Ako je vjerovati najavama ministara nove francuske vlade, do kraja 2013. godine gej parovi ostvarit će pravo na brak pa bi se Francuska  tako, zahvaljujući novoj političkoj garnituri, trebala pridružiti ostalim europskim zemljama poput Portugala, Španjolske, Belgije i Nizozemske u punopravnom priznavanju statusa istospolnih parova.

No, liberalna obećanja nisu bez odgovornosti te valja još pričekati zakonski prijedlog prije no što se Hollandeu upute srdačne čestitke.

Kad je 1999. godine Nacionalna skupština u Francuskoj, pod inicijativom tadašnjeg socijalističkog premijera Lionela Jospina, usvojila klauzulu PACS-a (Pacte Civil de Solidarité), civilnog ugovora među partnerima istog ili različitog spola, moglo se to, u dotičnoj političkoj i društvenoj klimi, optimistično okarakterizirati čak i uspješnim kompromisnim rješenjem. PACS je naime bio rezultatom dugogodišnje i nimalo jednostavne borbe za priznavanje prava istospolnim parovima.

Iako izglasavanje zakona nije prošlo bez kontroverzi (u kojoj je, među ostalim, demokršćanska zastupnica Christine Boutin smatrala prigodnim mahati Biblijom u petosatnom govoru osiguravši si tako visoko mjesto u povijesti političkih ispada), nova forma "civilnog ugovora" veoma je brzo zaživjela. Prema službenim statistikama, u razdoblju do 2009. godine potpisano je više od 700.000 ugovora među partnerima koji su im osiguravali, ako ne jednaka prava kao bračnim supružnicima, onda barem jedan relativno stabilni kadar za ozakonjenje zajednice.

Kompromisi u vrtlogu pravnih nejasnoća
PACS je s vremenom doživio i pokoju preinaku te su tako partneri mogli s vremenom zajedno priložiti porezne prijave, a službeni status im više nije bio samački. No on je bio i ostao kompromisom, popraćen i dalje nizom pravnih nejasnoća i elastičnih tumačenja, posebice u slučajevima kad je jedan od partnera strani državljanin ili s podjelom imovine u slučaju smrti partnera.

Istovremeno s procesima zaživljavanja PACS-a u praksi (glagol se pacser brzo je ušao u većinu rječnika) svaki pomak prema eventualnom punopravnom braku među partnerima istog spola redovito je nailazio na odrešito odbijanje vladajućih. Razloge tom protivljenju nije teško detektirati. Naime, nakon Jospinove vlade, na francuskoj političkoj sceni su više od desetljeća dominirale redom konzervativne opcije koje su kulminirale u proteklom petogodišnjem Sarkozyevom mandatu, okončanom u svibnju. Istina, Nicolas Sarkozy, koji nikad nije krio animozitet spram legalizacije gej brakova, je pred sam kraj svoje kampanje odaslao u javnost slabašni spin o njihovu mogućem priznavanju u novom mandatu, no taj je pokušaj naglog preobraćenja bio relativno brzo demaskiran.

Sarkozy je u konačnici izgubio izbore, djelomično i zbog promašene i agresivne kampanje, a Francuska je nakon 1981. godine dobila novog socijalističkog predsjednika u liku Françoisa Hollandea, političara s uglavnom limitiranim regionalnim iskustvom, no koji je istupio s velikom listom obećanja liberalnih promjena.

Odluke oportunih političara u neskladu s "voljom naroda"
Na njegovoj dugoj i preuzetnoj listi od čak 60 prijedloga, broj 31 odnosio se na uvođenje tzv. mariage gay. Kao i sva obećanja izrečena tijekom kampanje, i ovo se moglo i trebalo shvatiti tek kao ideološka smjernica ili kao neobvezujuća skica jedne političke agende, ali nikako kao jasna naznaka konkretnih zakonskih promjena. No upravo u vrijeme Povorke ponosa u Parizu, tzv. Marche des fiertés, održane krajem lipnja, novi premijer Jean-Marc Ayrault i u službenom je priopćenju naveo da će tijekom "novog petogodišnjeg mandata vlada uvesti pravo na brak i na mogućnost posvajanja djece".

Ministrica obitelji, Dominique Berinotti, bila je pak u svojim obraćanjima nešto konkretnija te je u intervjuu za Le Parisien izjavila da će se "gej parovi moći vjenčati do kraja 2013. godine" te da će prijedlog zakona biti dostavljen parlamentu u jesen.

Na prvi pogled, nova politička klima u Francuskoj ispunjava sve kriterije da ju se nazove "liberalnom", "pravičnom", "nelicemjernom", "u skladu s pravima seksualnih manjina", pa čak i "oslobađajućom", posebice ako se uzme u obzir recentna prošlost strogo konzervativnog okružja. No za takve poletne ocjene treba pričekati konkretni zakonski prijedlog u jesen, koji ionako još mora odobriti Državno vijeće. Za početak, valja vidjeti hoće li u njega biti uključena klauzula o pravu na usvajanje djece istospolnim parovima, za koju se Hollande također deklarativno izjasnio. Pitanje je zatim hoće li se raditi o zakonu '"a minima"', dakle o strogo tehničkom proširenju bračne zajednice, ili će se novi zakon uhvatiti ukoštac s veoma specifičnim i konkretnim pitanjima LGBT zajednice kao što su : Hoće li djecu koju su usvojili samci moći usvojiti i njihovi supružnici? Hoće li medicinski potpomognuta oplodnja biti omogućena samcima? Itd …

Kako to već biva, zakonske promjene, podložne mahom oportunim odlukama političkih aktera, dobrano kaskaju za onim što se uobičajeno naziva "narodnim mnijenjem". Naime, prema anketi objavljenoj još u siječnju, dakle puna četiri mjeseca prije promjene vlasti, čak 63 posto Francuza bilo je naklonjeno gej brakovima. A kao još jedna, mada beskrajno ironična, potvrda o "liberalizaciji" francuskog političkog pejzaža jest izjava konzervativne zastupnice u Europskom parlamentu Rachide Dati, nekadašnje Sarkozyeve uzdanice, u kojoj tvrdi kako je ni manje ni više nego "posve normalno da gej parovi koji žive u zajednici imaju ista prava kao i heteroseksualni". Koliko će poslovični "nedostatak memorije" političara trajati, vidjet će se već u jesenskoj raspravi u parlamentu. Optimisti se zasad mogu nadati raspravi bez biblijskih citata. No jamstava nema.