Dajem ti verse: tema o poeziji.

[miss_misty]

PONEKAD NESTAJEŠ

Ponekad staneš, zastaneš

ponekad sve zaboraviš

ponekad sve izbrišeš.

Ponekad dopustiš zlu

da te žednog prevede

preko svih voda i svih mora.

ponekad ne želiš

biti to što jesi

ne želiš čekanje

ne želiš neizvjesnost.

Ponekad jednostavno

brišeš sebe i one

koji te vole

Ponekad zaboravljaš

ponekad negiraš

ponekad izmišljaš

ponekad sve ostavljaš

ponekad izlaziš

iz vlastite kože

ponekad nestaješ----nestaješ

a neznaš gdje.

[miss_misty]

(Ne)Stvarnost

Stablo koje se ne njiše na vjetrovitom danu
Ogledalo koje odbija dati odraz lica
Val koji miruje kada puše najveca bura
Srce koje ne kuca kada je najsretnije

Lisce koje ne opada u jesen
Sunce koje ne grije kada je ljeto
Ruža koja ne cvijeta u maju
Vatra koja ne gori sa žarom

Sve stoji mirno bez imalo smisla
Izgubljena misao koja trazi svoj put
Kao stranac u noci koji luta ulicama
Otimajuci se pred čeljustima zvijeri

Pucketanje prstiju i vrisak u mraku
Poremetili su savršenu harmoniju
Tama nestaje sa ociju i sada vide
Svijet koji smo kreirali ne postoji

Neuspjeli pokušaj bijega od stvarnosti
U velikikm prostranstvima mašte
Iza zida koji sami podignemo
Da bismo mogli preživjeti ovde

Tako smo krhki u tim trenucima
Kao parče stakla u ruci djeteta
Tako smo ranjivi tada
Kao da prvi put osjetimo bol

Svijest stalno zakljucava vrata
Baca kljuc u beskraj
Da se nikada ne bi opet pronašao
Da više nikada ne budemo slabi

Koliko god da bježimo od stvarnosti
Koliko god ne mozemo sebi to priznati
Ona nam treba, ona nam je droga
Ona nas hrani i svima nam treba

Jedna doza srece popracena dozom patnje
Ne nuzno tim redoslijedom i kolicinom
To nas drzi zivim i gura nas dalje
Dalje kroz okean života

Sve dok jedra ne puknu i sve stane
Tada smo umrli od samog života
Život nam je uzeo dah,zaustavio srce
Platili smo cijenu koje nismo svjesni

Za sve ono što dobijemo od istog
Izgubimo sve radi naše ovisnosti
Tada nestajemo kao zvijezda što ugasne
A nas kao i zvijezda ima velik broj.

[Erika]

Dark Night by Frank Bidart
(John of the Cross)


In a dark night, when the light
burning was the burning of love (fortuitous
night, fated, free,--)
as I stole from my dark house, dark
house that was silent, grave, sleeping,--

by the staircase that was secret, hidden,
safe: disguised by darkness (fortuitous
night, fated, free,--)
by darkness and by cunning, dark
house that was silent, grave, sleeping--;

in that sweet night, secret, seen by
no one and seeing
nothing, my only light or
guide
the burning in my burning heart,

night was the guide
to the place where he for whom I
waited, whom I had long ago chosen,
waits: night
brighter than noon, in which none can see--;

night was the guide
sweeter than the sun raw at
dawn, for there the burning bridegroom is
bride
and he who chose at last is chosen.


*

As he lay sleeping on my sleepless
breast, kept from the beginning for him
alone, lying on the gift I gave
as the restless
fragrant cedars moved the restless winds,--

winds from the circling parapet circling
us as I lay there touching and lifting his hair,--
with his sovereign hand, he
wounded my neck-
and my senses, when they touched that, touched nothing...

In a dark night (there where I
lost myself,--) as I leaned to rest
in his smooth white breast, everything
ceased
and left me, forgotten in the grave of forgotten lilies.

[Aven]

Meni najbolja uglazbljena pjesma s ovih prostora. Bez iznimke se svaki put naježim kad je slušam.

Interpretacijsko, tekstualno i glazbeno remek-djelo:


PISMO

Željela bih iz tvojih usta saznat sve
O njoj i tebi
Ući u sve vaše tajne
Koje nikom, nikom rekli ne bi

Reci, kakvo lice ima
Je li bijele, meke puti
Da li često priča s tobom il' ko i ja
Samo šuti

Da l' je stvarno tako mlada
Kao što mi kažu drugi
Dok zamišljam vas zagrljene
Dani su mi dugi, dugi, mučno dugi

Da li s njom si strastven tako
Nakon dva, tri oštra pića
Je li zbilja tako dobra
Kao što se o njoj priča

Da l' te voli, da l' je nježna
Vjeruj, nije mi svejedno
Da l' si opet tako sretan
Kao što si bio jednom

Jednom, bilo je to jednom
Nedovršen san, san o sreći
A od svega ostale su samo riječi
Samo riječi...

. . .

Nas dvije smo tako same
Inače smo dobro, hvala
Mislim da sve razumije
Premda je još tako mala

Radoznale njene oči
U stopu me svuda prate
Svaki pogled, svaka kretnja
Sve me više sjeća na te

Ponekad mi iznenada
Šapne da joj nedostaješ
Time što te takvog pamti
Još joj uvijek mnogo daješ

Jednom, bilo je to jednom
Nedovršen san, san o sreći
A od svega ostale su samo riječi
Samo riječi...

. . .

Da l' je isto vodiš (sa) sobom
Na sva svoja putovanja
O Veneciji i Firenci
Ja jos uvijek često, često sanjam

Još sam jednom bila tamo
Iz radoznalosti čisto
Da sudbinu izazovem
Al' ništa, ništa nije bilo isto

Naša prošlost lomila se
Kao crteži na staklu
Jednom još proživjela sam
Našu ljubav k'o kroz maglu

Dok ovako s tobom pričam
Ja izmišljam svoju sreću
Moj je život ovo pismo
Koje niti poslat neću

Jednom, bilo je to jednom....


[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=FNw0_FlL6bY[/youtube]

[miss_misty]

U KIŠNIM KAPIMA UTKANA

U kišnim kapima utkana pjesma
O proljeću i probuđenim pticama
I dok zima se nevoljko povlači
Kao razočarana ledena kraljica
Na prozoru crtam otisak tvog lica
Dobro jutro sjeto!

Zovu me u daljinu zarasli putevi
Bijeli kišni oblaci skrivaju dugu
U propupalim granama bagrema
Malo je mjesta za preostalu tugu
U kišne kapi splićem stihove
Što mirišu na buduća ljeta
Ogrnuta proljećem
Duša mi se zelenim proplancima šeta
Iz trave ljubičice radoznalo vire
Noćas obećajem
Sanjat ću samo pjev ptica
I razigrane plave leptire!
U kišnim kapima utkana pjesma
Na buđenje priprema snove
A misli kao jato ptica
U vidokruge polijeću nove

[miss_misty]

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Ars5d9e734U[/youtube]

[miss_misty]

geniju...pesniku
sećanje za rođendan
pesma, koja po mom mišljenju, svakog pronađe upravo u onom momentu života kad mu treba

Nepovratna pesma

Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bezim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Sta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možes srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

[LittleRedRidingHood]

I jedno predivno sjecanje

[talented miss cohen]

Srećan ti rođendan, tršavi Pesniče!

Najsrećniji su oni koji su teški naviše...

Ako znaš da si bio
pre mnogo hiljada godina,
i sagradio Balbek,
i porušio Troju,
ako se sećaš reptila,
Atlantide i mastodonata,
ko ti može oduzeti taj deo biografije?
Valja u sebi odgajiti
ogromnu plodnost vere
da bi se shvatio smisao
i pravi početak čoveka.
Neko bi mislio: sanjariš.
Ne. Ti to izbegavaš obmane.
Ko ne ume da izmisli
ne ume ni da opstane.
Najsrećniji su oni
koji su teški naviše.
Najsrećniji su oni
koji su prvi razumeli
da je temelj: već krov,
i semenka: već plod.
I pogled u nebo: već krilatost.
I zamisao: već doživljaj.
I htenje: već saznanje.
I odluka: već dejstvo.
Ako znaš da si leteo
van sunčevog sistema
i prestizao vreme,
i boravio u svetlosti,
i u nekoj budućnosti
zaboravio kapu,
ko ti može oduzeti
taj deo biografije?
Pitaš se: šta je suština?
Biti moguć u nemogućem.
Pitaš se: šta je cilj?
Tvoja spremnost da kreneš.
Pitaš se: gde je kraj?
Na kraju tvoga pitanja.
Kad uobličis misao,
uobličićes beskonačno.

[miss_misty]

još jedna...

Malinini


Mora biti da sam pošašavio
- načisto.

Zar ne vidiš da si lepa,
Malilini,
da si lepa kao ptica
od šarenog perja.

Nemam dukat da te kupim.
Nemam braću da te otmem.
Nemam majku da te uvračamo.

Da odem u vojsku
dve-tri godine,
rano mi je za vojsku,
a i šta cu bez tebe.

Da idem po vašarima,
Da sviram po birtijama,
da kupujem perje,
da se kockam, pa da zaradim,

- udaćes se za nekog
dok se vratim, nesrećo.

Beži mi sa mojih očiju.
Mora biti da sam pošašavio
- načisto.

Nisi ti ni lepa,
Malilini.
nisi ti ni kao ptica
od šarenog perja.

Ima takvih u ciganskom rodu
i jos lepših - barem hiljadu.

Da te kupim za dukat,
da ga odmah potrošiš.
Šta će meni braća,
pa da se u tebe zaljube.

Da je živa moja mati,
ti bi u nju pogledala
urokljivim očima,
i mater bi moju pretvorila
u vrbu.

A možda i ne bi,
Malilini.
Eto šta ja govorim.
Teško meni: lud sam!

Zar ne vidiš da si lepa,
Malilini,
da si lepa kao ptica
od šarenog perja - priznajem!

Nemoj da me kljuješ
u to moje grlo
sa tim lepim očima.

Ne mogu da dišem
od tebe.
U nosu mi duša,
nesrećo.

Ja žvaćem tvoju kosu.
Ti žvaćes moju krv.
Ja žvaćem tvoje ruke.
Ti žvaćes moje srce.

Ja žvacem tvoju crvenu maramu.
Ti žvaces moj nikakvi život.
I moju nikakvu sudbinu.

Tako si me dovela u nešto
glupavo
pa govorim,
a ne znam šta govorim.

Pa osećam,
a ne znam šta osećam.
Pa ja plačem
i ne plačem ujedno.

Sad moram da idem
da probam da nađem
neki drugi život
i drukčiju sudbinu.
Idem u vojnike.
baš me briga za tebe.
Idem odmah sutra
da budem oficir.

Baš je meni
život lep.
Otkud da je nikakav.

Nakriviću kapu preko uveta.
Četa mirno!
Četa napred marš!

Eto vidiš šta govorim.
sve - koješta.
Šalim se.
Oprosti.

Mora biti da sam pošašavio
- načisto.

[LittleRedRidingHood]

Za pristiglo proljece..i moju senoritu*


Sunce se, eno, kao vreteno
nad gradom vrti i glavom klima.
Sve je u meni danas šareno.
I u tebi je možda šareno.
U nama svima šarenog ima.

Bila je zima. Prošla je zima.

[miss_misty]

L U N A

Ti nosis veliku snagu
u krhkom tijelu
i plivas protiv struje
ti nosis pametnu glavu
i sve ti je jasno
dok ostali jos zuje

I kazu ti da si cudna
dok sunce spava ti si budna
mjesec ti pute pokazuje
i smjesi se jer te poznaje

Na svome nebu ti si zvijezda
u hladnoj noci ti trazis mjesta
da otkrijes lice
sve to sto tajis
jer ti si zvijezda ti sjajis

Neki put je svijet samo tu
da mu prkosis
niko ne vidi sav teret
i tezinu koju nosis

Mozda sva ta samoca
nije najgore sto imas
kad svega je previse
u njenom okrilju se skrivas

Oci te odaju
zar u njima ne nestaje
osmijeh tvome licu
zbog njih savrseno pristaje
a, skrivas ga precesto
nesto drzi ga daleko

Lijepa si, kad je
zadnji put neko ti rek'o
da tvoj osmjeh blista
da prestanes se skrivat

Nasmij se jer svijet
na svom dlanu mozes imat
drukcija si, posebna
ne boj se zeljet
onaj ko ce to
jednom vidjet ce te voljet

U tebi je snaga
cijeli zivot je pred tobom
hrabro kreni prema naprijed
budi ponosna sa sobom

Kad prestanes se skrivat
odas tajne koje tajis
znat ces da si zvijezda
da sjajis

[miss_misty]

Mašta povodom očiju

Svaki ostavlja znakove na putu,
ne samo trag koraka i stopu nogu,
nego i kretnju ruku napregnutu,
maglovitu u prolaznom slogu:
svi se kreću i mijenjaju u bogu.

Lica su ljudi možda zagonetna slova.
Lica su valjda izraz izgubljenih snova.
Moje dnevno štivo čitanka je glava.

Nego me oko glavno užasava.
Ima u oku zapisanih mašta,
il mi u oko prenosimo svašta?
Ono crno iz dubina kroza nj biva jasno.
Ko će smjeti reći da je oko časno?

Sanjao sam jutros san o dvije žene:
to su dvije duše kroz dvije razne zjene,
jedna gleda bistro, a druga kroz mrene.
Koja od njih može da me strasno krene?
Oči pune magle očaraše mene.

Nekada me takav strah očiju hvata,
strah pečata, ili strah pergamenata:
što to čudno, mračno u očima piše?
To sam znao jednom. Ne sjećam se više,
i evo se bojim da će luč donijeti
onaj ko me na to iznenada sjeti.
Što me nemilosno brojne oči tlače?
Upitnici vida bole: oči znače.

Danju oči mrače. No u mraku zrače.
Najbolje su oči što nas naoblače
da po tome vedri horizonat svlače.
Vidici su slutnje u smisao sivi
i samo u tajni pravo biće živi.

Oči kažu. Oči kažu da nas boli
i kakve smo čudne duše kad smo goli.
Čemu nije ravan majstor, ni najveći,
oči, zrele oči, to će ravno reći;
plamen kojim starac u grob skori gleda
nehotice vidim već u oku čeda.
T.U.

[miss_misty]

ovu pjesmu posvećujem jednom malom parku u zg
u kojem je jesen i usred ljeta...
...jesenjem parku
uz pozdrav svećeniku koji u katarzičnu zoru nudi božju pomoć

Drhtavi park

Jedan se drhtavi park sluti duboko u mraku,
u njem je svaki listić osjetljiv kao srce pred iglom.

Park je u noći hladovit kao jezero plave svježine,
ali ne plove po njemu zlatne i sedefne ribe.

Nego na dnima sakriva brižljive misli samoće
i lahor uzdaha od kojih se njiše granje.

Park znade odakle oblaci putuju i zašto vrcaju zvijezde
i čemu u mora daleka padaju meteori.

Ja nisam koji jesam. Ja sam neko drugi.
I ne gledajte u me. Ne sjedim na toj klupi.

Da li ovuda vijuga puteljak prpošnih stopa
i tu da se u čvor vežu ćudljivi lanci sudbine?

Park je duboko u meni kao kvaka u zakutku mozga,
park je iz prsa ova velika i širokogruda duša.

On je upio svjetlost, a sada upija tamu,
i kiti grobove vlažne žutim brdima svelim.

On diše svim žilicama, plače u mezgri, buja u kori,
on voli zemlju i nebo iz kojih život hrani.

Koliko krvi se toči bilom nabreklih žila,
kolike žive srži strepi u golemom dahu!

On šušti u lišću šaptom čeznutljiva daha
i skriva u tami svetište uzvišenoga hrama.

Taj park je drhtav i potresan i otkrit nemirima.
I vlaga rose valja se po njemu kao živa.

Park umije da pjeva. Umije da svira. Ko sluša
u njem jezovito razabire žagore nijemih duša.
T.U.

[talented miss cohen]

Ame, kako si je važan sad taj park u Zg... neko ga se stihosjetio


Da, ja ovu posvećujem... ne-Vremenu.

POVJESMO VREMENA

Ima raznih vremena u isto vrijeme.
Vremena su spletena i zamršena.
Kada bi bila kao klupko na kalemu!

Mi ne živimo svi u isto vrijeme,
ako nas razne brige taru.
Svak je posvećen svom vlastitom fetišu
i žrtva na drugom oltaru.

I badava međusobno tražimo vezu.
Ne žive sve ribe u istim dubinama,
i jablan ne zna o sljezu.

Mi nismo u jednoj eposi,
jer su smjerovi ukršteni,
i drugo je naraštaj,
a drugo geološki sloj,
i postoje duševne kaste.

Od vremena gnjusne kraste,
od vremena vode ljekovite.
Jedni hvale život,
a drugi su čuvari starosti.
I grobnice skrovite.

Ima vjetra u vremenima
i vjetrenaste su ćudi;
vremena su osebujna kao ljudi.
Jedni su živi,
a druge su preskočili;
a treći će se vratiti kada padne veče,
kao Lazari, iz mraka crni skoroteče,
da kušaju da besjede sa strujom.

Tin Ujević, Sarajevo 1935.

[miss_misty]

koliko ih samo ima...
...ogledala...
u kojima se nitko ne ogleda
zaboravljenih na nekim mračnim tavanima
u nekim starim kućama
u nekim zatvorenim sobama...

Ogledalo

Hladno poput leda visi na duvaru
usred nijema dvorca smrti i praznine.
Kroz mrak gole sobe trenutačno sine
uvijek budno, slično noćnome čuvaru.

Ne odvraća više sjajnu sliku staru
raskošna gospodstva, mrtva usred tmine.
Svemu tomu bilo suđeno da mine
i da pođe na sud bogu gospodaru.

Preda nj ne dolaze više tašte žene,
da se dive sebi, cvijeću nježne puti
i blijesku života što plane u zjeni.

Sve je prošlo kako slabo cvijeće vene:
sad ogledaju se samo prazni kuti,
gdje sa stravom groba pomiču se sjeni.

Ko nestalan odraz predjela u moru,
kroz ogledalo se lica ljudi skližu.
Tanani profili sve se redom nižu,
najljepši što ikad ugledaše zoru.

Idu, prođu s kobi kobnom svakom stvoru,
nestaju u tami iz koje se dižu
drugi koji u dnu postajanja gmižu,
očekivajući svoju bijelu horu.

Dokle žive, bistro zrcalo ih gleda;
kada prođu, od njih nema niti pjene,
niti uspomene u oku od leda.

Bježe u kraj laži o raju i paklu,
te je život samo, za ljude i žene,
kratak refleks svjetla u bešćutnom staklu.
T.U.

[miss_misty]

DŽIN

Žena povremeno mora
Pospremiti torbu
Istresti sa dna mrvice duhana
Oduševiti se pronalaskom ruža
Otpisanog prije dvadeset dana
Sa smiješkom skupiti rasute bombone
Promrmljati
Budala ne zna otvarati bombone
Nasmijati se zadovoljno
Jer budala ima dva metra
I ruke da poludiš
Žena povremeno mora
Iz novčanika izvaditi
Prastare račune, papiriće, omote, ulaznice, karte
Žena kao ja
Mora se povremeno prepasti
Tog velikog džina iz torbe
Koji ždere sve nevažne sitnice
(Ne ostvaruje želje)
Živi samo da podsjeti
Na beznačajno
Na zamalo zaboravljeno
Sačuvano tek u brojkama računa
U datumu na ulaznici
Žena mora svako toliko bacati vrijeme u smeće
Samo da načini mjesta za neku novu prošlost
Bezvrijednu
I uvijek kratkoročnu
Zamjenjivu
Znaš li da u sitnicama
Zapnu najveće poruke
Znaš li da sve kontaminiramo
Zadahom sjete
I da u smeću možeš
Naći retrospektivu
Samog sebe
Znaš li da je račun potvrda života
Da je tvoje smeće tvoja oporuka
I da samo papiri znaju pričati priču
Znaš li da smo svi zakračunati
Slovima i brojevima
I imamo poseban kod
Znaš li da je svaki papir koji zgužvaš
I baciš preko ramena
Poruka u boci
Tebi samom
Gdje si bio
Posljednjeg petka u listopadu
I dok ne nađeš
U torbi, u džepu
U ladici
Džina velikih očiju prepunih
Nezaboravljanja
Nećeš vjerovati
Da netko sve pamti

Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti - Irena Delonga

[LittleRedRidingHood]

Proza jednog pjesnika,M. Antic-Pismo gospodji Vineti

Pisma gospođi Vineti
Prvo pismo

1.
Gospođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim,
a posle sam opet odustao. Čitave noći gledao
sam otvorenih očiju u tavanicu i voleo onu
drugu ženu. Sećam se jedne rečenice iz Dikensa.
Početka jednog Dombijevog pisma: - Mila moja,
ja sam pas.-

Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne
ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju,
pravim teatar ni od čega, i toliko se uigram, da posle
idem okolo, tražim publiku, i sve to javno
prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem
i sebe da plakatiram.

Ujutro, video sam kroz prozor nebo. Sasvim je ličilo
na kuvano plavo goveđe oko nataknuto na
viljušku zvonika preko na tvrđavi.

Samo nisam video oblake. Sigurno ih je vetar oduvao
preko noći na jug i sklonio. Taj vetar ima
ukus zemlje i tamjana, i ne bih voleo da vam
o tome mnogo govorim. Treba slediti Lao Cea.
On kaže:
- Priroda se služi sa malo reči. Zato uragan
ne traje celo jutro i pljusak ne pada ceo dan. -

Jedino, ako vas interesuje to o pticama. Ptice su one
o kojima sam vam pričao da žive dole po
močvarama, samo sam opet zaboravio kako se zovu.
Te ptice su došle okukom reke, severnije od
Ribarskog ostrva, severnije i od Kamenjara.
I tako je sve to počelo.

[miss_misty]

Gospođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim,
a posle sam opet odustao.

Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne
ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju,
pravim teatar ni od čega, i toliko se uigram, da posle
idem okolo, tražim publiku, i sve to javno
prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem
i sebe da plakatiram.

kako volem ovaj dio...

ontopična da budem:

Prolećna kočija tuge

Prolećna kočija tuge,
u njoj ponosno sedi
gospođa, Starim Polako.

Nežni, slani kristal
klizi niz bledo lice
topao
pa hladan
u sitan led se pretvori.
Mrznem.
Prosipam nataloženu setu.
(Rastvoriti je ne mogu,
koncentrisana je jako.)

Svakog proleća Ona stigne,
uzdahnem bolno
kad nam se pogledi sretnu:
Hoćeš li slomiti neki točak,
na putu negde izgubiti
zlobni, nadmoćni osmeh
gospođo, Starim Polako?

Možda me vetar odnese daleko.
Možda se razlijem u milijarde boja.
Možda me zaborav pojede brzo.

Kriv je saksofon što tužno svira…

Možda ne stignem voleti, darivati;
potomke rođenih videti.
Možda se u zvezdu
na tamnom svodu pretvorim.
Možda mi se malo plače
u društvu gospođe,
Prolaznost Stiže.

Kriv je saksofon što tužno svira…

Možda previše tuđih rana bolujem,
možda mi se osmeh ne vrati.
Možda se u beli oblak pretvorim.

Kriv je saksofon što tužno svira…

Možda ne stignem
tihim vatrometom izbaciti iz sebe
taloge lepog
i ne oprostim sebi neotslikane slike,
nenepisane pesme…
I ne oprostim sebi neizgovorene reči.
Možda ne stignem sve plesove otplesati,
uz jake note ludovati i pevati,
dovoljno se naradovati;
svo drveće poljubiti.

Kriv je saksofon što tužno svira…

Možda se plašim,
neću stići
svim voljenima,
dragima
reći koliko ih volim
i kakva sve čudesa u srcu za njih nosim.

Kriv je saksofon što tužno svira…

Možda nikada snegove
neću opet videti,
pahulje dodirivati.
Možda ovoj zimi bez snega
to, ne oprostim.
Možda prestanem sanjati
u snovima i na javi.

Kriv je saksofon što tužno svira…

Možda ne stignem,
u vremenu izgubljenim licima
ponovo se javiti;
dovoljno se smejati.
Možda stazama željenim
gradovima, dragim, voljenim,
nikada neću hoditi.
Možda se u list kestena pretvorim.

Kriv je saksofon što tužno svira…

Možda ne stignem
naučiti belog konja jahati;
opet se blesavo i prvi put klizati,
padovima smejati,
piruete nespretne izvoditi,
u društvu moje dve zvezdice sjajne
kao prošle zime.

Kriv je saksofon što tužno svira…

Prolećna kočija tuge
u njoj ponosno sedi,
gospođa Starim Polako.

Prosipam nataloženu setu.
Kriv je saksofon što tužno svira.
Sa ove stanice lagano odlazim.

Jelena Stojković-Mirić

[talented miss cohen]

Does not exactly go under poetry but let us perceive it that way for the night, shall we...

Language is a skin: I rub my language against the other.
It is as if I had words instead of fingers, or fingers at the tip of my words.
My language trembles with desire. The emotion derives from a double contact:
on the one hand, a whole activity of discourse discreetly, indirectly focuses upon a single signified, which is "I desire you,"
and releases, nourishes, ramifies it to the point of explosion (language experiences orgasm upon touching itself);
on the other hand, I enwrap the other in my words, I caress, brush against, talk up this contact,
I extend myself to make the commentary to which I submit the relation endure.
― Roland Barthes, A Lover's Discourse: Fragments

[miss_misty]

drznut ću se razbiti prozu
al slobodno vi mene razbijte
pod vi mislim na....vas dvije, crvenu i talentiranu
drugi se ionako nece uzbuditi oko toga

Mi se čudno razumemo

Mi se čudno razumemo
k'o dva bola, k'o dva vala
k'o dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice,
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.

I stvari snovi, evo
polagano nadolaze
k'o da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.

Stanislav Vinaver

[talented miss cohen]

drznut ću se razbiti prozu
al slobodno vi mene razbijte
pod vi mislim na....vas dvije, crvenu i talentiranu
drugi se ionako nece uzbuditi oko toga

drznut ću se pitati o kakvom ti to razbijanju pričaš?
jerrr... ja se uvijek mogu vaditi da sam krivo razumjela zbog slabog poznavanja jezika
i tako

da, htjedoh reći da ne vidim razlog zašto ne bismo mogle tu postirati i prozne odlomke, je l'...
iako, ko što si rekla, to se pretty much svodi na mene talentiranu, tebe maglovitu i cappucetto rosso koja tu i tam djeluje iz sjene...
no, razumijem da se ne bi svatko ovako stihovno razodijevao.

a sada, posvetit ću malo prostora čika Jovi Zmaj, je l' može?
(jedne zimske večeri kad se vraćao sa službenom putovanju deda je svratio da prespava kod nas. sjećam se bila sam bolesna, imala visoku temperaturu... bilo mi je možda 6 ili 7 godina... rekao je "vidi šta sam ti donio na dar" i izvukao jednu knjižicu. bile su to pjesme Jovana Jovanovića - Zmaj. čitao mi je na glas, jer tad sam jedva i na maternjem jeziku znala čitati, a i da bi me držao budnom zbog visoke temperature... svašta sjećanje izvuće na obali...)


Tiho, noći,
Moje sunce spava;
Za glavom joj
Od bisera grana;
A na grani
K'o da nešto bruji -
To su pali
Sićani slavuji:
Žice predu
Iz svilenog glasa,
Otkali joj
Duvak do pojasa,
Pokrili joj
I lice i grudi, -
Da se moje
Sunce ne probudi.
― Jovan Jovanović Zmaj, Tiho noći

[talented miss cohen]

Заспала си

Заспала си. А ја будан.
У мисли се неке губим
Чини ми се, грехота би
Била да те сад пољубим.

Чисто видим снове твоје
Из раја су, са висина
То се не сме порушити
Са земаљским пољупцима.

|||||||||||||||||||||||||||||||

Zaspala si

Zaspala si. A ja budan.
U misli se neke gubim
Čini mi se, grehota bi
Bila da te sad poljubim.

Čisto vidim snove tvoje
Iz raja su, sa visina
To se ne sme porušiti
Sa zemaljskim poljupcima.

- J.J. Zmaj

[miss_misty]

drznula si se, vidim, izvlačiti na onu: nisam ja odavde

obzirom da si ti generalna direktorica ovog magičnog šarenog kutka
drskost zapitkivanja je dozvoljena ako ne i poželjna

drago mi je i da se deda drznuo na povratku sa službenog putovanja uveseliti talentiranu bolesnu unučicu pjesmama
jer da nije, možda moja maglovitost do kraja ovozemaljskog života ne bi pročitala zaspala si

u potpisu:
razbijačica monotone magle
neprijatne tame
i kadkad sebe same

a sad, jedna mala mudra iz mog djetinjstva, T.P. Marovića

Ne viči, umi,
ni cviće ne viče,
a svak ga razumi.

[miss_misty]

već tjedan dana mi leluja u glavi...

PA TO JE KRASNO


Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar?
Ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona u opasnoj dobi,
a ja poput pijetla,
pričam joj pjesme.
Ona se divila:
bedrima, dojkama, kukovima...
Svim svojim sokovima,
ona se divila mojim stihekima,
a ja sam pio vinjak.
I jedino što je znala reći:
- Pa to je krasno.
I meni je sve bilo jasno.
I užasno. I strašno. I žao.
I sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina,
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina
plakala je.
I ne hoteći, griješila je
milujući jastuk,
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti,
a ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti.
I sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu.
Vatra se jarcala u kaminu...
A ona je pričala o svojoj mački,
i o ludnici u diskiću,
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola i deset milijuna na knjižici...

I meni je sad stvarno
sve bilo jasno,
i rekao sam djevojčici:
- Pa to je krasno.
To je, zaista, krasno.

I otišao sam padajući
sa snijegom po ulici.

A to je, zaista, krasno!

Enes Kišević

[gemini]

I've been trying to do it right
I've been living a lonely life
I've been sleeping here instead
I've been sleeping in my bed,
I've been sleeping in my bed

So show me family
All the blood that I would bleed
I don't know where I belong
I don't know where I went wrong
But I can write a song

I don't think you're right for him
Look at what it might have been if you...

[slapa]

maggie and milly and molly and may

maggie and milly and molly and may
went down to the beach (to play one day)

and maggie discovered a shell that sang
so sweetly she couldn't remember her troubles, and

milly befriended a stranded star
whose rays five languid fingers were;

and molly was chased by a horrible thing
which raced sideways while blowing bubbles: and

may came home with a smooth round stone
as small as a world and as large as alone.

For whatever we lose (like a you or a me)
it's always ourselves we find in the sea.

E. E. Cummings

[miss_misty]

ŽIVI PIJESAK

Demoni i divote
Vjetrovi i oseke
Daleko već povuklo se more
A ti
Kao alga blago milovana vjetrom
U živom pijesku postelje ne miruješ sanjajući
Demone i divote
Vjetrove i oseke
Da daleko povuklo se more
Dok su u tvojim poluotvorenim očima
Zaostala dva mala vala
Demoni i divote
Vjetrovi i oseke
Dva vala mala da me potope

Jacques Prévert

[talented miss cohen]

Nema me tek nekoliko dana, a vi sve rimobudne od proljeća (proljeće, taj divni katalizator postojanja) stihobivate tako u ovom zborovnom perivoju... jer zbor je riječ, a riječ je zbor.
I ljudi mogu postati riječi, a riječi utjeloviti čovjeka.

Mistica... pa ti si... krasna :* (čak i kad razbijaš samu sebe)

Slapa i Gemini, najljepša hvala na stihoposjeti. Nadam se da ćete (nam) češće otkrivati stiholjepotu

Nije da ću ja komentirati svaki stih, samo eto... veselite me

[talented miss cohen]

NOĆ TAJANSTVA
Dobriša Cesarić

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom.
Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?
U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.