Ali doista, hoćemo li uspjeti? Recimo, ja nemam dobro mišljenje o prideu kao takvom (ovdje, u Hrvatskoj) jer smatram da naše društvo nije spremno za takav način aktivizma te da je pogrešno njime se služiti u tu svrhu. Plus što postoje mnoge gay osobe koje znam, a sigurna sam i vi, koji ne spadaju u stereotipe i vrlo su staromodni što se tiče nekih stvari(skloni vezama, ne one night standovima, ne privlače pažnju ni u kojem smislu).
Ali, pride je druga tema. Mene zanima sljedeće: Šta vi mislite, ima li nade? U meni osobno uvijek nada postoji, to granica apsurda- ja uvijek dajem još jednu šansu, uvijek se nadam, u meni postoji aktivistički duh.
Međutim, kad čitam vijesti, Hebrang o onoj lez priči za djecu, onaj kreten Josip sa pridea, grozni komentari na gay poljubac na tv-u- istovremeno se nadam i želim se uključiti u borbu, a s druge strane, kad god pričam s nekom gay osobom, kažem "ma treba otići odavde, ovo je odvratno homofobična zemlja".
Onda, da kao spojim nadu i pesimizam, kažem- "Možda ćemo imati prava, za jedno 50 godina." I nakon toga, ne želeći se pomiriti s tim, natrag na bezumno nadanje ili totalni pesimizam.
Zanima me šta i mislite. Varirate li kao ja, mislite li pozitivno, neutralno, negativno? I zašto?
