Dajem ti verse: tema o poeziji.

[Laugh_Reflex]

Najpredivniji topic, s obzirom i da sama piskaram.
Vidjeh da me netko pretekao s Cesarićevom mi najdražom Pjesmom mrtvog pjesnika, pa sam odlučila staviti sljedeće;

DRAGE RUKE

O, nekad moje, drage ruke,
toliko divne i malene,
poslije zablude nesmiljene
i svih bezdušja i sve muke,

poslije svih luka i gradova,
i pokrajina i zemalja,
otmjene ko u kakva kralja,
o drage ruke mojih snova.

Ruke u snu, na mojoj duši,
znadem li što ste izvoljele
u doba podle buke vrele
reći toj duši što se ruši?

Zar lažu moje slutnje čedne,
pune duhovnog srodnog stanja
i materinskog pomaganja,
ljubavi prisne, nepregledne?

O patnjo dobra, grižnjo naša,
sni blagi, ruke posvećene,
o ruke drage i čašćene,
pružite kretnju koja prašta!

Verlaine


"Dođi mi na srce što te gluhu prosi
Nehajna strahoto, moj ljubljeni tigru
Htio bih se posve zadupsti u igru
Mojih prstiju u tvojoj teškoj kosi

U suknje bih tvoje prepune mirisa
Zakopao glavu tako razboljelu
I udisao kao ljubav preboljelu
Miris nekog davno uvelog irisa..."
(...)
Charles Baudelaire , "Leta"

[bašja]

Za tvoju ljubav ja ne molim.
Na sigurno je smjesti sad...
I vjeruj tvojoj da nevjesti
neću u pismu prolit jad.
Al' primi mudre sad savjete:
neka pročita moje pjesme,
i neka čuva mi portrete, -
mladoženja to odbit ne sm'je.
Jer draže takvim je ludama
saznanje potpune pobjede,
već prijateljske sve besjede
i spomen onih nježnih dana...

A kada groša sreće zbroj
proživiš s tom dragom zlatnom
i duši već prezasićenoj
odjednom bude sve odvratno -
u moju uzvišenu noć
ne dolazi. Jer ja te ne znam.
I kako da ti pružim pomoć?
Za sreću ni ja lijeka nemam.

Ana Ahmatova

[slapa]

N da... u pms-u sam i onda mi još po fejsu iskaču ovakve stvari.

Ne, nije ona lepša
ni draža od drugih devojčica koje znam.
Pa kad je sretnem oči krijem.
Zviždućem. Gledam u nešto drugo.
I zbilja mislim: svejedno mi je.

Al' osvrćem se dugo, dugo...

Miroslav Mika Antic

[Laugh_Reflex]

Ona se gasi

Zastor je pao. Konac drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A da li im se komad dopo?
Po pljesku sudeć nije propo.

Priznanje zahvalnoga svijeta
Ubro je poznati poeta.
No sad je kuća posve nijema
I žamora i svjetla više nema.

Al kakav je to čudan zvuk
Odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
Na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smjerom
Štakori šuškaju parterom.
I vonja sve na staro ulje.

Posljednja lampa već se gasi,
Ne može jadna sjati dulje,
Iako plamsati još kuša.
To svjetlo bješe moja duša.

Heinrich Heine

[LittleRedRidingHood]

GLE, IDE LIJEPA KAO NOĆ

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.




Eto malo Lord Byrona,na dan njegove smrti....

[Fuga]

Igračka vjetrova


Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek' te vije bilo kud;
pusti k'o listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti k'o lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Tin Ujević

[miss_misty]

Senka

zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da zalis ako svenes

hocu da drzis moju ruku,
da se ne boljis vetra i mraka,
uspavana i kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka

hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis

da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli
il crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli

[slapa]

Nekoga moraš voljeti.

Nekoga moraš voljeti,
makar i trave, rijeku, stablo ili kamen,
nekome moraš ruku nasloniti na rame
da se gladna nasiti blizine,
nekome moraš, moraš,
to je kao kruh, kao gutljaj vode,
moraš dati svoje bijele oblake,
svoje smjele ptice snova,
svoje plahe ptice nemoći
- negdje mora biti za njih
gnijezdo spokojstva i nježnosti -
nekoga moraš voljeti,
makar i travu, rijeku, stablo ili kamen -
jer stabla i trave znadu za samoću
- kad koraci svagda odu dalje
premda se trenutak zaustave -
jer rijeka zna za tugu
- samo da se nagne nad svoju dubinu -
jer kamen pozna bol
- koliko je već teških nogu
išlo preko njegovoga nijemog srca -
nekoga moraš voljeti,
nekoga moraš voljeti,
s nekim moraš ukorak,
istim tragom -
ah, trave, rijeka, kamen, stablo,
šutljiva pratnja osamljenika i čudaka,
velika, dobra bića
što progovore
samo kad zašute ljudi.

Ivan Minatti

(na slovenskom mi zvuči bolje)

[nezamjetna]

- Jesi l moje?
Najmoje?

- Jesam tvoje.
Najtvoje


M.M.Antić

[miss_misty]

Ne uzvisuj se prenisko.
Skitaj u sopstvenom ritmu i u sopstvenom smeru kroz naprsle blizine.
Stvarnost je kao odeća.
Nije važno što nosiš, nego kako ti stoji.
Prekini sa oblačenjem, moda je sezonska umetnost.
I budi dovoljno oprezan kad nešto glasno izgovaraš, sanjaru nad sanjarima.
Govor je umetnost budnih.

[talented miss cohen]

QUEEN VICTORIA
Leonard Cohen

Queen Victoria,
My father and all his tobacco loved you,
I love you too in all your forms,
The slim and lovely virgin floating among German beer,
The mean governess of the huge pink maps,
The solitary mourner of a prince.

Queen Victoria,
I am cold and rainy,
I am dirty as a glass roof in a train station,
I feel like an empty cast iron exhibition,
I want ornaments on everything,
Because my love, she gone with other boys.

Queen Victoria,
Do you have a punishment under the white lace,
Will you be short with her, will you make her read those little Bibles,
Will you spank her with a mechanical corset.
I want her pure as power, I want her skin slightly musty with petticoats
Will you wash the easy bidet out of her head?

Queen Victoria,
I'm not much nourished by modern love,
Will you come into my life
With your sorrow and your black carriages,
And your perfect
Memories.

Queen Victoria,
The Twentieth Century belongs to you and me.
Let us be two severe giants not less lonely for our partnership,
Who discolour test tubes in the halls of Science,
Who turn up unwelcome at every World's Fair,
Heavy with proverbs and corrections,
Confusing the star-dazed tourists
With our incomparable sense of loss.

[Fuga]

La maza

Si no creyera en la locura
de la garganta del sinsonte
si no creyera que en el monte
se esconde el trino y la pavura.

Si no creyera en la balanza
en la razón del equilibrio
si no creyera en el delirio
si no creyera en la esperanza.

Si no creyera en lo que agencio
si no creyera en mi camino
si no creyera en mi sonido
si no creyera en mi silencio.

Qué cosa fuera,
qué cosa fuera la maza sin cantera.
Un amasijo hecho de cuerdas y tendones,
un revoltijo de carne con madera,
un instrumento sin mejores resplandores,
que lucecitas montadas para escena.

Qué cosa fuera, corazón, qué cosa fuera,
qué cosa fuera la maza sin cantera.
Un testaferro del traidor de los aplausos,
un servidor de pasado en copa nueva,
un eternizador de dioses del ocaso,
júbilo hervido con trapo y lentejuela.

Qué cosa fuera, corazón, qué cosa fuera,
qué cosa fuera la maza sin cantera.

Si no creyera en lo más duro
si no creyera en el deseo
si no creyera en lo que creo
si no creyera en algo puro.

Si no creyera en cada herida
si no creyera en la que ronde
si no creyera en lo que esconde
hacerse hermano de la vida.

Si no creyera en quien me escucha
si no creyera en lo que duele
si no creyera en lo que quede
si no creyera en lo que lucha.

Qué cosa fuera,
qué cosa fuera la maza sin cantera.
Un amasijo hecho de cuerdas y tendones,
un revoltijo de carne con madera,
un instrumento sin mejores resplandores,
que lucecitas montadas para escena.

Qué cosa fuera, corazón, qué cosa fuera,
qué cosa fuera la maza sin cantera.
Un testaferro del traidor de los aplausos,
un servidor de pasado en copa nueva.
Un eternizador de dioses del ocaso,
júbilo hervido con trapo y lentejuela.

Qué cosa fuera, corazón, qué cosa fuera,
qué cosa fuera la maza sin cantera.
Qué cosa fuera, corazón, qué cosa fuera,
qué cosa fuera la maza sin cantera.

Silvio Rodríguez

[talented miss cohen]

JOAN OF ARC
Leonard Cohen


NOW THE FLAMES they followed Joan of Arc
As she came riding through the dark;
No moon to keep her armour bright,
No man to get her through this very smoky night.
She said, "I'm tired of the war,
I want the kind of work I had before:
A wedding dress or something white
To wear upon my swollen appetite."

"I'm glad to hear you talk this way,
You know I've watched you riding every day
And something in me yearns to win
Such a cold and lonesome heroine."
"And who are you?" she sternly spoke
To the one beneath the smoke.
"Why, I'm fire," he replied,
"And I love your solitude, I love your pride."

"Then fire, make your body cold,
I'm going to give you mine to hold."
Saying this she climbed inside
To be his one, to be his only bride.
And deep into his fiery heart
He took the dust of Joan of Arc,
And high above the wedding guests
He hung the ashes of her wedding dress.

It was deep into his fiery heart
He took the dust of Joan of Arc,
And then she clearly understood
If he was fire, oh, then she must be wood.
I saw her wince, I saw her cry,
I saw the glory in her eye.
Myself, I long for love and light,
But must it come so cruel, must it be oh so bright?

[LittleRedRidingHood]

Nežnost je zarazna.

Ko me dodirne ili udahne usnama,
biće romantičan.

Nemoj da piješ iz moje čaše.

Dobićeš potrebu da voliš ljude,
ceo svet.. čovečanstvo...

[LittleRedRidingHood]

Podastro sam snove svoje
pod stopala tvoja.

Zato gazi njezno jer
gazis po snovima mojim.

Yeats

[malavelika]

Htjedoh biti vjerna vodi.
Tko ne poznaje vodu
što nikad nije slobodna,
vodu što uzaludno
traži mir?

Htjedoh biti vjerna cesti.
Ali cesta je samo početak
istine. Provjeravanje
konačnosti, ljubeći nepoznato.

Htjedoh biti vjerna stablima: ali stabla rastu
pod paskom. I ptice koje snivam ostavljaju me.
Sjenama što me prate i svim stvarima koje me okružuju
obećah svoju dušu.

Tada pođoh vidrama.
rekoh im: vas odabrah
da vam budem vjerna do smrti!

Vi ste me naučile
što je vjernost: strah
da voda ne presahne, snaga
da se odupremo njezinoj snazi. I gledanje
produženo do ušća rijeke,
gdje ona odlaže svoje želje
i presvlači se, da bude bezimena.


Vesna Parun

[talented miss cohen]

THIS ROOM AND EVERYTHING IN IT
Li-Young Lee

Lie still now
while I prepare for my future,
certain hard days ahead,
when I’ll need what I know so clearly this moment.

I am making use
of the one thing I learned
of all the things my father tried to teach me:
the art of memory.

I am letting this room
and everything in it
stand for my ideas about love
and its difficulties.

I’ll let your love-cries,
those spacious notes
of a moment ago,
stand for distance.

Your scent,
that scent
of spice and a wound,
I’ll let stand for mystery.

Your sunken belly
is the daily cup
of milk I drank
as a boy before morning prayer.
The sun on the face
of the wall
is God, the face
I can’t see, my soul,

and so on, each thing
standing for a separate idea,
and those ideas forming the constellation
of my greater idea.
And one day, when I need
to tell myself something intelligent
about love,

I’ll close my eyes
and recall this room and everything in it:
My body is estrangement.
This desire, perfection.
Your closed eyes my extinction.
Now I’ve forgotten my
idea. The book
on the windowsill, riffled by wind . . .
the even-numbered pages are
the past, the odd-
numbered pages, the future.
The sun is
God, your body is milk . . .

useless, useless . . .
your cries are song, my body’s not me . . .
no good . . . my idea
has evaporated . . . your hair is time, your thighs are song . . .
it had something to do
with death . . . it had something
to do with love.

[miss_misty]

Mesec je tupom, krivom kamom
posekao jedno vece zuto.

Oprosti,
bio sam skitnica samo,
pa sam u tvoje oci zalutao.

I cudno nespretno prosuo se:
kao lopta vrelog snega,
nasmejan,
izguzvane kose,
od ptica ranjav,
od cveca pegav.

Oprosti,
uvek moram da odem.
Vetrove zute jesen vec place.
Jezera-oci.
Sto kvase vode
obale obraza za skitacem?

Uvek se biva lep na pocetku.
Pomalo dobar.
Pomalo tuzan.

Uvek se biva na ovom svetu
na kraju tudj,
na kraju ruzan.

I uvek samo sebe imamo
i san pun zelja,
nedorecen.

Mesec je tupom krivom kamom
poseko jedno zuto vece.

M. Antic

[miss_misty]

Dohvati mi, tata, Mjesec
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, Mjesec
Da ga rukom taknem ja.

Mjesec mora gore sjati
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti
Put zvijezdama svijetliti

Da zvjezdice kući znaju
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati

Da zec vidi večerati
Da jež vidi putovati
Da miš vidi trčkarati
Da bi ptice mogle spati

I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrnih niti
Pa da snivaš i ti.

[LittleRedRidingHood]

[miss_misty]

MAČKA KOJA JE MNOGO JELA

Jedna je mačka mnogo jela
i postala je strašno debela,
užasno troma,
užasno spora,
i da stvar bude mnogo gora,
jednog je dana srela miša.

Taj miš je strašno mršav bio
jer ništa nije jesti htio:
ni hranu grublju,
ni hravu finiju,
taj miš je čuvao liniju;
jeo je samo iz nekih bočica
bio je tanak kao pločica.

Kad je ta mačka tog miša srela
i kad ga je pojesti htjela
trčati nije mogla-
skočiti nije mogla-
pomaknuti ni brk;
bila je na rubu živčanog sloma
onako debela i troma.

I miš se htio dati u trk,
ali da budu veći jadi,
trčati nije mogo od gladi
onako jadan
onako gladan;
i tako nije bilo ništa.

Mačka je vidjela što je na stvari
da joj debljina posao kvari
a to joj nije bilo milo
pa je zaključila
pa je odlučila
da skine koje kilo.

Pršuta više nije jela,
slanine više nije htjela,
salame više nije smjela;
jela je samo iz malih bočica,
postala je tanka kao pločica:
tako je bila tršava
tako je bila mršava.

I miš se odmah sjetio bijede
pa je odlučio da više jede,
jeo je mnogo
jeo je strašno
sve što je mog´o:
grašak i brašno,
srme i čvarke,
punjene paprike,
goveđe juhe,
debele muhe,
nogice suhe,
suha rebarca,
trista trapista,
francuski sir,
pa čak i žir;
tako se sa svime pomirio
tako se strašno širio
i postao je najdeblji miš.

Mačka je opet tog miša srela
i opet ga je pojesti htjela,
ali ovako jadna
ali ovako gladna
trčati nije mogla
skočiti nije mogla
ovako tršava
ovako mršava….

I miš je opet pobjeći htio,
ali to nije mogao
jer nije snage smogao
ovako debel kakav je bio:

i tako nije bilo ništa.

[miss_misty]

IZ KOJEG SI TI SVIJETA

iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane

koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim

[talented miss cohen]

THE TRAITOR

NOW IT FLOATED ON THE ENGLISH RIVER
Ah the Rose of High Romance it opened wide
A sun tanned woman yearned me through the summer
and the judges watched us from the other side
I told my mother "Mother I must leave you
preserve my room but do not shed a tear
Should rumour of a shabby ending reach you
it was half my fault and half the atmosphere"

But the Rose I sickened with a scarlet fever
and the Swan I tempted with a sense of shame
She said at last I was her finest lover
and if she withered I would be to blame

The judges said you missed it by a fraction
rise up and brace your troops for the attack
Ah the dreamers ride against the men of action
Oh see the men of action falling back

But I lingered on her thighs a fatal moment
I kissed her lips as though I thirsted still
My falsity had stung me like a hornet
The poison sank and it paralysed my will

I could not move to warn all the younger soldiers
that they had been deserted from above
So on battlefields from here to Barcelona
I'm listed with the enemies of love

And long ago she said "I must be leaving,
Ah but keep my body here to lie upon
You can move it up and down and when I'm sleeping
Run some wire through that Rose and wind the Swan"

So daily I renew my idle duty
I touch her here and there -- I know my place
I kiss her open mouth and I praise her beauty
and people call me traitor to my face

[talented miss cohen]

1967

I know there's no such thing
as hell or heaven
I know it's 1967
but are you sleeping have you slept
with any of my friends
it's not just something I want to know
it's the only thing I want to know
not about the mystery of G-d
not about myself
and am I the beautiful one
The only wisdom I want to have
is to know if I am
or if I am not alone in your love.

[talented miss cohen]

The Thousandth Man
By Rudyard Kipling

One man in a thousand, Solomon says,
Will stick more close than a brother.
And it’s worth while seeking him half your days
If you find him before the other.
Nine hundred and ninety-nine depend
On what the world sees in you,
But the Thousandth Man will stand your friend
With the whole round world agin you.

‘Tis neither promise nor prayer nor show
Will settle the finding for ‘ee.
Nine hundred and ninety-nine of ‘em go
By your looks or your acts or your glory.
But if he finds you and you find him,
The rest of the world don’t matter;
For the Thousandth Man will sink or swim
With you in any water.

You can use his purse with no more talk
Than he uses yours for his spendings,
And laugh and meet in your daily walk
As though there had been no lendings.
Nine hundred and ninety-nine of ‘em call
For silver and gold in their dealings;
But the Thousandth Man he’s worth ‘em all,
Because you can show him your feelings.

His wrong’s your wrong, and his right’s your right,
In season or out of season.
Stand up and back it in all men’s sight—
With that for your only reason!
Nine hundred and ninety-nine can’t bide
The shame or mocking or laughter,
But the Thousandth Man will stand by your side
To the gallows-foot—and after!

[miss_misty]

Nepovratna pesma

Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bezim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Sta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možes srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

[miss_misty]

ZAROBLJEN U JESENI

Bilo je sedam i trideset
jedne jeseni
i ja sam čekao
nije važno koga.
A vrijeme,
umorno da bude sa mnom
malo po malo ode
i ostavi me sama.

Ostadoh s pijeskom dana,
s vodom,
s talogom
tužnog, umorenog tjedna.

- Što je? – reče mi
lišće Pariza – koga čekaš?

I tako sam više puta bio ponižen,
najprije od svjetlosti koja je odlazila,
onda od pasa, mačaka i oružnikâ.

Ostadoh sam
kao samotan konj
kad na pašnjaku nema ni noći ni dana
samo sol zime.

Ostadoh
tako bez ikoga, tako prazan
da je proplakalo
posljednje lišće
i onda je padalo kao suze.

Nikada prije ni poslije
ne ostadoh
tako nenadano sam.
Bje dok sam nekoga čekao,
ne sjećam se,
bijaše glupo,
prolazno,
ali to bijaše
trenutačna samoća,
ona samoća
koja se bijaše izgubila na putu
i koja najednom, poput vlastite sjene,
razvi svoju beskrajnu zastavu.

Onda pobjegoh s onog
ludog ugla
najbrže što sam mogao,
bijaše kao da bježim
ispred noći
ili ispred mračnog kamena
koji se kotrlja.
Beznačajno je to što pričam,
no to mi se dogodilo dok sam čekao
ne znam koga, jednog dana.


(Pablo Neruda)

[miss_misty]

O CEMU PRICAMO DOK SETAMO


O cemu pricamo dok lutamo
u predvecerje gradom?
U stvari:mi samo cutimo...cutimo
i gledamo se kradom.
U stvari mi se u sebi pitamo
nesto sto nikom nije jasno.
Sanjarimo i skitamo...skitamo
i katkad smrknemo glasno.
A kad se nebo skoro vec smraci
i od svetiljki grad pozuti
odjednom znamo sve sta znaci
to sto se ovako cuti.
U stvari mi to u sebi slutimo
reci narasle u bezmerje,
pa nam je dosta i da cutimo
i lutamo kroz predvecerje.

[touch_me_iM_sick]

koliko još ptica treba preletjeti
kiša pasti
cvijetova procvati
da napokon doznamo
što je to
sloboda?

[miss_misty]

Ako dirneš u čivutski vrt... Kletvu ćeš nositi ko srebrn zvončić...
Bićeš žedan kraj bunara... I siromah s puno para...
Sve ćeš dijamante dati za smešni cirkončić...
Ko u tuđi vrt uđe... Crn lebac mesi... U crnom plehu...
Eh... "Ne poželi ništa tuđe..." Svi smrtni gresi... U tom su grehu...