Aktivistički impuls jest kompleksan skup raznorodnih motiva i osjećaja, u kojem se miješaju građanska odgovornost, ideali o svjetlijoj budućnosti, spremnost na akciju, ali i frustracije i bijes zbog trenutnog stanja stvari. Nove generacije aktivista se počela rađati 2007., što je pomoglo u definiranju kakav Zagreb Pride zapravo želimo .

Hana Ševerdija. Marina Matešić. Marwan Zeitoun. Marko Kelava. Kristina Kovač. Karla Horvat Crnogaj. Gordana Tihomirović. Sara Ercegović. Marin Ježić. Ivana Katić. Matea Popov. Marino Čajdo. Goran Subotić. Marko Jurčić. Franko Dota. Anita Kvaić. Gabe Ivanov. Dalija Pintarić. Cvijeta Senta.

Ova imena danas samo rijetkima nešto znače i predstavljaju, samo je minimalnom broju ljudi jasno što oni imaju zajedničko, a još manji je broj ljudi svjestan što su to nabrojani važnoga učinili. Kako ih navodim iz sjećanja, odmah moram reći da sam neke zasigurno, ali doista nenamjerno, zaboravio spomenuti, no riječ je o osobama koje su od 2007. godine do danas sudjelovali u Organizacijskom odboru Zagreb Pridea, neki tek jednu godinu, a neki sve. U njemu sam i ja bio tri godine, od 2008. do 2010., i bez trunke sumnje znam da je to najvažnija stvar koju sam ikada u životu učinio (dok se, naravno, nadam da najvažnijom neće i ostati). Ponos koji pritom osjećam potpuno je subjektivan, a objektivizirati ga niti želim niti mogu, što ne znači da taj ponos nije dubinski istinit, a ne samo iskren, jer svi smo mi zakotrljali jednu ogromnu promjenu u hrvatskom društvu, koja ga transformira u nešto bolje i koja se neće moći zaustaviti. Možda ni svi nabrojani toga nisu svjesni sada, ali će zato jednoga dana moći pripovijedati svojim unicima da su bili na pravoj strani, da su se pobunili i borili, da su bili ponosni i bez zadrške ustali u borbi za ravnopravnost LGBT osoba. Iako su neki od njih, zapravo, strejt - što je još ljepše.

Povijest pišu pobjednici, a to smo mi
S obzirom da pobjednici pišu povijest, neću se ustručavati napisati vlastitu malu povijest Zagreb Pridea, koji namjerno započinjem s 2007. godinom, jer smatram da je zagrebačka Povorka ponosa te godine po prvi puta, s izuzetkom prve, postala ono što bi svaki Pride trebao biti – masovni protestni coming out, oštar trn u tijelu heteropatrijarhata i homofobije, za sada u Hrvatskoj još uvijek mali, ali sposoban da ubrizga lijek koji će cijelo društvo s vremenom izliječiti od diskriminacije pedera, lezbijki, biseksualnih i trans osoba, onih između i queer. Zagreb Pride je tada odlučio da će se aktivizmom prvenstveno baviti iz uvjerenja, a nikako jer se za to nudi nekakva plaća, pa je volonterstvo postalo vrlo važan aspekt organizacije Zagreb Pridea i svih njegovih programskih aktivnosti.

Također je taj, sedmi (?!) Pride važan i po tome što u organizaciji okupila ekipa koja je imala zajedničku ideju o tome što Povorka ponosa treba biti, pa nikome nije palo na pamet da se plaši zaustavljanja prometa, da se ulizuje 'tetama iz dućana' kao paradigmi hrvatskog puka, da se aranžira s homofobima. Te godine jasno je rečeno da nema šanse da se pederi i lezbijke u Hrvatskoj zadovolje 'minimumom prava'.

Aktivistički impuls jest kompleksan skup raznorodnih motiva i osjećaja, u kojem se miješaju građanska odgovornost, ideali o svjetlijoj budućnosti, spremnost na akciju, ali i frustracije i bijes zbog trenutnog stanja stvari. Nove generacije aktivista se počela rađati 2007., što je pomoglo u definiranju kakav Zagreb Pride zapravo želimo i kakav naš aktivizam treba biti. Pun ponosa i prkosa, stalnog otpora homofobiji i nasilju, dijaloga sa LGBT zajednicom i širom javnošću, zauzimanja novih prostora slobode, te neprestanog ohrabrivanja na coming out i rušenje prezrenog, ponižavajućeg ormara, koji pedere i lezbe iz ljudi pretvara u odjevne second hand predmete, pohabane s vremenom i korištenjem. Zagreb Pride također cijelo vrijeme želi čuti i kakve politike i strategije nude ostale gej-lezbijske udruge, kritički se reflektirati na njih, te potaknuti hrvatske pedere i lezbe da se pozabave s time, odluče s kime se slažu i zašto, a s kime ne.

Aktivizam mora biti vjerodostojan
Ipak, najvažnija odluka koju je svim srcem i dušom Pride donio 2007. jest da naš aktivizam mora biti utemeljen na vjerodostojnosti, da mislimo, govorimo i radimo jedno te isto, što se od tada konzekventno i čini. U praksi to znači da se ne najavljuje ono od čega će se onda, zbog kalkuliranja, lijenosti ili straha, odustati, da se naša ideologija zrcali u svemu čega se aktivistički dohvatimo, da ne želimo pod svaku cijenu biti popularni ili omiljeni, pa se zbog toga kompromitirati, nego da se Zagreb Pride poštuje, bez obzira slagao se netko s nama ili ne. I povrh svega toga, da se na Zagreb Pride može uvijek računati.

Naravno, mnogo je lakše donijeti ideološke smjernice nego što ih je provesti, ali se to sustavno radi, na brojne načine. Primjerice, danas možda zvuči nevjerojatno, ali 2008. godine nije bilo moguće naći prostor u Zagrebu u kojem bi se organizirao party nakon Povorke ponosa, i to ne zato jer se ljudi iz Zagreb Pridea nisu potrudili pitati na svakoj mogućoj lokaciji. Problem je bio, između ostaloga, u tome kakav party Zagreb Pride želi napraviti: javan i ponosan, dekoriran zastavama duginih boja, slobodan i otvoren za sve ljude dobre volje. Cilj je bio pokazati LGBT zajednici da može i mora postojati drukčiji clubbing od onoga u zagušljivim podrumima, u mjestima koja su zasluženo u međusobnim razgovorima na gej sceni nazivana 'Rupama'. Tako je, uz velik inat prema tada aktualnoj situaciji, 2009. pokrenuta Partycipacija, sada već serijal partyja i standardni dio programskih aktivnosti Zagreb Pridea.

Partycipacija je mjesto na kojem se istospolni ljubavni parovi mogu ljubiti i plesati bez straha da će im netko prigovoriti da pretjeruju (neka pretjeruju!), na kojem dečki mogu nositi i ruž i haljine, na kojem se jednoj lezbijki nikad neće dogoditi da je netko priupita je li muško ili žensko, a ako se išta od toga slučajno dogodi, reakcija organizatora iz Zagreb Pridea je bila, i uvijek će biti, brza i neupitno protiv bilo kakve diskriminacije. Ukratko, nije nikakav problem izbaciti diskriminatore s Partycipacije, bez obzira s koliko se ljudi mogli vratiti nazad. Nema tog homofobnog žulja na koji Zagreb Pride neće stati.

Na promjenama moramo raditi svi zajedno
Još jedna ključna inovacija Zagreb Pridea, a koja se naslanja i na Partycipaciju, jest i potreba da se LGBT zajednici ukaže kako našu ravnopravnost ne može ostvariti dvadesetak aktivista, nego je potreban angažman svih nas. Dakle, ako se ravnopravnost želi (a to nije obavezno, ali je itekako poželjno), onda svaki hrvatski peder, lezba, bipsić i trandža trebaju učiniti nešto po tom pitanju. Ako oni sami nisu sigurni što i kako, Zagreb Pride ih je spreman ohrabriti, uputiti i podržati. Ono što je neprihvatljivo jest pasiviranje LGBT zajednice, koja bi na aktiviste trebala gledati kao svoje spasitelje, ili njurgati šaptom, po forumima ili na kavama, protiv onoga što neki od njih rade. Baš suprotno, ako ti se ne sviđa što Zagreb Pride radi, onda napravi nešto kako ti misliš da treba. Ako pak Zagreb Pride podržavaš, onda se priključi njegovim akcijama, dođi marširati u Povorci ponosa, svađaj se s homofobima kada te ugrožavaju, budi otvoren i ponosan u vezi svoje seksualnosti, ne umanjuj njenu važnost kao temelj osobnog identiteta, priključi se Organizacijskom odboru Zagreb Pridea, koji svake godine na to i javno poziva sve zainteresirane pedere i lezbe, kao i naše strejt prijatelje.

Takve stvari poručuju naši slogani prethodnih godina, oni koji se obraćaju LGBT zajednici: "Imaš hrabrosti!", "Sudjeluj!"

Ono što nas je pomalo iznenadilo jest reakcije zagrebačke LGBT zajednice, koja je taj poziv u sve većem broju prihvaćala. Kada smo željeli pokazati da se gej i lezbijski ljubavni parovi moraju moći ljubiti na ulici, baš kao što to svakodnevno čine heteroseksualni, organizirali smo 2008. flashmob na Zrinjevcu, u kojem je sudjelovalo trideset pedera i lezbi, a bome i jedan slobodoumni heteroseksualni podržavatelj i prijatelj Zagreb Pridea. Tih petnaest parova je izašlo pred paviljon i krenulo razmjenjivati poljupce pred publikom subotnjeg promenadnog koncerta, od kojih su neki i negodovali. No, flashmoba ne bi bilo da trideset ljudi iz LGBT zajednice nije odlučilo svojim jezikom i usnama taj dan podržati Pride, i to godinu nakon što su na Povorku ponosa letjeli Molotovljevi kokteli i kada je strah od nasilja homofoba bio skoro pa paralizirajući. Zagreb Pride je zato sve pedere i lezbe pozvao na 'snagu zajedništva', nudeći put otpora prema nasilju, a to je solidarnost i podrška svih nas, kao i naših strejt prijatelja, roditelja, susjeda i kolega.

Pederi i lezbe u Hrvatskoj ne smiju odustati
Kada je 2010. Zagreb Pride, pomoću pjesme Lily Allen, odlučio homofobima poručiti da odjebu, u video-spotu su sudjelovali 'obični' pripadnici LGBT zajednice, jednako kao i 2008., kada je snimljen prvi promotivni spot Zagreb Pridea, u kojem se – potpuno očekivano i potpuno odgovarajuće – razbijao ormar. Razmišljanje iza tih spotova je sljedeće: negdje u Hrvatskoj sjedi sam u sobi mladi peder ili lezbijka, pita se je li normalan, je li sam na svijetu, ima li njegov život uopće smisla. Ako vidi spotove Zagreb Pridea, ima i odgovor na ta pitanja, nadam se: nije sam, ima nas mnogo, njegov život ima smisla i vrijedan je kao svaki drugi!

Zato je emancipiranje LGBT zajednice postala jedna od glavnih smjernica Prideova djelovanja, u kojem se vodi osobnim primjerom, pa se stoga i najavno i završno priopćenje svake Povorke ponosa potpisuje imenima i prezimenima svih koji su sudjelovali u njenoj organizaciji. I zato je coming out, barem za mene, najvažnija poruka koju sa sobom Povorka ponosa Zagreb Pridea nosi. Pederi i lezbe u Hrvatskoj ne smiju odustati pred trenutnim teškoćama, nego trebaju i u homofobnom hrvatskom društvu pronaći nadu, za same sebe, za svoju zemlju. Moramo,neovisno o tome što bilo tko drugi misli, izgraditi vlastiti pederluk i lezbijstvo, i našu ljudskost, te zauzeti naše pravo mjesto u hrvatskom društvu. LGBT zajednica se mora u sve većoj mjeri i sa sve većim ubrzanjem izboriti protiv defetizma i prihvaćanja statusa quo, riješiti se ideje o vlastitoj inferiornosti, te tražiti da nas se tretira jednako kako heteroseksualna većina očekuje, zdravo za gotovo, da se prema njoj ponaša. Ne smijemo se plašiti da će se netko osjećati ugroženim od pedera i lezbi; dapače, neka se svaki homofob osjeća baš tako, neka strijepi i kuka, neka svoju nemoć ispucava u vulgarnim internetskim komentarima, jer i treba biti ugrožen sve dok nam poriče ravnopravnost i dok se drži svoje primitivne homofobije.

Mnogi će reći da je to opasan radikalizam, na što ja odgovaram da jest, i jedno i drugo. Opasan je za sve homofobe i nasilnike, za sve pljuvače i diskriminatore LGBT osoba, a radikalan je jer traži fundamentalnu promjenu hrvatskog društva, koja će rezultirati slobodnijim životom za sve, pa i one koji se tome sada protive. Nema razloga da pederi automatski budu umiljati aseksualni sveci, pa da bi im se onda dozvolilo 'minimum prava' i mrvica slobode. Neće nama našu slobodu i ravnopravnost nitko dati, nego ćemo je mi za sebe uzeti, ako treba iščupati iz zapjenjenih ralja onih koji nam je uskraćuju, a u tom procesu im možda izbiti i nekoliko zuba, baš kao što oni godinama izbijaju naše. Homofobi su već sada krezave spodobe (o čemu nemetaforički svjedoče njihove fotografije u medijima), koji poricanjem naše ljudskosti ukidaju vlastitu, i prema njima za mene vrijedi revolucionarna maksima hrvatskog heroja Rade Končara: 'Milost ne tražim, niti bih vam je dao!'

Nema povratka u ormare
Odluka Zagreb Pridea da pederi i lezbijke trebaju sami o sebi svjedočiti, da trebamo preuzeti odgovornost samodefiniranja onkraj aktualne dominacije homofobije u Hrvatskoj, sa sobom povlači i mnoge praktične posljedice (kao i svaki drugi stav Zagreb Pridea). To konkretno znači da se o nama ima govoriti kako mi odlučimo i odredimo da treba, a ne kako svaka heteroseljačina sebi dozvoljava. Zato ćemo biti do daske iritantni prema svima koji govore o nekakvom 'homoseksualizmu', te ih ispravljati dok ne nauče govoriti 'homoseksualnost'. Zato ćemo tražiti pravdu na sudu kad se netko usudi govoriti da pederi ne smiju igrati nogomet, zato ćemo u javnosti prokazivati homofobiju i homofobe, mlateći ih tom etiketom kao toljagom, zato ja u ovom tekstu pišem 'pederi', a ne ono dehumanizirajuće i medicinsko 'homoseksualci'. Prepoznavanje važnosti da sami o sebi stvaramo sliku kakvu odlučimo da želimo vidi se najbolje u medijskim aktivnostima Zagreb Pridea. Prije desetak godina su se novinski tekstovi o nama ilustrirali fotografijama sa stranih Prideova, po mogućnosti za malograđanski ukus što skandaloznijim, a sada se opremaju slikama zagrebačkih Povorki ponosa. Nekad se pedere i lezbe slikalo s leđa dok su ispovijedali 'mračne tajne', ili im se pikseliziralo lica, a sada na stotine pripadnika i pripadnica LGBT zajednice ide ponosno naprijed prema TV-kamerama i fotoreporterskim objektivima.

Danas se izjave daju s punim imenom i prezimenom, a u njima se ne govori patetično o prokletstvu vlastite homoseksualnosti, nego o ponosu i odlučnosti za borbu. Nekada se po gej forumima zgražalo nad navodnim 'golim guzicama' na Povorci ponosa, kao i nad navodnoj vulgarnosti iste (iako je realnost takva da je povorka Zagreb Pridea, nažalost, jedna od vizualno najkonzervativnijih u Europi i svijetu), a Zagreb Pride je onda 2010. gole guzice odlučio staviti na svoj plakat. I, što se dogodilo? Najveća i najmoćnija Povorka ponosa LGBTIQ osoba do sada, jer smo u Prideu iz osobnog životnog iskustva, kao i aktivističkog djelovanja, shvatili da su mnogi strahovi samo Baba Roge za malu djecu. Pride zato razbija te strahove, ne ustručavajući se ni od namjerne provokacije, s ciljem da se pokaže kako se nije uopće trebalo plašiti.

Roditelji nam mogu biti saveznici
Uostalom, iz odluke da sami definiramo svoju javnu sliku nastao je i jedan od najboljih događaja u organizaciji Zagreb Pridea. Riječ je o sada već tradicionalnoj tribini 'Mame u Mami', koja će se ove godine održati po četvrti put. Nastala je kao reakcija na jedan članak u Jutarnjem listu iz 2008., u kojem se neka anonimna i pikselizirana mama lezbijke ispovijedala o tome kako joj se vlastita kćerka gadila, ali ju je u međuvremenu prihvatila toliko da je sporadično uspijeva i fizički dodirnuti. Zagreb Pride je tada odlučio pronaći i okupiti roditelje koji svoju gej djecu podržavaju i prihvaćaju, te kojima nije vrhunaravni uspjeh što im se od vlastite gej djece ne povraća, nego eto tek podriguje. I pronašli smo ih, svake glodine nove, neke od njih spremne istupiti i u medijima, neke pak koji marširaju u Povorci ponosa. Pronalazit ćemo ih i ubuduće, u sve većem broju, jer želimo predstavljati pozitivne uzore za sve roditelje gej djece, naročito one koji vlastito potomstvo tuku i šikaniraju, izbacuju iz kuće i potiru, a sve zbog straha od okoline (Jer, što će ljudi reći? E pa, koga boli kurac šta će reći!, uvijek odgovaram na to pitanje), zbog 'reda radi', zbog duboko usađene katoličke homofobije ili bilo kojeg drugog "razloga".

Borimo se da svaki roditelj razumije da u izboru vlastitog gej djeteta i ostatka svijeta uvijek izabere prvo, borimo se da se ukinu apsurdni vapaji poput onog koji su mnogi iz LGBT zajednice čuli iz usta svoje mame ili tate: 'Da si barem narkoman!' Ovdje ću opet skliznuti u radikalizam i zapitati kako je moguće da se Mirka Norca, notornog i dvostruko osuđenog ubojice civila i ratnog zločinca, nisu odrekli njegovi roditelji, a da mnogi roditelji u Hrvatskoj danas to čine svojoj gej djeci?! Kakav je to sustav vrijednosti i mentalitet da je gore kad dečko voli drugog dečka, nego kad ispališ metak u potiljak nevinim ljudima? Protiv takve dehumanizirane bešćutnosti može se ići jedino radikalno, jer tu nije riječ o različitim mišljenjima unutar demokratskog okvira, nego o totalitarnom barbarizmu, o uskraćivanju osnovnog prava pedera i lezbi na postojanje, a homofobija nije ništa drugo, pa ni kad dolazi od naših najbližih.

Zagreb Pride razvija i kulturu prosvjedovanja
To je samo jedna od brojnih nepravdi s kojima se Zagreb Pride suočava u današnjoj Hrvatskoj, a mnoge od njih izazivaju bijes, jer samo on i može biti odgovarajuća reakcija. Naravno, ne znači da se na nepravdu treba odgovoriti razjareno i nepromišljeno, nego da se vlastitog bijesa ne treba stidjeti, jer on je beskrajno više pravedan nego svi oni Božji biblijski bjesovi, o plodovima mora i čemu već ne. S druge strane, rad na Zagreb Prideu, i svemu što s time ide u paketu, duboko je ispunjavajuće iskustvo, jer se nalazimo u prilici otkriti sve one divne strejt ljude koji su na našoj strani, jer je prepoznaju kao ispravnu i kao svoju vlastitu. Primjerice, i kada skoro pa nitko nije htio otvoriti svoj prostor pederima i lezbama, to su bile spremne Mika i Vanja iz Bookse ili Petar Milat iz Mame, pa i dvotjednik u kojem se nalazi ovaj temat. Kada 2008. nismo uspjeli naći prostor za party nakon Povorke ponosa, ugostio nas je Eurokaz. Kada smo prošle godine imali predavanje o gej pornografiji, osoblje Kina Grič ga je sa zanimanjem pratilo, te prethodno pomoglo u njegovoj realizaciji. Postoji još mnogo prostora i ljudi koji su nam izašli u susret i koje nije bio strah, na čemu su im aktivisti Zagreb Pridea vječno zahvalni. Ja svakako jesam.

U širem društvenom kontekstu Zagreb Pride je bitan i zbog toga što već deset godina razvija kulturu prosvjedovanja, koja u Hrvatskoj još nije na nivou najrazvijenijih svjetskih demokracija. U prethodne dvije-tri godine i to se mijenja, te građani shvaćaju da moraju izaći na ulice i prosvjedovati, što naravno ne garantira da će dobiti ono što žele. Ali to se sigurno neće desiti ako se uopće ne pokuša. Pride ove godine deseti put prosvjeduje i maršira, glasno se budi protiv diskriminacije i veseli nadolazećoj slobodi. I u tome nas nisu zaustavili ni pokušaji spaljivanja, niti fizički napadi na sudionike i sudionice Povorke ponosa, ni pljuvanje fašista, ni bacanje pepeljara. Jer potreba za slobodom i ravnopravnošću je snažnija od bilo kakve prijetnje koja nam se upućuje. Kada su se neoustaše oglasile prvi puta sa svojim tzv. antigej prosvjedom, do Zagreb Pridea su došli zahtjevi iz LGBT zajednice da se Povorka ponosa otkaže, i tako poruči svijetu kakvo je stanje LGBT sloboda u Hrvatskoj. Naš odgovor je bio kratak i jasan: "Zagreb Pride neće biti otkazan nikada i ni zbog koga!" To je naša poruka i gej zajednici, i hrvatskom društvu, i cijelom svijetu. Nećemo nikad odustati, niti ćemo ikome popustiti, jer borimo se za naše živote.

Namjera nam je nepovratno promijeniti Hrvatsku
Zadatak koji je sebi zacrtao Zagreb Pride velik je i ambiciozan: želimo nepovratno promijeniti Hrvatsku, jednako kako se, primjerice, promijenila Španjolska, od fašističke i klerikalne diktature u slobodnu i otvorenu demokraciju, koja se ponosi svojim gej građanima, baš kao što se i oni ponose njom. Mislim da smo pronašli odgovarajući način, a on se prvenstveno ogleda u tome da promijenimo, emancipiramo, ohrabrimo i osnažimo samu LGBT zajednicu. Zagreb Pride želi uništiti ideju da je jedan strejt čovjek superioran u odnosu na drugog gej čovjeka. Ali to ne ovisi toliko o heteroseksualnoj većini, prema kojoj se ne trebamo okretati da na nešto pokloni ili dozvoli. Zato ćemo ispunjavati LGBT zajednicu osjećajem ponosa zbog onoga što jesu, zato ćemo ih učiti o svemu što su pederi i lezbe postigli u svijetu od Stonewalla i 1969. godine, zato ćemo slaviti naše gej heroje i heroine, zato ćemo konstantno zagovarati coming out, jer pederi, lezbijke, biseksualne i trans osobe u Hrvatskoj ne smiju pristupati nikome s osjećajem manje vrijednosti. Naše postojanje ne smije biti privatna stvar. Kada se promijeni sama LGBT zajednica, ubrzo će se promijeniti i cijelo društvo, jer kad mi shvatimo da smo jednaki, shvatit će to i svi drugi. Tada ćemo doista imati Lijepu našu!

Svoj dio sam u tome u tri godine angažmana u Zagreb Prideu napravio, te formalno više nisam član te skupine. No, to ne znači da se neću i dalje angažirati na druge načine. Uvijek ću biti prajdizan i Zagreb Pride osjećati kao svoj. Uvijek ću biti na raspolaganju Zagreb Prideu, spreman pomoći, sve dok se on bude držao tekovina uspostavljenih i definiranih od 2007. godine do danas. Ne brinem se da Zagreb Pride ne može bez mene, jer svake godine dolaze novi, mladi ljudi u organizaciju, a oni čine i većinu na Povorci ponosa. Ne zavaravam se da je sve to isključivo djelo Zagreb Pridea, jer ponosan stav mladih pedera i lezbi itekako ovisi o globalnom društvu u kojem živimo. Oni surfaju internetom i vide kako LGBT zajednica živi, nasumično ću naborojati, u Berlinu, Parizu, Barceloni i Beču. I oni, potpuno razumljivo, žele isto u Zagrebu i Hrvatskoj. Zagreb Pride im pak nudi put i način da se do toga dođe. Mi znamo kakva Hrvatska treba biti 2020. godine i znamo kako doći do toga. Ako bih se cijeli naš politički program treba sažeti u dva pojma, tu su - ponos i coming out.

Protiv heteropatrijarhata i diskriminacije na moru, na kopnu i u zraku
Prije godinu-dvije objavljeno je istraživanje Eurobarometra, u kojem se pokazalo da u zemljama Europske unije, uključujući i nove članice s istoka, oko 40 posto građana poznaje nekoga tko je gej ili lezbijka. U Hrvatskoj je taj broj tek 9 posto. Matematika je jednostavna: ako želimo živjeti kao što pederi žive u Španjolskoj, Nizozozemskoj, Švedskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji itd., onda se moramo masovno outati. Snaga je (i) u brojevima. Ako želimo da jednoga dana gradonačelnik Zagreba bude gej, kao što su to trenutno gradonačelnici Pariza i Berlina, onda moramo pružiti priliku našim strejt sugrađanima da nas upoznaju i prepoznaju. Skrivanjem nanosimo i štetu njima, ostavljajući ih u mraku i uvjerenju da nitko oko njih nije gej. Mi smo svuda i svugdje, samo što to tek trebamo svi pokazati.

Zato se na kraju ovog teksta prvenstveno obraćam mladim generacijama pedera i lezbi, i onima koji još nisu ni svjesni da to jesu. Jer mladi su naša budućnost, i mladi pederi i lezbijke će nas spasiti od homofobije, nepravde i neravnopravnosti. Kako više nisam u Zagreb Prideu, ne moram paziti na njegove pacifističke principe, te ću završiti u militarističkom tonu, pozivom na svepederski i svelezbijski coming out, parafrazirajući Winstona Churchilla:
'Moramo biti out do kraja. Moramo biti out u cijeloj Hrvatskoj, čak i u Dalmaciji. Moramo biti out na moru i na kopnu. Moramo biti out s rastućim samopouzdanjem i i snagom, moramo braniti našu ravnopravnost bez obzira na cijenu. Moramo biti out na plažama, bile one morske ili riječne, moramo biti out na aerodromima, moramo biti out u parkovima i na ulicama, moramo biti out na radim mjestima. Nikada se ne smijemo predati!

Pred nama je borba najteže vrste. Pred nama su mnoge godine, pa i desetljeća, napora i patnje. Pitate me, koja je naša politika? Reći ću vam: rat protiv heteropatrijarhata i diskriminacije na moru, na kopnu i u zraku, sa svom snagom i moći koju imamo i koju nam Bog može dati! Rat protiv heteropatrijarhata i autohomofobije, monstruoznih tiranija nikad do kraja prevaziđenih u tamnom, tužnom katalogu ljudskih zločina. To treba biti naša politika.

Pitate me, a koji je cilj? Mogu odgovoriti jednom rječnu: pobjeda! Pobjeda pod svaku cijenu, pobjeda unatoč svom zamislivom i nezamislivom teroru, pobjeda - koliko god težak i dug put pred nama bio.
Nemam vam ponuditi ništa drugo nego krv, patnju, znoj i suze, te ponos i solidarnost. No, naša je pobjeda moguća i naša je pobjeda jedini način da preživimo!'

Duža verzija ovog teksta prvotno je objavljenu u Zarezu.