prvi je obično dok lista časopise i kataloge i uoči neke nakaradne cipele s potpeticom. taj nam se razgovor odvija svakih nekoliko mjeseci.
ona: trebala bi ti sebi kupit jedne ovakve cipele.
ja: ne sviđaju mi se te cipele i nemam ih na što nosit.
ona: pa kupit ćeš robu na koju ćeš ih nosit.
ja: sad bi ja trebala kompletno promijenit svoj stil oblačenja zbog jednih cipela koje mi se niti ne sviđaju?
ona: pa dobro, možeš samo za posebne prilike
ja: ok, kad dođe do te posebne prilike, kupit ću ih. ali vjerojatno neće doć, pa neću.
ona: ali pogledaj kako potpetica daje nozi lijepu elegantnu liniju, promijeni hod, držanje...
ja: meni su moje noge ok i ovako.
ona: ali meni je ovo ljepše.
ja: onda ih ti nosi.
ona: nemoguća si i ne cijeniš ništa šta ti kažem.
ja: ovo nije pitanje toga što tko cijeni, nego što mu se sviđa. jel ja tebi govorim šta da nosiš?
tu počne negodovat, a ja odem u drugu sobu.
drugi razgovor koji me daleko više nervira je onaj kada me nazove u nezgodnom momentu i kad joj kažem da ne mogu pričat. nebitno di sam i šta radim, ona ne želi poklopit slušalicu nego nastavlja po svome.
ona: ej, htjela sam ti reć da...
ja: mama, ne mogu pričat sad, nazovi me za deset minuta.
ona: a zašto? a di si? šta radiš? zašto ne možeš pričat?
ja: da imam vremena, rekla bi ti, ali nemam, zato molim te poklopi slušalicu i nazovi me za deset minuta.
ona: jel se nešto dogodilo? zašto mi ne kažeš, samo ukratko?
i tu se ja počnem nervirat i spustim slušalicu. zabavno je kada istog trena nazove ponovo
