Enivej, budite samo zaljubljene i ne razbijajte suviše oko toga glavu jer... Nema tu kruha, koliko god da se čini da ima. Govorim to, između ostaloga, i kao veteranka zaljubljivanja u profesorice, iako sam samo malo starija od vas. Ali u tim godinama, sa svime što se u nama događa, iznimno smo skloni vidjeti ono čega nema. A to pogotovo nije teško ni neobično u situaciji kad se zaljubiš u nekoga čija si briga, nekoga tko se prema tebi lijepo ponaša jer odgovara za tebe. Čak ni kad postižeš dobre rezultate iz nekog predmeta pa te profesor voli, čak i kad si toliko dobar da ga impresioniraš, ono što on osjeća prema tebi (istovremeno i o sebi, ali to je petnaesta tema) sasvim je nešto drugo od onoga što se pojedincu čini da osjeća.
(Možda teško obeznađuje, ali ima Thom Yorke često pravo:
"Just 'cause you feel it, doesn't mean it's there.")
A kad izađete iz škole, ako situacija bude ista, počnite time razbijati glavu i onda eventualno štogod pokušati. Dotad, pokušajte samo uživati u euforiji zaljubljenosti i činjenici da objekt iste možete vidjeti svakog dana, što ni jedno ni drugo mnogi nemaju/ne mogu.
