Posljednjih dana u medijima su se pojavile različite informacije o tome koliko je zapravo potpisa potrebno za održavanje referenduma kojim bi se građane pitalo žele li da se u Ustav uvrsti članak kojim bi se brak definirao isključivo kao zajednica žene i muškarca. Otvorilo se i pitanje je li takav referendum uopće i moguć zbog kršenja ljudskih prava i niza drugih razloga.

O tim pravnim pitanjima i o samoj proceduri raspisivanja referenduma, porazgovarali smo sa stručnjakinjom i bivšom ministricom pravosuđa, odvjetnicom Vesnom Škare Ožbolt.

Prema njezinoj pravnoj analizi, peticija "U ime obitelji" odvija se, zasad, u okvirima zakona i Ustava RH, ali da dospiju do referenduma kojim štite heteroseksualni brak, mogu ih zaustaviti "proceduralne pogreške", kako je to, primjerice, bio već slučaj s nikad održanim referendumom o Zakonu o radu za koji je bilo prikupljeno 700 tisuća potpisa.

Mnogi su, s pravom, mišljenja da se o temeljnim ljudskim pravima ne bi trebalo odlučivati referendumom. Ipak, čak i ako cijela stvar dođe do Ustavnog suda, Škare Ožbolt ističe kako će on uzeti u obzir i UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz davne 1948..

"Općom deklaracijom o ljudskim pravima pravo na brak spada pod jedno od osnovnih ljudskih prava. Članak 16. deklaracije kaže da punoljetni muškarci i žene imaju pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji bez ikakvih ograničenja glede rase, nacionalnosti ili vjere. Oni imaju ista prava prilikom sklapanja braka,u braku i tijekom razvoda", pojasnila je odmah Škare Ožbolt.

Sve je regularno

"Dakle referendumom se ne krše ljudska prava – naime, referendum je oblik neposrednog odlučivanja birača o pitanjima određenim Ustavom. Referendum se ne može zabraniti. Imate primjer Švicarske koja se u kontekstu prakse referendumskog odlučivanja pojavljuje kao idealan tip. U toj zemlji građani odlučuju o gotovo svim najvažnijim javnim pitanjima, jer su tamo referendumi i građanske inicijative središnji dio političkog sustava Švicarske. Imate i slovenski model provođenja referenduma koji pokazuje kako su slovenski građani sve do danas mogli odlučivati o širokoj paleti pitanja. Tematske jedinice tako su obuhvaćale, osim samostalnosti, problematiku promjene izbornog sustava, državnog financiranja izgradnje termoelektrane, umjetne oplodnje neudanih žena, privatizacije i restrukturiranja željeznica, povrata uloženog novca u javne telekomunikacije nakon privatizacije, ulaska u EU i NATO, rada nedjeljom, 'izbrisanih', javne televizije, osiguravajućih kuća te graničnog spora Hrvatske i Slovenije", dodala je.

No, kaže i kako se švicarski model u nekim slučajevima pokazao lošim jer su se donosile odluke koje iz današnje perspektive zaslužuju osudu, poput odbijanja davanja prava glasa ženama. "Ipak, načelo ograničene vlasti sprečava da se danas ponove odluke poput navedene u Švicarskoj jer se ustavom zajamčena prava i slobode ne mogu preispitivati na referendumu", tvrdi Škare Ožbolt.

Na pitanje je li za neprovođenje referenduma dobar argument upravo Ustav RH, kojim je zajamčena jednakost svih građana – jer bi se time kršilo upravo pravo jednakosti, naglasila je kako se, prema međunarodnim konvencijama, referendumsko pitanje definicije braka ne bi moglo svrstati u pojam ograničavanja ustavom zajamčenih prava. Škare Ožbolt istaknula je i Presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (2010.) koji je odlučio kako nema diskriminacije kad izvršna vlast ili sud neke države odbije istospolnim parovima dati privilegije koje donosi brak.

Kad se uzme u obzir ova pravna argumentacija, referendumsko pitanje peticije "U ime obitelji" u okviru je zakona i Ustava.

Mogu pasti na proceduralnim pogreškama

Inače, Zakon za raspisivanje državnog referenduma razlikuje dvije faze: prva je izjašnjavanje o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma, a druga je održavanje samog referenduma. Za prvu fazu je potrebno 10 posto potpisa građana RH, a za drugu većina od izašlih građana.

Dakle ako građani-birači ocijene da postoji potreba za raspisivanjem referenduma npr. o prijedlogu za promjenu Ustava Republike Hrvatske, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz djelokruga hrvatskoga Sabora ili o nekom pitanju za koje drže da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske, osnovat će organizacijski odbor za izjašnjavanje birača i zatražiti raspisivanje referenduma.

"Moram naglasiti da je u odnosu na druge europske zemlje provedba referenduma u Hrvatskoj prilično komplicirana i usprkos činjenici da je došlo do određenih pomaka, još uvijek imamo jedan od najrigidnijih modela o izravnom odlučivanju građana u Europi. Dakle da bi se došlo do raspisivanja referenduma potrebno je proći prvu fazu i dobiti suglasnost deset posto hrvatskih birača i to u razdoblju od 15 dana", pojasnila je naša sugovornica.

Gore spomenuti Organizacijski odbor donosi odluku da se pristupi izjašnjavanju birača o tome da se zatraži raspisivanje referenduma.Odluka mora sadržavati jasno formulirano pitanje o kojem se traži raspisivanje referenduma, a ona Takva Odluka se objavljuje u dnevnom tisku i drugim sredstvima javnog priopćavanja, kako propisuje Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Na naše pitanje koja je procedura u slučaju prihvaćanja, odnosno odbijanja zahtjeva za održavanjem referenduma, Škare Ožbolt podsjetila nas je i na povijest hrvatskih referenduma.

Koji su referendumi pali i zašto?

"Samo ću vas podsjetiti da su 2007. godine braniteljske udruge skupljale potpise za referendum o prekidu suradnje s Haškim sudom. Prikupljen je potreban broj potpisa, ali je Ustavni sud ocijenio da su skupljeni uz proceduralne pogreške, pa referendum nije održan. Inicijativa 'Odbora za referendum' za referendum o pristupanju Hrvatske NATO savezu u ožujku i travnju 2008. godine prikupila je 124.457 potpisa hrvatskih građana, dakle nedovoljno. Krajem 2009. inicijativa pod nazivom 'More je kopno' prikupljala je potpise za referendum o arbitraži o hrvatsko-slovenkom razgraničenju. U razdoblju od lipnja do srpnja 2010. godine pet sindikalnih središnjica prikupilo je 717.149 važećih, odnosno priznatih potpisa podrške građana RH za raspisivanje referenduma o izmjenama Zakona o radu, ali referendum nije održan jer navodno potpisi nisu prikupljani u skladu sa zakonskim odredbama, i to upravo odlukom Vlade."

Navela je noviji primjer, inicijativu o "Referendumskom ustanku" iz ožujka 2013. godine.

Pozivalo se na referendum o četiri pitanja: jesu li građani za poništenje pretvorbe i privatizacije,j esu li za zabranu rasprodaje državne imovine, prostora i resursa i jesu li za zabranu proizvodnje, prometovanja i prodaje GMO proizvoda te žele li i da se građani ponovno očituju jesu li za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Za svako pitanje prikupljeno je između 116.816 i 124.500 potpisa.

"Dakle to je bio primjer dobrih pitanja, ali loše odrađene priče", zaključila je.