Bezbroj je načina na koji se danas može zabilježiti, inscenirati i potom objaviti vlastita ljubavna situacija. U moru tih većinski banalnih i zaboravljivih fotografija, statusa i komentara koji se tako neumorno dijele po društvenim mrežama, jedan blog uspio nam je nakratko zadržati pažnju.

Pod nazivom "Dečko Blizanac" (BoyfriendTwin) i parolom (ili retoričkim pitanjem) "Jer ima li išta više seksi nego hodati sa samim sobom?" nalaze se fotografije parova, mahom muškaraca, koji su fizički iznimno slični. Koliko je ta sličnost rezultat trenutne inscenacije (odjeće, frizure, poze, …) ili pak kakve trajnije privrženosti vlastitom odrazu kod partnera, najbolje je prepustiti slobodnoj procjeni slučajnih posjetitelja.

No stilski dijapazon, mora se priznati, je širok. Bez posebnog redoslijeda prikazani su tako plavokosi dečki pomno namještene frizure, pseudononšalantni hipsteri s neizostavnim naočalama tamnih debelih okvira, neobrijani "medvjedi" sportskog izričaja,... uz lajtmotiv skoro pa blizanačke sličnosti. Autor bloga (anoniman) poručio je tek sljedeće: "Pokrenuo samo ovaj blog nakon što sam primijetio da poznajem dosta parova koje dijele slike na društvenim mrežama, a na kojima imaju isti stil. U početku sam postavljao fotografije osoba koje poznajem, no ubrzo sam dobio niz fotografija 'dečki-blizanaca' koje su mi sami slali. Nemoguće je naravno znati jesu li osobe na fotografijama doista zajedno ili ne, no mislim da govor njihovih tijela na većini slika ukazuje na ljubav, ponos i radost."

I dok se slavljenje "ljubavi, ponosa i radosti" gej zajednice uklapa u već dobro poznatu matricu osnaživanja manjinskih spolnih identiteta, dotične fotografije, teško je ne zamijetiti, istovremeno nam poručuju štogod i o suvremenoj, dominantno vizualnoj kulturi.

Ljubim sliku svoju

Naime, današnja opsesivna želja za fotografiranjem samog sebe (utjelovljena u obliku "selfija") i objavljivanja tih fotografija na društvenim mrežama tek je nedavno izazvala pažnju psihologa. Upozorili da se zapravo radi o mentalnom poremećaju koji nastaje zbog "nedostatka samopoštovanja i popunjavanja praznine u intimnom životu". A bi li zapravo bilo pretjerano i odveć preuzetno promatrati ove "blizanačke portrete" kao izvjesne dvostruke "selfije", u kojima subjekt svoj odraz korigira i promatra u dvostrukom zrcalu, fotografskoj bilješci i životnom partneru?

Svako daljnje iscrtavanje psihološkog profila moglo bi nas lako moglo dovesti do, recimo, histrionskog poremećaja ličnosti plitke emocionalnosti i konstantnog traženja pažnje preko vlastitog izgleda ili pak do preporuke kakve učinkovite kognitivno-bihevioralne terapije.

Stoga se na ovom mjestu čini umjesnijim prisjetiti se antičkog mita o Narcisu. U jednoj od starijih verzija mitske priče, posebno prikladnoj u aktualnom kontekstu, bogovi su kaznili prelijepog Narcisa jer je oholo odbio sve svoje udvarače. Narcis, sin nimfe Liriope koju je silovao riječni bog Kefis, bio je naime posve indiferentan na pažnju koju su mu iskazivali drugi mladići. Mladiću Aminiji poklonio je tako mač nakon što mu je potonji dojadio svojim zavođenjem.

Tim se mačem Aminija i ubio, a netom prije zazvao božicu Nemezidu da osveti njegovu smrt. Narcis se potom konačno zaljubljuje u prelijepog mladića koji bijaše tek odraz vlastitog lika u jezeru. Od njegove krvi na obali izrastao je cvijet, a nama je ostao vitalni simbol beznadne ljubavi i patološke samozaljubljenosti.