Taj manjak samopouzdanja usko je vezan i s pomalo asocijalnom osobinom ličnosti. Imam uzak krug prijatelja, onih zaista pravih prijatelja, pa stoga teško stječem nove. Ne dopuštam tako lako svima da mi se približe. Razlog je nepoznat. Ili ga jednostavno ne primjećujem.
Poprilično sam neodlučna, ali zato kad sam s majkom u šopingu popizdim u roku 2 sekunde. Jer ona ne može odlučiti hoće li uzeti prašak za rublje od 2kg ili od 4kg. I tako gleda u njega... I gleda... Pa pita mene što da uzme. A kupuje isti prašak već desetljećima. I onda se meni tlak popne na 500. Pa zagrmim. I iste sekunde mi bude žao. Al prošla baba s kolačima, jer ona je tad već pokunjena... A Ariel od 4kg je bio na akciji... Istinabog, 50kn skuplji. Ona zna razliku, samo je htjela moje mišljenja da lakše odluči. I opravda pred starim svaku jebenu lipu potrošenu na prašak. Da, isfrustrirana sam i zbog svog oca (ali to je sasvim druga tema).
Ne volim peglat. Dapače prezirem. Ali bome, ne volim ni hodat okolo izgužvana. Pa peglam...
Previše sam tvrdoglava ponekad. Možda iz neznanja. Jer na kraju, uvijek priznam svoju pogrješku.
Sitničava sam. Sve moram isplanirati do najmanjih detalja. To ponekad izluđuje moje prijatelje. Kod nas ne postoje ili su jako rijetki "spontani" izleti ili izlasci. Ja uvijek moram znati sve unaprijed. Ne volim iznenađenja.
Ne snalazim se u prostoru. Imam paničan strah od vožnje autocestom (kad sam sama u autu) da ću negdje zalutati ili skrenuti na krivom izlazu. Mrzim one izlaze Zagreb-jug/sjever/zapad/istok. Da, orijentacija me jebe...
Još 4 dana do zadnjeg ispita, a ja već 2 tjedna paničarim i širim nervozu. Sljedeći rok je tek u studenom. Do tad bi već mogla žile rezat.
Ovo je gore od pms-a.
