Otkako se dogodio horor na splitskoj Rivi, teško se može naći osoba koja nema stav o nemilom događaju. Neki su ostavili i pisani trag na raznim portalima i u tiskovinama. Već smo mogli čuti komentare i 'jedne' i 'druge' strane pridea, no nas je zanimalo mišljenje objektivne stručne osobe.

Tako smo, dan uoči 10. zagrebačke Povorke ponosa, razgovarale sa sociologom kriminala Renatom Matićem, koji ističe da je za krvavi Split Pride kriva, prije svih, hrvatska država, da je stupanj tolerancije gluposti unutar crkvene hijerarhije puno širi nego inače, ali i da svjedočimo sjajnom trendu da većina u Hrvatskoj više nije spremna tolerirati nasilje i mržnju, bez obzira na politička, vjerska i druga uvjerenja.

Što mislite o ishodu Splitskog pridea?
Kao građanin sam beskrajno potresen. Nikad nisam dovoljno spreman gledati toliku količinu mržnje. Javila su mi se sjećanja na rat; tad sam imao izravne prilike doživjeti takvu mržnju od 'one druge strane'. Nadao sam se da to više neću morati gledati i doživljavati.

Kao sociologu, sve mi je to bilo očekivano. S jedne sam strane bio neugodno iznenađen institucionalnom neozbiljnošću priprema. S obzirom na to da se pride u Splitu prvi put održava i očekivao se dolazak par stotina ekstremnih nasilnika koji su unaprijed već poznati policiji, policija nije učinila ništa da oni ne dođu. To je stupanj rizika kao da BBB najave marš kroz Split.
Ono što se u Splitu dogodilo je pokazatelj stupnja demokracije u Hrvatskoj. Split je bio test za ono što je u Hrvatskoj zapravo presjek društva, a to je tolerancija i uvažavanje svačijeg mišljenja. U Hrvatskoj je to nedorađena i  nepripremljena institucionalna aktivnost.

Vidite li uzroke nasilja na prideu, s obzirom na dob nasilnika koja uglavnom nije prelazila 30 godina?
Preko 75 posto onih koji su vikali "Ubij!", činili su to i ranije na stadionima. Svi oni već su zabilježeni u policijskim evidencijama; što zbog obiteljskog nasilja, što zbog nasilja na stadionima itd. To znači da u nijednoj drugoj demokratskoj državi ti ljudi ne bi naprosto taj dan imali pristup centru grada. Ili bi bili pritvoreni ili bi im bilo rečeno da ako se približe na 500 metara od mjesta povorke idu u pritvor. Ne samo to! Ono što zapravo govori o stanju u Hrvatskoj je zakukuljena politički izgovorena osuda od premijerke čiji se ton pojačava tek nakon reakcije iz Europske unije.

Bilježimo da stanje demokracije u Hrvatskoj naprosto nema svoju bit, temelje ni unutarnju dinamiku kojom bi se razvijalo. Imamo cijeli niz kočnica, a s druge strane potpuni nedostatak interesa od onih koji bi ga trebali imati.

Možete li pojasniti što mislite pod time da "stanje demokracije u Hrvatskoj naprosto nema svoju bit"?
Konkretno, sama činjenica da se u Hrvatskoj godinama skandira "Ubij, ubij!" i da je moguće na istom mjestu skandirati i bacati kamenje veličine šake, a da se bez ovako brutalne reakcije od intelektualne javnosti i 'običnih građana' koji vide da to nije normalno počne govoriti o prekršajnim prijavama, govori o stupnju institucionalnog naboja koji je potreban da bi se demokracija održavala.

Kome nije bilo jasno da skandiranje "Ubij, ubij!" nije poziv na kavu ili čaj nego poziv na ubojstvo? Kome nije bilo jasno u pravosuđu i Vladi da je poziv na ubojstvo korak do ubojstva? To su ljudi koji pozivaju na ubojstvo druge osobe te je prema tome to visoki stupanj kaznenog gonjenja. To je samo razina niže od izvršenog ubojstva. Nisam pravni stručnjak, ali kao građanin to vidim kao činjenicu bez koje Hrvatska nije mogla ni očekivati išta više od ovoga što nam se dogodilo.

Tko je, prema vašem mišljenju, kriv za krvavi scenarij u Splitu?
Počinitelji su zapravo pušteni da se pripreme dvije do tri godine za izvedbu u Splitu. Za to je kriva hrvatska država. Da se reagiralo kao u drugim europskim demokratskim zemljama, imali biste povike i uvrede, ali ne biste imali organiziranu skupinu potencijalnih ubojica. Da policije nije bilo, ti ljudi bi bili spremni uletjeti i udarati do besvijesti bilo koga koga su tamo zatekli. To nije propust nego dokaz nedoraslosti hrvatske demokracije za ono što se govori da nam predstoji.

Kod nas je problem što rijetko tko dobiva pravu poruku društva. Ako nekoga kazniš za ono što je učinio, a on nakon toga ostane glavna faca u društvu, ništa se neće postići. Vani imate situaciju da nakon rasističkog ispada, u kombinaciji s nasiljem, počinitelj odsluži zatvorsku kaznu i nakon toga je obavezan slušati predavanja, seminare i edukacije na tu temu (holokaust, i sl.) i bavi se društveno korisnim radom u organizacijama koje se bave dotičnim društvenim skupinama. Rezultati su odlični! Grozno je misliti da su ovi huligani nepopravljivi. Potrebna im je resocijalizacija i podrška.

Kako to mislite da je cijela država glavni krivac?
Prije svega, političke elite koje kalkuliraju s idejom da nešto učine za zajednicu jer su navikli činiti samo za sebe i svoje partikularne interese, a da za to ne odgovaraju. Kazneno-pravni okvir je takav da je ljude koji su evidentirani kao nasilnici potaknuo na novo nasilje. I ne samo da im je dopustio, nego ih je potaknuo; gotovo nahuškao da to čine jer oni u tome uživaju.

Kad gledate snimku događaja, ljudi koji nisu vikali stoje u prvim redovima, a iza njih su nasilnici. Dakle, od tih 10.000 huligana o kojima se govori, bilo je oko 1000 njih koji konstantno rade nerede. Ovo govorim iz iskustva rada u policiji; da je policiji bio dopušteno od strane političkih elita i sudstva odraditi posao do kraja, izgreda te vrste ne bi bilo. Znači, imali su pravni okvir za to, ali im nije bilo dopušteno držati ih u pritvoru. Tek sada, nakon reakcije, počinje se aktivirati priča o zločinu iz mržnje.

Govorite o reakciji Europe i građana Hrvatske?
Da! Hrvatska reakcija puno više govori o tome da se može, mora i da smo zreli za puno više od onoga što nam kroz institucionalne okvire daju političari i birokrati. Domaća reakcija je bila takva da su predsjednika i premijerku pritisnuli i pokrenuli priču oko nasilja iz mržnje.

Kako vidite ulogu religije, konkretno Katoličke crkve u cijeloj priči? Mislite li da su izjave nekih svećenika utjecale na ishod pridea?
Priprema samog nasilja odvijala se i bez pojedinačne ili grupne podrške nekih osoba. Svaka religija je u svojoj biti antinasilna. U srijedu je službenu izjavu dala Biskupska konferencija i rekli su da nitko nema pravo u ime kršćanstva opravdavati bilo kakav vid nasilja. Nasilje je u potpunoj suprotnosti s onim što kršćanstvo doista jest. Ako ovu platformu crkveni službenici ne poštuju, onda rade suprotno od svog poziva. U svim drugim institucijama takve bi osobe bile podrvgnute nekim disciplinskim mjerama.

Kako komentirate činjenicu da je ponovno izostala njihova kazna za one koji otvoreno podržavaju nasilje?
Kod nas je stupanj tolerancije gluposti unutar crkvene hijerarhije puno širi nego inače. Nažalost, čini mi se da je religija u Hrvatskoj još uvijek ideološki iskorištena za one ciljeve koji s kršćanstvom i evanđeljem nemaju nikakve veze. Ideologizirati i opravdavati nasilje, linč i mržnju kao nešto što bismo morali moći prihvatiti je suprotno od onoga što bi religija trebala predstavljati.

Čini mi se ponekad da rat u Hrvatskoj nije bio dovoljan, kao ni zločini koji su se dogodili, te da se u glavama nekih ljudi koji se predstavljaju kao religijski službenici ništa nije promijenilo. Kad je prošle godine bila povorka ponosa u Beogradu crkveni službenici hvalili su onu vrstu divljaštva i prikazivali je kao uzorno ponašanje. Na to nemam odgovore.

Inače, vani je normalna praksa da svećenici i redovnice sudjeluju u povorkama.

Mnogi pripadnici rimokatoličke vjeroispovijesti u Hrvatskoj imaju stav da je seksualnost privatna sfera, da je gej povorka nepotrebna i treba ostati u četiri zida. Kako onda možemo javno govoriti o religiji i vjeri koje su također privatne stvari? Dolazak Pape je prema tome bila povorka ponosa svih katolika.
Govorimo o društvu koje živi teško izlječivu patrijarhalnost. Hrvatsko društvo nije učinilo ništa da seksizam i patrijarhat te homofobiju, kao nadgradnju navedenog, ukloni.  Prije svega, ne čini se ništa na području odgoja i obrazovanja. Takvi bi sadržaji pokušali među mladim generacijama raskrstiti s idejom da je zbog toga što smo različiti netko manje ili više vrijedan. Naprotiv, treba nametnuti ideju da je različitost bogatstvo.

S druge strane, imamo zakonodavni okvir koji potiče nasilnike da iz jednog nasilnog čina idu u drugi, sve brutalniji i sve žešći. Politika to sve gleda sa strane, a za svoje trenutne ciljeve i interese će odreagirati onako kako im u tom trenutku odgovara. Politički akteri pozvani su prepoznati što je društvo i u tom smislu pokrenuti strategije i zajedničku energiju za ostvarivanje ciljeva koji su svima prihvatljivi. Toga kod nas nema.

Da se izrazim sociološki iz Durkheimovske prespektive, kod nas još uvijek postoji podjela na 'mi' i 'oni'. Ako si 'naš' onda si super, a ako nisi onda ti tu nije mjesto, bez obzira jesi li dobar ili loš.

Može li se to promijeniti?
Nadam se da će ova aktivacija sistema i progon zbog nasilja iz mržnje uroditi plodom. Iako, ponavljam, poziv na ubojstvo je poziv na ubojstvo i bacanje kamena je ubojstvo u pokušaju. To je više od zločina iz mržnje. Za sada neka barem odgovaraju zbog zločina iz mržnje. Ako ništa drugo, pratit ćemo tijek reakcije.

Bez obzira na sve, raduje me reakcija javnosti. Većina ljudi je zgrožena količinom nasilja koju ne žele u svojoj državi. Iako mnogi od njih nemaju potrebe niti će ikad hodati u povorci ponosa, jednostavno ne žele nasilje i zato su potaknuli političke aktere da se trgnu. To je ono što je konačno dobra poruka. To mi daje tračak svjetlosti i nade.

Kako vidite nadolazeći Zagreb Pride? Je li Zagreb tolerantan grad?
Prema statističkim podacima može se uočiti da je posljednjih godina pride sve bolji, barem u organizacijskom dijelu. Međutim, niti jedna godina nije prošla da netko nije stradao nakon povorke u uličicama.

Institucije će se, s obzirom da je riječ o metropoli, organizirati bolje i ozbiljnije. Očekujem da će slika zagrebačkog pridea biti bolja i šarenija. Vjerujem da se splitska priča neće ponoviti ni u Zagrebu ni u Splitu.

Ne mislim da su ni Split ni Zagreb Hrvatska. Hrvatsko društvo su i Split i Zagreb. Među nasilnicima nisu samo pijani hulgani koji rade skandale nego su to ljudi koji će sada reći "Ako budem vikao ubij i snimi me kamera, mogao bih završiti u zatvoru pa bolje da pazim". To su ljudi koji su naviknuti raditi što žele, a da im se ne vrati.

Značajna je trenutna orijentacija u zadnjih tjedan dana jer je definitivno poruka ljudima kako da preoblikuju svoje ponašanje. Ono što se treba dogoditi je umrežena sinergija građana i institucija. To će donijeti pomak te ćemo za koju godinu doživjeti da će se sudionici povorke slobodno šetati i razići kućama.

Imate li poruku za LGBT osobe koje su trenutno možda u strahu od svojih sugrađana ili se jednostavno boje priključiti povorci u subotu da se ne bi ponovio splitski scenarij?
Bilo bi preambiciozno i preodgovorno reći "Prevladajte svoj strah, nemate se čega bojati". Rekao bih da trebaju biti optimistični i sigurni da postoje ljudi na koje se mogu osloniti u svakom trenutku. Takvih ljudi doista ima, unatoč tome što su najglasniji oni od kojih se u društvu ne može ništa pozitivno očekivati.

Obratite se civilnim udrugama i institucijama radi uvažavanja i tolerancije. Osobno poznajem različite profile ljudi koji nemaju potrebu aktivno sudjelovati u Povorci ponosa, ali im se gadi svako nasilje i mržnja. Takvih osoba ima i po braniteljskim udrugama i raznim institucijama, a naročito u civilnim udrugama koje ne dolaze toliko do izražaja.