:vidim se negdje u fotelji, kako se smijen dragoj koja gleda kineske sapunice (tada meksičke više neće biti in) i pokušava mi objasnit tko je s kim bio opet, i opet, i opet, jer to ne samo da me ne zanima nego imam i blagu amneziju. kako još uvijek potajno, kad ona ne gleda, zalijem njenu mačku čašom vode, koju sam morala popiti sa dnevnim tabletama, koje sam pak zakopala u pitar, zato jer tvrdoglavo odbijam biti drogirana. kako vjerujem u inžinjerski pristup, branim majstoru pristup perilici suđa koja je poplavila kuhinju jer ću je naravno ja "popravit" i na kraju, uz najdublje isprike dragoj za pretrpljenu duševnu bol, kupujem novu. kako obavljam sve kućanske poslove, glumeći da mi je usisivač back vocal, pjevajući stare hitove sa dore (kao rijekaaaaaa, ja sam poteklaaaaaa, počinjem sve iznova...aaa..a), osim naravno kuhanja, jer se ne želimo potrovati.
i kako nas naši klinci nekad dolaze posjetiti, a njihovi klinci, mala zvjerad, mi redovito pojedu par pijuna sa šahovske ploče iz vitrine.
i tako, hrpa malih sitnica, koje čine svakodnevicu, onu predivnu, dosadnu i mirnu u pozadini koje je proživljen i ispunjen život.
.
