjeg vremena, a njegov crtež to jasno pokazuje. Ovaj najznačajniji umjetnik svoga vremena, u središte svog djela stavlja homoerotski odnos i time daje do znanja kakvo je stanje stvari", nastavlja Katz.

Na crtežu se jasno osjeća snažna privlačnost između muškaraca; jedan ima više ženstvenih osobina, dok je drugi stereotipni hetero muškarac.

Homoerotski bestseler

Činjenica da je "Shower Bath" crtež, a ne slika isto govori puno. Naime, crteži se nalaze u slobodnoj prodaji i dostupni su svima.

Iz tog razloga, ovaj crtež postao je njegov "bestseler". Kako objasniti činjenicu da se davne 1917. godine heteroseksualni umjetnik proslavio homoerotskim crtežom? To se pitanje provlači kroz čitavu izložbu.

Zlatno doba gej i strejt simbiotične umjetnosti završilo je dolaskom Hitlera i Staljina na vlast, a u SAD-u je posve izbrisano vladavinom senatora Josepha McCarthyja.

No, što god da je bio razlog predratnoj popularnosti ovog crteža, prenijelo se i na glazbu.

Lezbijska pjesma hit na glazbenim ljestvicama

Primjer za to je blues pjevačica Ma Rainey. Na izložbi se može primijetiti reklama za njezin hit iz 1928. godine, "Prove It On Me Blues". Rainey je opjevala anegdotu kad su je u vlastitom stanu zamalo uhvatili dok je uživala u lezbijskim orgijama.

"Svi su znali za ovo. Priča se brzo širila Harlemom u 1920-ima. Što ona radi? 1928. godine izdaje album s tekstom: 'Svi kažu da radim 'to', a nitko me nije uhvatio jer nemaju dokaze'. Dalje kroz pjesmu navodi stereotipe o lezbijkama. "Da, ne volim muškarce; da, nosim košulju i kravatu." Nakon toga snima tiskanu reklamu u Madonninu stilu na kojoj se nalazi s dvije atraktivne Afroamerikanke dok ih sa strane promatraju policajci. To je 1928. godine bio hit", objašnjava autor izložbe.

Suvremenija djela izložbe daju naslutiti da je nakon rata homoseksualnost postala nešto što treba skrivati. Neka su djela nastala 1980-ih i 1990-ih, kad je AIDS značio smrtnu kaznu.

Kontroverzni video ipak dio izložbe

Najkontroverzniji je video Davida Wonjnarowicza naziva "A Fire In My Belly".

Isti je povučen iz izložbe otvorene prije godinu dana u galeriji Smithsonian's National Gallery zbog križa s razapetim Isusom po kojemu hodaju mravi. To je, naravno, uvrijedilo kršćanske organizacije koje su zatražile povlačenje videa iz izložbe.

Kad je direktorica Muzeja za umjetnost Stephanie Stebich čula za taj video, ni u jednom trenu nije dvojila o tome treba li ga prikazati na izložbi "Hide/Seek".

"Prizor Isusa na križu klasični je simbol patnje. Kad bi taj ovaj video uklonio iz izložbe, to bi bilo kao da istrgnete stranice iz neke knjige", objasnila je svoje stajalište Stebich.