Da, trebala sam znati. Da s istim đavlom s kojim tikve sadim već 15 godina ne mogu izaći na kraj, nego završiti polupanih lončića.

Poznajem funkcioniranje većine domaćih mainstream medija, pa kako sam onda mogla dozvoliti sebi da odem u tv emisiju Drugi format i pošaljem tako sablasnu poruku hetero i nehetero ljudstvu o nužnom skrivanju gay osobe iza moludiranog glasa koji me je podsjetio na duboki, bunarski vokal Velikog brata, te iza onih bljedunjavih, televizijskim reflektorom osvjetlanih ručica? Osvjetlala sam ruke, ali nisam baš obraz i to valja ovdje reći i priznati.

Zašto sam tamo otišla i kako dovraga nisam mogla pretpostaviti kakvu ću nelagodu takav moj nastup izazvati onima ispred ekrana, poglavito onima koji svjesno promišljaju prezentiranje LGTB problematike u medijima.

Mislila sam valjda da će pojavljivanje u emisiji pomoći u promociji knjige, "Drugi format" kao emisiju koja povremeno nameće i postavlja korisna kulturna i supkulturna pitanja respektiram, no trebala sam zbrojiti dva i dva i ovaj put ostati po strani. Literarno prezime Verde dobilo je prošle srijede na prvom programu HRT-a svoj puni smisao, no puste isprike i posipanje pepelom sad malo vrijede.

Poslije jebanja nema kajanja

Na dan emitiranja Drugog formata nekim sam (sretnim?) slučajem zakasnila na prvi termin prikazivanja, pokušala sam odgledati reprizu u pola 4 ujutro i nakon prvog kadra same sebe bilo mi je istinski neugodno. Otišla sam popiti malo vode u kuhinju, razmišljala o povratku u dnevnu sobu, ali sam ipak produžila u wc i tamo ostala do kraja. Znala sam da je poslije jebanja nema kajanja.. Za naivnost i častohleplje kriva sam sama, dok nemušto svjetlosno prikrivanje mog lika i voditeljičino nesnalaženje pada tek u drugi plan.

Dva dana sam se sramila same sebe, a treći dan proradio mi je revolt.
Poželjela sam objasniti svoj postupak ne izbjegavajući preuzimanje odgovornosti za lošu prezentaciju sebe i LGTB zajednice u Drugom formatu.

Stresla me iz temelja reakcija Jasne Žmak na Kulturpunktu gdje ona postavlja važno, za mene katarzično pitanje "Od koga se skriva Nora Verde?". Poželjela sam odgovoriti na pitanja, ali i stresti željeznu ruku gay aktivista sa svog ramena.

Najvažniji razlog za prikrivanje mog identiteta je želja da svojoj obitelji ne priuštim traumu zbog autodestrukcije i petljanja s drogama / porocima s kojima eksperimentira glavna protagonistica knjige. Valjda imam na to pravo. To je, priznajem, glavni razlog mog bijega i trebao bi u budućnosti biti dio mog iskrenog razgovora s roditeljicom do čijeg mi je psihičkog i fizičkog zdravlja stalo. Valjalo je to smeće počistiti prije izlaska knjige, slažem se, no vjerujem ta me čaša neće mimoići negdje u budućnosti.

Moraju li sve lezbijke biti osviještene feministkinje i aktivistkinje?

Manji, ali ne i nevažan razlog za kovanje pseudonima je i moja želja da svoj literarni identitet odijelim od civilnog jer među njima nema prostog znaka jednakosti, naprosto smatram da je moje bavljenje prozom trebalo razdijeliti od mog novinarskog identiteta. Nije, dakle, riječ o mojem bezglavom bijegu od identiteta lezbijke i autorice knjige "Posudi mi smajl", no teško da je to itko mogao unaprijed znati.

Prije svega, nije riječ o romanu i ja se cijelo vrijeme bezuspješno upirem da istaknem tu prostu književno formalnu činjenicu.

Oni koji me poznaju znaju da zaista ne trčim okolo sva ustrašena zbog svog seksualnog identiteta, ne crvenim pred kolegama kad u svojoj novinskoj redakciji slušam homofobne komentare vezane za gay populaciju. U svojoj bližoj i široj okolini outana sam do mjere koja mi odgovara. Ni centimetra više ili manje.

Da, ali frapantno zaostajem u recepciji i promišljanju feminističke teorije i prakse. I to je velika šteta za mene, Zajednicu i moje čitatelje.

Onda su me zapljusnula pitanja.
Cijeli rukovet zajebanih pitanja.
Nadalje, odakle unisono uvjerenje da se iza pseudonima skriva nemogućnost da izađem iz ormara? Ima li nade za mene? Moraju li sve lezbijke biti osviještene feministkinje i aktivistkinje?

Moramo li krotko klimati glavom na promocijama feminističkih publikacija i biti dio tog meni šarmantnog, privlačnog spisateljsko-feminističkog klana u koji se ulazi tek nakon vehemetne inicijacije – nastupa na gay prideu, dobivanja po tintari pred disco klubom, završavanjem ženskih studija, nošenjem zastava i dičnom borbom na prvim linijama fronte "za našu stvar"?

Jesmo li baš svi koji se bavimo pisanjem i seksualno se opredjeljujemo kao LGTB osobe ludi za iščitavanjem Monique Wittig i njene zaista sjajne knjige eseja "Hetero um"?!

Smije li Nora Verde biti sasvim obična napušena rokenrolerica koja doma navija Placebo, The Cure ili čak Azru?! Čita Luciu Extebarriu, Mirandu July, Igora Štiksa i Juliana Barnesa.

Možemo li se za tu "našu stvar" boriti na neki osoben način, bez pravila koja propisuju udruge za zaštitu "naših prava"?

Smijemo li svoje lezbijstvo iskazivati drukčije, manje militatntno, opuštenije?

Imamo li pravo potpisati vlastitu knjigu pod pseudonimom, zadržati za sebe svoje razloge za odabiranje istog?

Imamo li se razloga plašiti da će u nekoj nedalekoj budućnosti biti formirane ilegalne aktivističke formacije koje će noću neposlušne ormaruše kundacima tjerati na svjetlo danje?

"Posudi mi smajl" zapravo nije lezbijski roman

Ni i jednom trenutku od izdavanja "Posudi mi smajla" nisam promociju te knjige bazirala na etiketi "lezbijskog romana", no nisam padala u nesvijest od te "etikete" jer je knjiga na brojnim mjestima zbiljski obilježena odrastanjem i egzistencijom jedne lezbijke. U svakom intervjuu koji sam dala novinama i portalima isticala sam da je Nora Verde glas drukčijosti, glas autsajderice u svakom smislu, pa i u onom aktivističkom.

I na koncu, ako je netko ne daj Bože pročitao tu knjigu zbog koje danima drilamo jagodice prstiju nad tipkovnicama - u poglavlju nazvanom "Braćo i sestre" lijepo stoji: "Lezbijska literatura? Nisam sigurna. Počast Generaciji X, pa da, malko. Ali ipak najviše osobna priča, bez bježanja u zagrljaj klanova. Što će mi braća i sestre s kojekakvim savjetima o integraciji? Moja ljubav je moja stvar i odjebite!"

Kao što rekoh na početku ovog teksta koji započeh posipanjem pepelom, a završih laganim paležom aktivističkih svetinja - nije mi to trebalo, no trebam li biti obilježena etiketom "aktivistički nekorektne" ako odlučim odabrati drugačiji način aktivizma i borbe protiv hetero svemira?!