Upravo razmišlam o 25.11. Međunarodnom danu borbe protiv nasilja nad ženama. Ja svakodnevno ZLOSTAVLJAM svoju djevojku već skoro dvije godine i kontam možda bih trebala prestati s time. Većinom je to psihološko nasilje ali ima i fizičkog kad god uhvatim priliku da me niko ne može vidjeti ili čuti. Ponekad mi je bude žao jer živi konstantno u strahu i mora da skriva modrice kao i sve žrtve nasilja.Ali šta ću kad si ne mogu pomoći, to je jače od mene, ovisna sam o tome...
To moje psihološko zlostavljanje otprilike izgleda ovako:ljubavi volim te (najamnje 20 puta dnevo, a onda slijedi izvinjenje jer znam da sam dosadna ali kad moram,svaki put kad je pogledam pomislim na to i moram to izgovoriti), svaki joj dan činim nepodnošljivim (šetnje, filmovi, izleti, njene omiljene radnje koje voli raditi...kažem nepodnošljivim jer je teško sve to fizički izdržati) i da, da ne zaboravim taj strah (o njemu ću poslije).
Fizičko bi izgledalo ovako: svaki dan njeno lice sustigne barem jedan moj poljubac, tijelo primi ponekad snažan a ponekad nježan zagrljaj i još koješta bude tu ali drugom prilikom o tome, hehe.
Njen strah: Ona drži oči širom otvorene kad sam ja u blizini, boji se, za mene, za sebe, za nas. Živi u konstantnom strahu, u strahu da će sve to prestati i da će magija nestati. A što se tiče modrica, hehe, lahko joj ostaju pa kad nekada ja pretjeram sa stiskom i zagrljajem njoj ostane modrica ( na koju se obje nasmijemo i ne boli je).
Ovo je bio neki moj mali revolt na nasilje nad ženama.
