Zagrepčanke Lucija i Ines zajedno su punih 12 godina, a dijele krov nad glavom posljednjih osam. Nakon što se registriraju kao par u Hrvatskoj, djevojke planiraju u inozemstvo na umjetnu oplodnju jer žele imati djecu.

Lucija i Ines upoznale su se prije 13 godina i vrlo brzo shvatile da je njihov odnos puno više od prijateljstva, da su stvorene jedna za drugu i da će to što imaju trajati cijeli život. Znakovito ili ne, ljubav je planula baš one godine kada se u Zagrebu održavao prvi Pride. Iako, dobacuju, nisu bile ni na jednom. Ne zato što su protiv povorke, već bi tako ispalo svake godine, ispričale su djevojke za Večernji list.

Kao i većina istospolnih parova u Hrvatskoj, Ines i Luciju država ne prepoznaje kao par. Njih su dvije i dalje "samo dvije cure koje žive na istoj adresi". "Živimo svi u istoj zemlji, po istim zakonima. Vozimo se u istim tramvajima, idemo u ista kina, stojimo u istim redovima u bankama, trgovinama. Jedino što se nama neka prava uskraćuju, ne daju", ogorčene su djevojke. No i to bi se napokon trebalo promijeniti.

Najjednostavnije rečeno, Zakonom o životnom partnerstvu istospolnim će se parovima dati ista prava kao i heteroseksualnima, osim što se takva zajednica neće zvati brak i što neće smjeti posvajati djecu. Zakon je prošao Vladu, a na prvu saborsku raspravu stiže za otprilike dva tjedna. Iako se na zakon čekalo više od desetljeća, očekivati je da bi do ljeta trebao biti izglasan i da će svi istospolni parovi svoju vezu napokon moći ozakoniti i u Hrvatskoj.

Jedva čekaju dan vjenčanja

Dileme za lezbijski par Luciju i Ines nema – zaručničko prstenje već je spremno, a čim se zakon izglasa, djevojke idu k matičaru. To bi, prema nekim procjenama, trebalo učiniti još stotinjak parova. "Želimo da to vjenčanje bude što prije. Imamo jako puno prijatelja koji se tome jako vesele i zato ćemo sigurno slaviti. Naravno, doći će i obitelj, ali uža", kaže 30-godišnja Ines i dodaje da se "u njihovu odnosu ništa bitno neće promijeniti zbog tog lista papira, ali olakšat će im život".

Par trenutno živi u jednosobnom stanu na zagrebačkoj Knežiji, ali jednog dana trebat će im veći, a kao registrirani par lako će u banku po kredit. I pitanje vlasništva neće biti problem. Više neće morati brinuti se što ako se jednoj nešto dogodi i završi u bolnici. Hoće li se moći posjećivati. "Imale smo takvu situaciju. I jedna i druga zbog bolesti smo ležale u bolnici. I sva sreća, liječnici su bili susretljivi i nisu nam radili probleme kod posjeta. Međutim, nikad ne znaš na koga ćeš naići", kaže Lucija.

Djevojkama nije toliko bitno nazivlje njihove službene veze, iako ne vide razlog zašto se ne bi zvala brak. "Tony Cetinski oženio se treći put, i to proslavio trima svadbama, a nama ne daju jednom i ne daju da se to zove brak. Što se tu više ima dodati", cinična je Lucija.

Pravne zapreke u širenju obitelji

Puno više od imena zajednice smeta im što nemaju pravo posvajanja djece, ali i taj problem, kažu, nije nerješiv. Dapače, planiraju imati djecu, kao i mnogi koji su sudjelovali u istraživanju Zagreb Pridea. To je istraživanje pokazalo da u Hrvatskoj već sad živi najmanje 35 LBGTIQ parova s djecom, a njih 35,15 posto ih planira imati. "Bez obzira na sve probleme, mi ćemo imati djecu. Postoje razni načini kako da to ostvarimo. Tko želi dijete, naći će načina da ga i ima", kaže Ines.

Upravo bi ona, dogovorile su se, bila ta koja bi djetetu bila biološka majka. Mlađa je od Lucije pa drže da bi lakše iznijela trudnoću. Ono što se još nisu dogovorile jest hoće li tražiti poznatog donora ili otići u banku sperme u inozemstvo. Tu drugu opciju ozbiljno razmatraju i već su se raspitale koji su uvjeti i cijene. Sviđa im se koncept banke sperme u Danskoj jer ima anonimne donore i moguće je kupiti sve informacije o njemu.

Cijena za takvu uslugu nije mala. Samo dvije doze sperme za jedan pokušaj stoje 10 tisuća kuna, a treba uračunati i cijenu troškova prijevoza, smještaja. Klinika naravno ima mogućnost dostave, ali u Hrvatskoj se takvo što ne smije po zakonu. Djevojke ne bi imale ništa ni protiv posvajanja djece. Već su bile nekoliko puta u domu za nezbrinutu djecu i ne bi im bilo ništa ljepše nego spasiti jedno takvo dijete i dati mu obitelj. Nije nemoguće, ali je, kažu, kompliciranija opcija od umjetne oplodnje u inozemstvu.

U svakom slučaju, ono u što su potpuno sigurne jest da će njihovo dijete dobiti svu ljubav ovoga svijeta. I za razliku od mnoge djece na svijetu bit će sto posto željeno, kao što je uvijek slučaj kod homoseksualnih parova jer njima se, ironične su cure, dijete ne može dogoditi. One ga stvarno žele. Žele mu prenijeti sve što imaju, da sve što rade u životu, kažu, ima i smisla. Za dijete se već pripremaju. Na samu pomisao na dječju odjeću, kolica, krevetić... raznježe se. Dok razgovaraju o budućem potomku, teško je ne primijetiti njihove zaljubljene poglede. Svako malo uhvate se i za ruke. U četiri zida ionako im nitko ništa ne može, opisuje novinarka Večernjeg lista.

Životi LGBT osoba širem su društvu i dalje nepoznanica

Vani je njihovo ponašanje, priznaju, potpuno drugačije. Dok hodaju jedna uz drugu ulicom ne drže se za ruke, rijetko im se dogodi da se poljube. "Ne možemo si to dopustiti. Taj naš obrazac ponašanja, kad smo vani, postala je čista automatika. Tužno je što smo se na to navikle, ali tako je. Kad se u životu naslušaš svakojakih ružnih priča o tome što su sve homoseksualni parovi doživjeli, to ti postane kao urođeno i tako pokušavaš zaštititi svoju obitelj jer mi smo jedna drugoj upravo to. Zato se u javnosti držiš na distanci i ne pokazuješ i ne razotkrivaš svoju ljubav", objašnjava Ines.

Jedino vrijeme kad se potpuno opuste jest kad su izvan države na nekom od putovanja, a oprezno ponašanje usvojeno u Hrvatskoj ih nimalo ne začuđuje s obzirom na to da je i prije spomenuto istraživanje pokazalo da je čak 73 posto ispitanika doživjelo neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja, od čega 17 posto uključuje fizičko nasilje.

Zabrinjavajuće je i da je visok postotak seksualnog nasilja koje je zbog seksualne orijentacije doživjelo jednom ili više puta čak 38 posto ispitanih. Isto tako istraživanje je pokazalo i da su najčešći počinitelji nasilja nepoznate osobe, kolege te članovi uže obitelji. Ipak, unatoč lošoj statistici, ni Ines ni Lucija nisu imale problema ni u obitelji ni među prijateljima.

Obitelji su odmah prihvatile njihovu ljubav

"Istina je kad kažu da se na reakciju roditelja ne možeš pripremiti. Činjenica je da im treba vremena nakon što saznaju, da prevladaju početni šok. Moj tata, zanimljivo, bio je baš super kada sam mu rekla. Prvo sam rekla mami misleći da će ona to bolje primiti, ali ispalo je drugačije. Imala sam tada 19 godina i taman sam počela vezu s Lucijom", prisjetila se Ines. Vikendima nerijetko odu k Inesinim roditeljima na ručak. Ponekad idu zajedno i u obiteljsku vikendicu. S Lucijinima se manje druže. "A kad sam im rekla da planiramo imati i dijete, oduševili su se. Sad jedva čekaju postati djed i baka i stalno pitaju kad ćemo", kaže Ines.

Široj obitelji nisu objavljivali da su lezbijke, no uvjerene su da oni to znaju jer ih nikada ne pitaju "pa kad ćete naći dečke, kad će djeca" i sva ona pitanja koja se heteroseksualnim curama postavljaju čim navrše dvadesetu. Ni ona ni Lucija prije nisu imale vezu sa ženama. Ines do svoje 16 nije niti pomislila na curu. Tek se tada počela pitati kako bi bilo poljubiti djevojku. I kod Lucije je bilo slično.

"Ali, eto, dogodilo se i ja sam se zaljubila do ušiju. I dandanas imam leptiriće u trbuhu kada idem doma s posla jer znam da je tamo Ines. Prekrasno nam je. Nekad mi bude neugodno govoriti s prijateljima koliko sam sretna i zaljubljena", kaže Lucija. Dodaju da gej prijatelja gotovo i nemaju pa im je zato smiješan stereotip da su djeca homoseksualaca uglavnom okružena homoseksualcima i da će se samo s njima družiti i na kraju i sami postati homoseksualci.

"Nervira me što homofobi uvijek vide u svemu seks, a ne normalan par kao i svaki drugi koji se voli, ali i koji ima svoje probleme, svađe... Uvijek nas se stavlja u nekakve okvire. Gledajući stereotipe o lezbijkama, mi bismo trebale imati kratku kosu, biti veganke i antiglobalistice. A nismo ništa od toga", kažu. "Jedemo u McDonald’su, volimo ići u SAD, jesmo liberalnijih stavova, ali volimo sigurnost u obliku braka. I dobro, ako baš hoćete, imamo tri mačke, što je možda malo gej", našalila se Ines.

Još malo i imat će svoju sigurnost. Kao i ostali istospolni parovi koji godinama čekaju svoje pravo da odu u matični u red i ozakone vezu. Možda će se tada i statistika promijeniti pa se više neće svaka druga homoseksualna osoba htjeti iseliti iz Hrvatske ako im se pruži prilika.