Prošlog ljeta mi je u posjetu jednoj knjižari pažnju privuklo nekoliko njihovih feminističkih izdanja. Naramak knjiga što sam ih tada nakupovao bio je namijenjen za poklon. Ne bi to bio pravi poklon kada barem jedan od naslova ne bi, barem privremeno, završio i kod mene. Nema boljeg od uživanja u vlastitom poklonu namijenjenom drugima. U ovom slučaju, radi se o knjizi “Zamke pristojnosti”, zbirci eseja Maše Grdešić.
Umjetnost i umjetničke prakse sve se više pretvaraju u poduzetničku djelatnost i poduzetnički status umjetnika.
Kroz svoja tijela, žene žive u blizini prirode, života i smrti. Ona su odraz i nasljeđe generacija žena iz njezina plemena, loze i obitelji. Ali u današnje vrijeme nameću se, osobito u psihologiji, estetici i kozmetici predrasude prema prirodnome tijelu, potičući žene da obrate pozornost na stalan nadzor tijela, pa im tako otimaju dublji i profinjeniji odnos s istim tim tijelom.
Zapadna civilizacija već pet tisuća godina počiva na mitologiji patrijarhata, na autoritetu muškaraca i očeva. Ako je istina da “sva ljudska uvjerenja i aktivnosti potječu iz mitologije”, onda je lako zaključiti kako judeokršćanskom kulturom potpuno “vladaju očevi”.
U hrvatskome medijskom prostoru sve je manje časopisa za kulturu i kulturnih rubrika u novinama. Manje je i priloga na televizijskim i radijskim postajama, napose o suvremenoj umjetnosti čiji su sastavni dio plesne umjetnosti kao jedne od najekspresivnijih izraza ženskog stvaralaštva.
