Krajem listopada pisali smo o atipičnoj domaćoj seriji koja se, osim po scenariju nalik filmu "Mamurluk", proslavila i po uvođenju prve lezbijske junakinje na javnoj televiziji.

U trenutku objave članka, službena Facebook stranica serije "Nedjeljom ujutro, subotom navečer" imala je oko 12.000 fanova, a danas broji preko 15.000. Vidljivo je da serija svakodnevno dobiva nove obožavatelje, a kritičari su sve tiši.

Iz tog razloga smo odlučile razgovarati s autorom serije Predragom Ličinom i dobiti uvid u pozadinu cijelog projekta. Zanimalo nas je kako se rodila ideja za seriju, kakva je redateljeva reakcija na kritike, njegovi stavovi o vidljivosti (i budućnosti) LGBT likova na domaćoj televiziji te, naravno, razvoj ljubavne priče između Sonje i Tine.

Kako ste došli na ideju za snimanje serije "Nedjeljom ujutro, subotom navečer"?
– Krajem osamdesetih godina sam čuo za vrlo bizarnu priču koja se dogodila u Sopotu na nekom tulumu. Neki se lik najeo tripova i puklo ga je na polarnu zimu, iako je bilo ljeto. Kako bi se izvukao iz bad tripa, lik je u ormaru našao nešto toplije garderobe, a među ostalima i skijašku opremu. Poslije ga je puklo da bi mogao malo i skijati i to je stvarno napravio - stube nebodera poslužile su mu kao skijaška staza. Zaglušujuća buka probudila je neku staricu i kad je ova izašla iz stana, skijaš ju je pokupio tako da je jadnica pala u nesvijest. Ujutro je došla hitna, a poslije i staričin sin sa zlom snahom. Kad im je ova rekla da ju je pogazio skijaš u tri ujutro, oni shvate da nešto nije u redu sa starom, pa pozovu ekipu iz Vrapča koji staricu odvedu u luđačkoj košulji u kola hitne pomoći. I kao starica je već godinama u ludari...

Kasnije sam još puno puta čuo tu priču, dogodila se i u Rijeci i u Splitu i u Moskvi i u Londonu.
Prije par godina odlučio sam napisati scenarij za kratki igrani film, temeljen na ovoj budalaštini. I napisao sam ga... Potom sam shvatio da znam još barem desetak sličnih priča koje su se dogodile meni ili mojim prijateljima i odlučio napisati seriju.

Specifična populacija prati seriju. Prema komentarima na Facebook stranici, vidimo da su to uglavnom mlade osobe. No, ima i onih koji smatraju da serija nije realna, da su svi likovi izmišljeni (takvi mladi ljudi ne postoje) i da smisao serije nije razumljiv. Kako to komentirate?
– Sigurno da postoji određen broj ljudi koji smatra da serija nije realna. To ja zovem "Kerum sindrom". O čemu se radi? Zamislimo da Kerum ne postoji i da je neki scenarist izmislio gradonačelnika Splita u nekoj svojoj seriji koji se potpuno temelji na Kerumovom karakteru. Staviš takvog lika u seriju i taj određen broj ljudi svakako će reći da takav lik nije realan - takav lik da bude gradonačelnik, pa vi se sprdate i neozbiljni ste! No, lik stvarno postoji... Slična stvar je s Mamićem i Bandićem, ali i s gomilom nekih situacija koje su se uistinu dogodile i koje sam ja stavio u seriju, ali zvuče previše nevjerojatno da bi taj određen broj ljudi povjerovao u njih.

Kad govorimo o lezbijskim i gej likovima na domaćoj televiziji, do sada su oni bili vidljivi jedino u filmu "Fine mrtve djevojke" Dalibora Matanića. Vi ste jedini hrvatski redatelj koji je dosad u domaću seriju uveo lezbijski par, koji ne slijedi stereotipe i ima realnu ljubavnu priču. Kako to da ste se odlučili na taj "pothvat"?
– Uvijek mi je bila interesantna ta naša konzervativna sredina, u smislu "samo da nije Srbin ili gej". Postoji znatan broj ljudi kojima su Njemačka, Skandinavija ili Britanija uzor - pa bi tako i oni željeli živjeti, tamo gdje plaće i vlakovi ne kasne. No kad se spomene lezbijka ili gej, isti taj tip postaje okorjeli islamski fundamentalist - radi se samo strahu, ali njemu nema mjesta - ljubav je ljubav.

Kako bismo otjerali strah takvim ljudima, odlučio sam prikazati lezbijsku ljubav kakva ona i jest - ista je kao i hetero samo što "nedostaje" suprotni spol. Ponekad se vole, a ponekad se svađaju. Vode ljubav i spavaju u istom krevetu.

Je li vam bilo teško "nagovoriti" HRT na emitiranje serije?
– Ne. Imao sam liberalnog urednika, Mislava Brumeca.

Jeste li odmah došli na ideju uvođenja lika Sonje – kvartovske cure koja se zaljubljuje u drugu ženu, Tinu – ili se to dogodilo naknadno?
– Odmah sam došao na tu ideju. Uvijek sam znao da će Sonja biti lezbijka. Malo poslije sam odlučio da Tina bude Slovenka. To je dobro za međusobne odnose Hrvatske i Slovenije.

Nedavna istraživanja u SAD-u pokazuju da je javnost sve više senzibilizirana na LGBT problematiku zbog povećanog prikazivanja TV-sadržaja koji uključuju LGBT likove. U Hrvatskoj ste Vi započeli ono što se tamo događa posljednjih deset godina. Što mislite, kako većinska Hrvatska reagira na ovu novinu u domaćoj TV produkciji?
– Trebat će proći još koje desetljeće da se većinska Hrvatska privikne na LGBT likove. No, i to je ok... Mi uvijek kasnimo za Njemačkom, Skandinavijom i Britanijom par desetljeća. Kaskamo, ali ide nam sve bolje...

Mislite li da je gledateljstvo spremno za lezbijske i gej likove na malim ekranima?
– Mislim da sam u prethodnom pitanju odgovorio :).

Imate li u planu još projekata koji će uključiti pripadnike seksualnih manjina?
– Više sam se posvetio nacionalnim manjinama, mada će i seksualne manjine biti zastupljene u sljedećem projektu. Trenutno s kolegom Vladom Gojunom radim na scenariju serije "Posljednji Srbin u Hrvatskoj". Radi se o klasičnoj zombie priči, odnosno o epidemiji zombijanja koja je zavladala Hrvatskom. Zaplet priče temelji se na činjenici da su hrvatski Srbi otporni na ugrize zombija. Najmilitantniji lik u seriji je, naravno, gej.

I za kraj, zanima nas hoće li Sonja i Tina ostati zajedno?
– Ne smijem reći... Potpisao sam s producentima serije, Ankicom Jurić-Tilić i Igorom Grahovcem, ugovor o povjerljivosti... Ako vam kažem, mogao bih proći kao Russell Crowe u "Insideru".