i odvratna sam prema ljudima kad mi ga pokušaju oduzet.
spavanje, npr. da me netko probudi usred noći da mu spasim život, sasula bih ga rafalom psovki i
okrenula se na drugu stranu.
ne volim kad moram radit nešto jer se mora.
radim stvari kad meni dođe.
probudim se kad mi paše, najčešće tokom popodneva i onda psujem svijet što je napravljen prema ranoraniocima.
i prema dešnjacima. to je isto sjebano. a moje potrebe nitko ne uvažava!
ali mislim da ta sebičnost dolazi iz potrebe za komodom više nego iz nekakvog karakternog fejla.
jer sam dobra osoba, zapravo, i ne odbijam sudjelovat da napakostim neg bi samo da me se pusti na miru da radim što hoću i kad hoću.
i nek se svijet nosi s tim.
mrzim invalidnu kad me probudi ujutro. mrzim mamu kad me zove na telefon kad se meni ne da pričat.
ponekad ne otvaram vrata jer mi se ne gleda ljude niti mi je uopće jasno tko to meni ima nenajavljeno zvonit i kakvi su to uopće ljudi.
previše uživam u toj samovolji. toliko da me ništa više ne motivira da napravim neke stvari uobičajenim i društveno prihvatljivim putevima
ako mi se tog trenutka ne da.
ni novac me ne motivira, što je grozno za današnje doba.
nikad ne bih radila ko konj samo da imam hrpu novaca koji mi ne trebaju.
radije bih imala radno vrijeme i zanimanje koje meni paše i pristojnu svoticu novaca od koje mogu zadovoljit osnovne neke potrebe i uživat u dokonosti.
ionako nemam velike potrebe.
što me dovodi do zaključka da sam kronično neambiciozna i ne znam kako ću tako kroz život.
već sam unazadila obrazovanje za par godina jer mi se nije dalo. a najgore je što uz malo truda mogu postić svašta.
samo me prekratko drži ta motivacija pa obavim dio posla
i onda likujem što sam sad tu ekšli nešto napravila i što se to pokazalo uspješnim, pa ostatak ni ne obavim.
noćas sam gluvarila do jutra i došla do zaključka da cijeli ovaj niz problema proizlazi iz sebičnosti.
i to one koja je krivo orijentirana. jer da je malo drukčije orijentirana projicirala bi se na ovu materijalnu domenu, koju
ja očito ne poznam, pa bih se i potrudila da nešto napravim, imam, posjedujem.
a ovako je sve kao neki fejl.
zagubila sam se sad malo. struja svijesti ftw.
što vi mislite?
ne o ovim mojim naklapanjima nego o sebi i kako se to kod vas manifestira.
jeste sebični i do koje ste granice spremni dati?
čega se nikada ne biste odrekli i odražava li vam se to na odnose s frendovima, obitelji, partnerom?
mislite li da ste zaslužili da vas se takve voli i prihvaća iako ste totalno u kurcu? ha?
Ono, napravi X i zagarantirano ćeš zauzvrat dobit Y. Ovako je sve previše puno nesigurnosti i onda radije odustanem od nečega što mi se ne da radit in the first place ako postoji šansa da neću postić zadovoljavajući rezultat. Al dobro, off topic, sorry. 
