Jesu li tolerantnija i otvorenija društva ujedno i ekonomski uspješnija? Hoće li rezultati referenduma o braku doista naštetiti hrvatskoj turističkoj bilanci? Trebaju li LGBT udruge imati i ekonomsku politiku? Sve su to bila pitanja koja su postavljena na tribini pod nazivom "Koliko košta homofobija?" održanoj u Booksi u sklopu "Roze hipnoze", serije tribina koja organizira udruženje Zagreb Pride.

Na pitanja Gordana Duhačeka odgovarali su Vedrana Pribičević sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, Željko Ivanković, urednik časopisa "Banka" te Mislav Žitko s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Ivanković je priznao da je bio dosta iznenađen pozivom na tribinu, pa se pripremao razmišljanjem o mnogim temama, ali i da je došao čuti odgovora na mnoga pitanja, na primjer na to da li su pripadnici LGBT populacije bogatiji od prosjeka i da li su dobri potrošači (nažalost, odgovor nije saznao).

Tribina je bila nadahnuta člankom koji je nakon prosinačkog referenduma o braku objavio Bloomberg, a u kojem se nagađalo hoće li referendum naštetiti hrvatskome turizmu i hoće li na primjer Hvar, koji se smatra popularnom gej destinacijom, biti zaobilažen u širokom luku. Pribičević smatra kako će kod Hvarana prevladati zdrav razum i da im neće smetati seksualna orijentacija gostiju, pogotovo onih s velikom platežnom moći.

Hrvatske su banke rigidne

U Booksi koja je imala dobru posjećenost, ali i dobar protok gostiju, čulo se između ostalog kako je cilj svakog diskriminiranog pojedinca dokopa pozicije moći, da ekonomski razvoj ide ruku pod ruku s tolerancijom ("trgovina je življa kada ljudima nije važno tko kupuje"), kako nije neobično da se stvara networking u nekoj zajednici, zbog visokog stupnja povjerenja koje članovi zajednice imaju jedni u druge, da ne postoji specifična gej ekonomska politika, kako se u ekonomskoj krizi često događa uspon autoritarnih skupina, kako nije neobično da se socijalno demokratski mandat pokušao opravdati na nekim drugim poljima (LGBT prava) kada je zakazao na nekim tradicionalnima (radnička prava).

Na pitanje kako bi se definirao ekonomski problem Hrvatske i kako ga riješiti, Pribičević je rekla kako smatra da bez institucionalnih reformi nema ni napretka (neefikasnost javnog sektora), a Ivanković smatra da problema ima mnogo, pa ih nije želio posebno navoditi.

Na pitanje može li se nakon Zakona o životnim partnerstvu očekivati jednak tretman istospolnih parova u bankama pri dizanju kredita i sličnome, Ivanković je prvo upozorio kako su hrvatske banke rigidne i upuštaju se samo ako postoji puno jamstava da će im se novac vratiti, na što se publika nasmijala i komentirala, "osim Hypo banke".

Zašto nijedna velika tvrtka u Hrvatskoj nije stala na stranu LGBT zajednice tijekom referenduma?

Sve velike tvrtke u Hrvatskoj zapravo su lokalna poduzeća koja su smatrala da bi im to moglo samo odmoći, odgovorili su gosti. U Hrvatskoj poduzeća dobro posluju i bez toga da zapošljavaju stručnjake i imaju rentijersku poziciju koju ne žele ugroziti, pa im se takvi istupi ne isplate, sve dok takvo ponašanje ne postane mainstream, što je već ranije za crol.hr rekao i domaći PR stručnjak Krešimir Macan.

Ivanković je pojasnio da velike korporacije imaju razne pravilnike po kojima je sve definirano, kako bi zaštitile sebe, pa je kod njih i radnik zaštićeniji, a samim time korporacije su spremnije zaštititi prava manjina.

Pribičević, koja je priznala da se kao strastveni pivopija odrekla Velebitskog piva nakon homofobnih izjava vlasnika pivovare, smatra da je bojkot proizvoda neke tvrtke nakon homofobnih izjava jedan od legitimnih načina kažnjavanja tvrtki, no Žitko je upozorio da je za takve kompanije šteta marginalna, jer je problem homofobije zapravo institucionalni.

Duhaček je tribinu zaključio rekavši kako je na pitanje koje mnoge muči – treba li zagrebački Pride postati komercijalna manifestacija sa sponzorima – odgovor nakon svega rečenog očit: kad bi organizatori to i htjeli, sponzora nema.